Paul Lowe će, naravno, ostati upamćen po svom radu, kvalitetnom i značajnom.  Njegov izuzetan doprinos, kao nagrađivanog fotoreporter i profesora, je, nakon svega, ostavio značajno naslijeđe.

Kao fotoreporter, Paul je izvještavao o mnogim sukobima u mjestima poput Ruande i Čečenije, ali je njegov rad u Sarajevu tokom opsade 1992-96. bio od posebnog značaja.

Dok su mnogi drugi fotoreporteri nastojali da budu na prvim linijama fronta, Paul je pedantno dokumentovao živote običnih ljudi u opkoljenom gradu, izazove s kojima su se suočavali, neimaštinu i stradanje o kojima je njegova supruga Amra Abadžić-Lowe tako rječito pisala u svojoj knjizi, „Sarajevo: Najduža opsada“. Njegova ogromna kolekcija fotografija nije samo izuzetno važan historijski resurs, već svjedoči i o tome koliko je on volio Sarajevo, grad u kojem je nakon završetka opsade stvorio svoj dom.

Njegova akademska dostignuća su takođe vredna pažnje. On je relativno kasno ušao u akademsku zajednicu, ali je zbog svojih sposobnosti vrlo brzo napredovao, postavši profesor za konflikt, mir i sliku na Univerzitetu umjetnosti u Londonu 2022. godine, gdje je predavao na svom master programu o dokumentarnoj fotografiji.

Uvažavanje Paulovog stvaralaštva je vremenom samo raslo. Novinar BBC-ja Allan Little koji je takođe izvještavao o opsadi Sarajeva i koji će kasnije, zajedno s Laurom Silber, kao koautor napisati knjigu „Smrt Jugoslavije“ (The Death of Yugoslavia), rekao mi je da u to vrijeme nije u potpunosti shvatao koliko su originalni i kreativni bili Paulov um i oko.

„Zato je Paulov rad izdržao i on će zauvijek biti od ogromne vrijednosti. Mi ostali smo jurili za vijestima, dok je on hvatao tkivo života u gradu. Gradili smo dvorce od pjeska. A on je gradio nešto trajno”, istakao je Little.

I njegov kolega sa BBC-ja, Jeremy Bowen, koji je takođe duže boravio u Sarajevu tokom opsade, se sjeća Paula kao „divnog momka, izuzetno talentovanog i empatičnog. Ta empatija je vitalni dio najbolje vrste novinarstva i on ju je imao u izobilju. Kasnije mu je to sigurno pomoglo kao profesoru, koji je obučio sljedeću generaciju fotoreportera”.

I ja ću ga svakako, kao akademskog kolege, pamtiti po njegovom radu, nesumnjivim talentima i briljantnosti, ali je u mom životu postao centralna ličnost kao prijatelj. Zajedno smo radili, pisali, smijali se, zadirkivali i nervirali jedan drugog, kao što samo pravi prijatelji umiju i rade. Jednostavno rečeno, moj život će sada bez Paula biti manje bogat, manje dinamičan i, naravno, manje zabavan.

Paul je bio pokretač ideja i entuzijazma, i činio je da se dešavaju stvari koje drugi ljudi nisu mogli. Imao je dar za komunikaciju a kompleksnosti je prenosio s velikom lakoćom.

Kada sam s režiserom i producentom, Abdallahom El Binnijem, za Al Jazeeru snimao dokumentarni serijal „Ratni hoteli“, on je prokomentarisao da je razgovor s Paulom bilo tako lako snimiti jer je bio „prirodan, sa visokim kvalitetom“.

Ali ako je očito bio vještiji od većine, nikada time nije trgovao. Bio je poznat po tome što je okupljao ljude i činio da se svi osjećaju dobrodošli i uključeni. Konferencija „Zašto pamtiti?“ koju smo svake godine u Sarajevu Paul i ja organizovali, brzo je stekla reputaciju ne samo mjesta na kojem ste imali snažnu akademsku razmjenu tokom dana, već i tokom dugih večeri, kada smo razgovore vodili duboko u noć, ponekad budeći se ujutro s glavoboljom.

Toliko se tokom dugih godina u meni nakupilo uspomena, i previše da bi ih ovdje mogao ispričati. Međutim, ono čega ću se uvijek sjećati su trenuci kada smo kao koatori finalizirali našu knjigu „Izvještavanje o opsadi Sarajeva“ (Reporting the Siege of Sarajevo) u martu 2020. godine.

Bili smo u njegovoj kući u Londonu i dovršavali knjigu, i nakon četiri ili pet sati završili smo posao. Obilježavajući taj trenutak, otvorili smo flašu Chateau Coutelin-Merville iz 2004. godine i počeli razgovarati o mračnim oblacima koji su se približavali, u vidu pandemije COVIDa-19, i da li se treba vratiti u Sarajevo. To je učinio nekoliko dana kasnije i nikada nismo imali priliku da knjigu predstavimo  lično, već samo preko Microsoft Teams-a, Zoom-a ili Skypea.

Tokom pandemije, nastavili smo s radom na akademskim projektima, bez obzira na zatvaranja u kući, ograničenja putovanja i konstantno testiranje gdje god bi se našli. Ipak, kao neku vrstu kompenzacije za to, bila mi je čast urediti Amrinu knjigu, na koju je Paul bio neizmjerno ponosan, čiju sam promociju u Frontline Clubu u Londonu vodio prošle godine.

Naša saradnja je bila konstanta. Zaista, posljednji put kada smo razgovarali, tek prošle sedmice, razgovarali smo o idejama i pravili planove za buduće projekte. Bio je entuzijastičan i dinamičan kao i uvijek. Iako se ovo nikada neće ostvariti, Paulovo naslijeđe će i dalje biti prisutno, a buduće generacije fotoreportera i profesora će i dalje osjećati njegovo prisustvo. Njegov rad će uvijek ostati važan onima koji su s njim bili upoznati ali i onima koji ga tek otkrivaju.

Za Paulove prijatelje i kolege koji su bili dirnuti njegovom toplinom i velikodušnošću, a ja sam bio samo jedan od mnogih, stvari više nikada neće biti iste. Malo ljudi, kada uđe u sobu, učini da je mjesto postane svjetlije. Paul je imao tu urođenu sposobnost – tako rijetku i dragocjenu karakteristiku.

Ja i mnogi drugi, posebno njegova raja, njegov krug prijatelja, akutno ćemo osjetiti njegov gubitak. Pa ipak, zahvalni smo što smo imali tu radost da ga imamo u svom životu.

Kenneth Morrison je profesor historije i direktor Instituta za humanističke i političke studije na Univerzitetu De Montfort, UK. Autor je sedam knjiga, među kojima je i „Izvještavanje o opsadi Sarajeva“, koju je napisao zajedno sa Paulom Loweom.