Puštanje bijelih ruža s “mosta smrti” u znak sjećanja na ubijene u Foči

Mehmed Ćerimagić je odveden 1. jula 1992. godine iz sela Mješaje, zajedno sa svojim bratom i drugim komšijama, u Kazneno-popravni zavod Foča. Sredinom 1993. godine, prema saznanjima njegovog unuka Elvisa Čauševića, bio je u grupi ljudi koja je odvedena na branje šljiva.

“Znamo da ko je otišao da bere šljive nije se nikada vratio! Ja sam došao do informacije da je on najvjerovatnije na mostu u Brodu u Foči na zvjerski način zaklan i bačen u rijeku Drinu. Nikada nismo pronašli nijednu njegovu kost”, govori Čaušević za Detektor.

Svake godine na obilježavanje nosi njegovu uvećanu sliku.

“Zadnji put sam djeda vidio u njegovoj kući početkom rata, kada sam s majkom i sestrom došao da posjetim njega i nanu u selu. Tada je rekao mami: ‘Čupo, bježi s djecom, ovo nešto nije dobro!’ Jedne godine sam na obilježavanju u Foči rekao da ja oprostiti ne mogu, ali možemo biti zahvalni ako nam kažete gdje su naši mrtvi, da ih dostojno sahranimo”, kaže Čaušević.

Prema podacima Udruženja žrtava “Foča 92-95”, još se traga za 619 osoba s područja ove općine.

Presudama sudova u Haagu je utvrđeno da je političko i vojno preuzimanje vlasti u općini Foča započelo tako što su 8. aprila 1992. srpske snage granatirale grad. Pucanje i granatiranje je bilo usmjereno na naselja s većinskim bošnjačkim stanovništvom, poput Donjeg Polja, ili s miješanim stanovništvom, poput Čohodor Mahale, a zauzimanje grada završilo je do sredine aprila 1992. godine.

Bošnjačko i drugo nesrpsko stanovništvo je sistematski kupljeno u racijama, prema civilima se često okrutno postupalo, premlaćivani su i ponekad ubijani. Muškarci i žene razdvajani su i prebacivani u razne zatočeničke objekte, kao što su školski i društveni objekti i fočanski zatvor, gdje su bili izloženi ponižavajućem i degradirajućem postupanju.

Simboličnim puštanjem bijelih ruža u rijeku Drinu s Karlovog mosta u Foči u znak sjećanja na sve ubijene, članovi porodica poručuju da ne žele da se zločini u ovome gradu ponove.

“Karlov most se nalazi u neposrednoj blizini KP doma Foča, koji je za vrijeme rata bio najveći logor za muškarce, a u jednom periodu i za žene na prostoru općine Foča. Većinom su muškarci iz KP doma izvođeni i ubijani na ovome mostu. Ovaj most ima tužnu historiju, isto se dešavalo 1942. godine”, kaže Midheta Kaloper iz Udruženja žrtava “Foča 92-95”.

U haškim presudama Dragoljubu Kunarcu i ostalima, potom Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću, Momčilu Krajišniku te Miloradu Krnojelcu, utvrđeno je da su stotine muškaraca Bošnjaka, kao i još nekoliko drugih nesrpskih civila, zatočeni u KP domu a da nisu bili optuženi ni za kakvo krivično djelo. Od prestanka borbi pa do kraja 1994. godine, u svakom momentu je bilo nekoliko stotina muškaraca, koji su tamo bili zatočeni u vremenskom rasponu od četiri mjeseca do više od dvije i po godine.

“Mi Drinu smatramo najvećom grobnicom na prostoru Balkana, gdje se posmrtni ostaci naših najmilijih nalaze još uvijek u dubini njenog korita i postoji mogućnost da nikada neće biti pronađeni”, boji se Kaloper.

Izet Spahić, jedini bošnjački odbornik u Skupštini opštine Foča, kaže kako porodice žrtava Karlov most zovu “mostom smrti”, jer su ljudi na njemu ubijani i odatle bacani u Drinu. Kaže kako se u ovaj grad nakon rata vratio vrlo mali broj ljudi.

“Sa sigurnosnog aspekta, nije bilo problema. Mi smo uspjeli naći neku komunikaciju i to funkcioniše onako kako mora. Foča je poznato mjesto stradanja žena u ratu. Puno je zločinaca koje nije stigao zakon, nadamo se da će biti. Više od 600 Bošnjaka se još vode kao nestali. Projekat ‘Buk Bijela’ nas je uznemirio, jer sumnjamo da na tome mjestu postoje masovne grobnice. Mi smo o tome govorili javno, ali nismo ništa uspjeli promijeniti”, kaže Spahić za Detektor.