Prlić, koja je u parlamentarnu proceduru uputila Zakon o posebnom registru osoba pravosnažno osuđenih za krivična djela protiv spolne slobode i morala prema djeci i maloljetnicima, kaže da u svakom zakonskom rješenju postoji prostor za poboljšanja, kao i da je svaki zakon podložan promjenama u skladu sa stanjem na terenu.
Govoreći o radu institucija u zaštiti žrtava nasilja, Prlić kaže da su centri za socijalni rad pod velikim pritiskom.
“Njihov rad na dnevnoj osnovi se svede na puku birokratiju gdje oni popunjavaju određeni formulare, dok im ostaje malo prostora i vremena da se bave konkretno čime treba i da se bave socijalni službenici“, kaže Prlić.
Kaže da se uposlenici centara za socijalni rad i sami žale na takve uslove, što je, prema njenom mišljenju, jedan od razloga zašto njihov rad izgleda spor.
Prlić je rekla i da je imala priliku razgovarati sa ženama koje vode sigurne kuće, te smatra da je u tom slučaju postignut značajan napredak.
“Naglasile su da nije nikada bila bolja saradnja između vladinog, nevladinog sektora i međunarodnih organizacija nego u zadnjih godinu i po dana, što se dokazalo u jednu ruku, obzirom da je prošle godine i potpisana svojevrsna deklaracija između ova tri aktera, a ovo ljeto je potpisano i nikada veće finansiranje pet postojećih sigurnih kuća u Federaciji“, kaže Prlić i dodaje da je u te svrhe izdvojeno oko milion maraka.
Podsjeća da je prije u septembru potpisan ugovor za prvu sigurnu kuću u Zapadnohercegovačkom kantonu, čiji je osnivač grad Ljubuški, odnosno Centar za socijalni rad.
Kada je riječ o drugim institucijama, Prlić kaže da je imala priliku razgovarati sa ženama koje vode sigurne kuće i smatra da je postignut značajan napredak.
Odgovarajući na pitanje koji su glavni razlozi zašto žene u BiH često ne prijavljuju nasilje, Prlić kaže da su to strah i neprepoznavanje vlastitih prava.
“Strah je apsolutno najjača emocija koja nas puno puta koči u obavljanju nekih stvari, u ovom slučaju prijavljivanja nasilja. Strah je rezultat ne samo nasilja kroz koje žrtva prolazi, već i strah od toga da li će institucije moći adekvatno da zaštite žrtve u samom procesu“, kaže Prlić.
Govori da nerijetko prijave nasilja završe kao “mrtvo slovo na papiru, u onom momentu kada žrtva odluči da ne želi biti svjedok u procesu“.
“Svi zajedno kao društvo – i, na kraju krajeva, politika, nevladin sektor i međunarodne organizacije – trebamo da pokušamo i da radimo sve na tome da osiguramo sigurnu zonu upravo za te žrtve, kako bi se, prije svega, ohrabrile da prijave nasilje, a onda i prošli kroz sudski proces koji zna biti jako dug i bolan, s obzirom da se radi o žrtvama nasilja“, govori ona.
Navodi i da se o ovom problemu treba govoriti tokom cijele godine i da nam je svima to obaveza, jer nikada ne znamo šta se može desiti nekom našem bližnjem, ali i nama samima.
“Jako je bitno da radimo i na empatiji i razumijevanju, te da pokušamo napraviti sigurno okruženje za osobe koje prolaze kroz nasilje. Nasilje nad ženama i nasilje u porodici se ne završava i ne počinje samo s tim krivičnim djelima, već s raznim drugim“, zaključuje Prlić za kampanju Detektora povodom ovogodišnje međunarodne kampanje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama.
Ovu kampanju, pokrenutu 1991. godine, danas obilježava 6.000 organizacija širom svijeta, a počinje 25. novembra, na Međunarodni dan eliminacije nasilja nad ženama, i traje sve do 10. decembra – Međunarodnog dana ljudskih prava.
Važni kontakti za prijavu nasilja:
POLICIJA: 122
SOS telefon za žrtve nasilja u Federaciji BiH: 1264
SOS telefon za žrtve nasilja u RS-u: 1265
