U napadu je ranjeno i sedmero djece koja su se liječila u bolnici. Olena se sedmicama nakon napada jasno sjeća zvukova, ali i dječijih lica. Kaže da su u trenutku eksplozije vrata i prozori razneseni, da je plafon padao i da je vidjela puno dima, vatre i prašine.

“Noge su mi posklizale, pocijepala sam sandale i osjećala sam se kao da imam žele u nogama pa nisam mogala ni trčati ni hodati. I tada sam okrenula glavu i vidjela da je pola zgrade sa odjelima za reanimaciju uništeno”, prisjeća se Olena.

Dok su djeca oboljela od raka pokušavala izaći iz bolnice, Olena se sjeća kako im je bilo teško pri svakom koraku kroz prašnjave hodnike.

“Htjela sam im dati svu svoju snagu, kako bi brže stigli do ambulantnih kola. Htjela sam im dati sve svoje pozitivne emocije, kako bi zaboravili šta preživljavaju”, dodaje ona.

Provodi nas kroz još uvijek uništeni dio bolnice i pokazuje ostatke krhotina koje je eksplozija ostavila iza sebe. Samo nekoliko dana nakon napada bolnica je ponovo liječila najmlađe pacijente, ali su tragovi napada i dalje jasno vidljivi na zgradama. Olena priznaje da i osoblje osjeća posljedice.

“Plakala sam kada sam vidjela beživotnu doktorovu ruku kako visi s drugog sprata. Nadala sam se da je još uvek živ, ali ponekad čak i vidim ovaj trenutak u svojim snovima”, kaže Olena.

Traumu u Kijevu samo povećavaju navodi ruskih zvaničnika da su Ukrajinci granatirali sami sebe. Takve je poruke prenijela i Ambasada Rusije u Bosni i Hercegovini, koja je požurila da optuži ukrajinski protivzračni sistem za štetu na bolnici. Ruske vlasti se nadaju da će izbjeći osude za brutalnost prema ukrajinskim civilima tako što će potaknuti sumnju u odgovornost za ovaj zločin.

Za Ruslana Deynychenka, suosnivača organizacije za provjeru činjenica StopFake, raskrinkavanje ruskih dezinformacija o granatiranju bolnice ima i poseban lični trenutak. Kao novinar izvještavao je sa otvaranja bolnice i sjeća se koliko su moderne i ugodne prostorije bile važne djeci i njihovim roditeljima.

“Tako mi je teško da vidim šta se desilo sa ovom zgradom i šta se desilo s ranjenom djecom koja su bila ovdje. To jako boli kada vidite da se tako nešto desi s dječijom bolnicom, muka mi je”, kaže Deynychenko dok stoji ispred oštećene zgrade bolnice.

Odmah nakon granatiranja vidio je cijelu lavinu ruskih dezinformacija o uzroku eksplozije, ali napominje da ovo nije prvi put da je ruska vojska ciljala bolnice, škole i drugu civilnu infrastrukturu i da svaki put negiraju da su to učinili, prebacujući krivicu na Ukrajince.

“Čuli smo verziju da su operatori koji rade na protivraketnom sistemu a koji govore engleski jezik greškom pogodili ovu bolnicu. Čuli smo verziju da je bio sastanak ukrajinskog vojnog osoblja u ovoj zgradi pa su pogodili zgradu. Čuli smo mnogo drugih verzija o tome šta se dogodilo, ali jedinu istinitu verziju onoga što se desilo negiraju sve vrijeme”, kaže Deynychenko.

Cilj organizacije koju vodi jeste prikupiti što više dokaza o ruskoj propagandi, snimaka i fotografija koje će demantovati ruske dezinformacije. Ispred razrušene zgrade pokazuje neboder odakle je neko snimio sam udar projektila.

“Neko je snimao s te zgrade i analizrali smo snimak i slike te rakete. Na snimku je skoro identična ruskoj raketi koju su koristili da gađaju drugi objekat koji je kilometar odavde. Samo nekoliko sati poslije, ukrajinska policija je našla dio rakete, motor i neke dijelove. Čak nije ni upitno čija je raketa gađala ovu zgradu”, objašnjava Deynychenko.

Prateći ruske društvene mreže, primijetio je da ruski vladini zvaničnici negiraju odgovornost za granatiranje bolnice, ali da ruski blogeri i influenseri i pojedini ruski propagandisti otvoreno kažu da će nastaviti ubijati ukrajinske civile jer će na taj način ruska pobjeda biti brža.

Deynychenko je potresen, ali nije iznenađen granatiranjem bolnice.

“Nažalost, poslije više od dvije godine rata s Rusijom, mislim da me ne mogu ničim iznenaditi. Sve možemo očekivati od njih, do nivoa cinizma koji primjećujemo da je toliko visok da nema zločina koji bi me iznenadio”, kaže Deynychenko.