Reportaža

Novinarska sjećanja na ratne izvještaje iz Holiday Inna tri decenije poslije

Građani trče pod snajperskom paljbom u Sarajevu, u blizini hotela Holiday Inn, 18. decembar 1994. Foto: EPA/DEBI

Novinarska sjećanja na ratne izvještaje iz Holiday Inna tri decenije poslije

Na 30. godišnjicu događaja koji su se odigravali ispred hotela Holiday Inn kao uvod u troipogodišnju opsadu Sarajeva, novinari kojima je on bio dom u proljeće 1992. godine prisjećaju se novinarskih izvještaja koji su ih oblikovali. Zbog onoga što su vidjeli i doživjeli tada, neki od njih su odlučili posvetiti karijeru izvještavanju o žrtvama.

U to doba, bez prevelikog radnog iskustva Fiona Lloyd-Davies, koja je predavala na Fakultetu umjetnosti, pitala se kako i ona može pomoći, te je poslušala savjet prijatelja koji joj je kazao da uvijek može ići snimati sestru.

“To je bila briljantna ideja. Tako je često zvala i pričala o svemu što se događa, o granatiranju, o onome što radi”, prisjeća se Lloyd-Davies koja je sa kolegom koji je želio postati snimatelj pronašla 1992. put do Sarajeva i drugih gradova Bosne i Hercegovine u kojima tokom narednih godina bilježi momente kojima se i danas vraća.

“Nisam imala pojma šta me očekuje. Bila sam i uplašena i uzbuđena, i to je, iako je ružno za reći, bila avantura koja me sa fakulteta odvela do područja u kojima su se vodile teške borbe, koje je bilo teško gledati”, priča Lloyd-Davies za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Produkcijske kuće, mediji koji su imali akreditacije Ujedinjenih nacija (UN), mogle su ići od mjesta do mjesta, navodi ona, prisjećajući se kako je iz Zagreba putovala u Sarajevo. Tu je, po dolasku, bila smještena u sklonište u blizini aerodroma, jer on nije bio siguran. Čekajući sestru putem radioamatera je slušala o užasnoj situaciji, nedostatku hrane, lijekova, anestetika.

“Sve je bilo uništeno”, rekla je.

Ona se uskoro smjestila u zgradu u centru grada – hotel Holiday Inn, izgrađen za vrijeme Olimpijade u Sarajevu, koji se u odnosu na okolinu isticao žarko žutom bojom i manjim oštećenjima od granatiranja od drugih zgrada. Smješten preko puta zgrada parlamenta i vlade, Holiday Inn je u aprilu 1992. godine bio dijelom prostora na kojem su se dešavali burni događaji koji su označavali početak opsade Sarajeva. Kada je granatiranje grada postalo svakodnevnica, hotel su u svoj dom pretvorile ekipe stranih novinara iz kojeg su slali svoje izvještaje.

Tokom svojih prvih novinarskih zadataka u hotel se 1992. godine, nakon vremena provedenog u Banjoj Luci i Zagrebu, smjestio David Rieff.

“Bilo je to posebno teško vrijeme u Sarajevu. Sjećam se ljudi koji su spaljivali svoje knjige da bi se ugrijali. Bio sam užasnut, tužan, ljut na ono što sam vidio, ali nisam bio iznenađen, nije mi to bio prvi rat”, kaže Rieff.

Rieff i Lloyd-Davies, kamerom i perom, bilježili su gorčinu koju su Bosanci i Hercegovci, nemoćni da sami promijene ono što im se dešava, željeli prenijeti svijetu i tražiti pomoć.

“Oni – mi – pokušali. Oni – mi propali”, rečenice su kojima Rieff u knjizi “Klaonica: Bosna i neuspjeh Zapada”, objavljenoj 1995. godine, opisuje nevjericu ka onima koji su mogli ostati ravnodušni prema slikama koje su se slale iz Sarajeva, sa prve linije fronta ili bolničkog odjela.

