Novinarka tvrdi da građani u Moskvi, gdje je povećana retorika nasilja, ne znaju šta je Buča

Novinari poznatih svjetskih medija i borci za ljudska prava iz Ukrajine razgovarali su na WARM Festivalu u Sarajevu o specifičnostima koje su obilježile dosadašnjih više od 500 dana invazije Ruske Federacije na Ukrajinu. Panel pod nazivom “UKRAINE:FRONTLINE” je otvoren kratkim filmom posvećenim nedavno stradalom Armanu Soldinu, novinaru bh. porijekla Agence France-Presse (AFP), a među publikom bili su i njegovi roditelji i drugi članovi porodice.

Film kreiran uglavnom od Soldinovih snimaka iz Ukrajine prikazuje utjecaj rata na djecu, infrastrukturu, vojnike i kućne ljubimce.

Carlotta Gall iz lista The New York Times istakla je značaj shvatanja utjecaja srazmjera rata na izuzetno veliki broj ljudi.

“Ono što vidimo u Ukajini jeste ogromna vatrena moć Rusije, udari artiljerijom, projektilima. Ono što šokira u vezi sa Ukrajinom jeste činjenica da je to velika država – linija je dugačka 2.000 kilometara, veliki gradovi su pod napadom i na udaru su svakodnevno deseci hiljada ljudi. Cijena po ljudski život je zapanjujuća”, kazala je Gall.

Valerie Hopkins, dopisnica The New York Timesa iz Moskve, živjela je jedno vrijeme nedaleko od mjesta u kojem su se određivale koordinate za gađanje ukrajinskih gradova. Kako kaže, povećana svijest o ratu za Ruse je došla onog trena kada je počela mobilizacija.

“Rat se osjetio isprva u pograničnim dijelovima, ali mobilizacija je promijenila sve. Na početku mnogima je djelovalo kao igra, a s mobilizacijom rat je došao kući. Čak i oni koji su podržavali rat morali su platiti odluke Vladimira Putina”, rekla je Hopkins.

I pored toga, ono što vidi u Rusiji jeste povećana retorika koja slavi i koristi nasilje kao način rješavanja unutardržavnih pitanja.

“Nakon što je ‘Wagnerov’ borac ubijen čekićem jer se predao Ukrajincima, to je postalo simbol. Delegati Dume su pričali kako političke oponente treba ušutkati takvim čekićem. Postoji velika represija protiv onih čije se mišljenje ne uklapa u ono šta Kremlj želi. Ljudima se prijeti zatvorom od deset godina zbog antiratnog sadržaja na Instagramu, ljude se hapsi jer ih komšija prijavi ili zbog proukrajinskog sadržaja na telefonu”, kazala je Hopkins.

Objasnila je da je broj Rusa koji su protiv rata veći nego što možemo zamisliti, ali da najredovnije sreće građane koji imaju drugačije mišljenje.

“Na godišnjicu početka rata otišla sam na Crveni trg, djeca su jela šećernu vunu, atmosfera je bila vesela, i pitala sam ljude kako se osjećaju i šta misle. Bilo je jako teško razgovarati s njima. Pitate ih šta misle o Buči, a oni me pitaju: ‘Šta je to?’ To je šokantno”, rekla je Hopkins.

Detektor je u više navrata izvještavao o načinu kako ruska država predstavlja događaje poput masakra u Buči, te kako ga koristi u propagandne svrhe, čak i u Bosni i Hercegovini.

O tome po čemu je ruska invazija drugačija, a posebno imajući u vidu iskustvo raspada Jugoslavije i rata u Bosni i Hercegovini, govorio je i Remy Ourdan, novinar lista Le Monde, koji je ‘90-ih izvještavao iz Sarajeva. Ono što je za njega bitno jeste činjenica da i sama potraga za pravdom žrtava ratnih zločina danas izgleda drugačije.

“Kada smo 1993. godine čuli da se kreira Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, niko nije vjerovato u to, ni žrtve ni počinitelji. Ali 27 godina kasnije izvještavao sam o presudi Ratku Mladiću, što je zaista nevjerovatno. Sada živimo u drugačijem svijetu jer svaka žrtva misli na pravdu i mislim da neki počinitelji znaju da im je to prijetnja. Tu je na hiljade istražitelja iz Ukrajine i međunarodne zajednice”, kazao je Ourdan.

Oleksandra Matvičuk, borkinja za ljudska prava i čelnica Centra civilnih sloboda, ukrajinske organizacije koja je skupa s još dvije organizacije 2022. dobila Nobelovu nagradu za mir, rekla je da se u Ukrajini radi na formiranju posebnog tribunala.

“Za sada imamo 92.000 otvorenih slučajeva ratnih zločina koje vode naši tužitelji. Dokumentiramo koliko i kako ruske snage namjerno gađaju naselja, škole, bolnice, crkve, organizuju prisilne deportacije, vrše ubijanja, silovanja, otmice, mučenja i druge zločine protiv civilnog stanovništva”, pojasnila je ona, kao i da su kreirali mrežu ljudi širom zemlje koji rade na dokumentovanju.

Cilj je dokumentovani svaki zločin, jer ljudi, kako kaže, žele vidjeti da je pravda ponekad spora, ali moguća.