Hotel odakle je istina odlazila u svijet


Srpski vojnici gledaju na Sarajevo u julu 1993. godine. Foto: EPA/STRINGER

Hajro Rovčanin, penzioner koji je od Olimpijade [Zimske olimpijske igre] 1984. godine radio u sarajevskom hotelu Holiday Inn, tokom rata je ugostio brojne strane novinare i reportere. Zahvaljujući njima je, smatra Hajro, građevina u kojoj je stekao penziju, smještena u centralnom dijelu grada, pošteđena od kompletnog rušenja, a uposlenici i dalje živi.

“Bilo je granatiranja, bilo je svega, ovaj dio prema Vracama je bio mnogo oštećen, ali eto spasili smo se zahvaljujući novinarima. (…) Da nije bilo tih novinara, teško bi istina otišla u svijet. Oni su naši ambasadori”, kaže on.

“Mi, novinari, uspjeli smo održati priču iz Bosne živom u zapadnoj Evropi i SAD-u (Sjedinjene Američke Države). To nije mala stvar. Ali nismo mogli promijeniti stvari iz temelja i bila bi čista taština sugerisati drugačije”, govori Rieff.

Prisjećajući se prvobitnih okupljanja novinara, Rovčanin govori kako je to za njega bio nagovještaj da će se nešto desiti. I desilo se, kaže on dok sa novinarima BIRN-a BiH sjedi u lobiju hotela, na mjestu na kojem se osjeća kao domaćin.

Priče novinara, te izazove iz rata u BiH s kojima su se nosili, kroz knjigu pokušavaju dočarati historičar Kenneth Morrison i reporter Paul Lowe. Njihovi su radovi, između ostalih, bili objavljivani i u listovima Time, Newsweek, Life i The Sunday Times Magazine.

Oni nisu željeli zabilježiti ono što su novinari pisali, već kako su funkcionirali u opkoljenom gradu i kakve su uslove morali kreirati za to, pojašnjava Morrison za BIRN BiH.

“Bilo je mnogo priča koje su nam novinari otkrili, ne samo o svojim iskustvima opsade, već i o utjecaju koje je ona na njih imala psihički. Veći dio izvještavanja o opsadi nije se odnosio na ono što se događalo iz vojne perspektive, već na ono što se događa običnim građanima”, navodi Morisson, dodajući kako su novinari bili često pogođeni onim čemu svjedoče.

Prema podacima Mediacentra Sarajevo, 31 novinarka i novinar su pred Haškim tribunalom svjedočili o stradanjima u Sarajevu i drugim mjestima tokom sukoba na području bivše Jugoslavije. Više od dvije hiljade novinarskih tekstova i fotografija nalazi se u arhivi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Trajna veza


Detalj izložbe ”Uživo iz Sarajeva: Kako su strani novinari izvještavali o opsadi“. Foto: Paul Lowe

Rieff, koji nije siguran da li može dovoljno dobro odgovoriti na pitanje kako se osjećao izvještavajući o ratu, kaže kako je sve bilo šokantno i uznemirujuće.

“S druge strane, što sam više radio u Sarajevu, osjećao sam se normalnije. Mislim da su to osjećaji koje su i Sarajlije imale”, navodi on, dodajući kako nije bilo moguće biti neustrašiv, ali kako niko nije smio dozvoliti da ga strah u potpunosti obuzme.

“Stvari koje su ostavile najveći dojam previše su strašne da bih se osjećao ugodno opisujući ih. Ali svakako je bila inspirativna galantnost, staromodna riječ, ali ona koja se najbolje primjenjuje, ljudi u Sarajevu”, navodi, osvrćući se na odnos sa lokalnim stanovništvom.

O ovoj vezi i odnosu sa stanovništvom govorili su i drugi novinari koji su dolazili u Sarajevo. Slobodanka Boba Lizdek, koja je kao prevodilac radila sa novinarima, prisjeća se kako su strani novinari pribavljali voće, povrće, ulje i jaja, te zaustavljajući na ulici građane koji su pošli na vodu dijelili im namirnice koje su značile gozbu.

Namirnice koje je dobio prilikom posjete ekipe CNN-a Rovčaninu su ostale u sjećanju.

“Dvije školjke jaja, glavica kupusa, čokolada djetetu jer sam imao bebicu i neke sitnice, meni je to bilo nezamislivo, ogromno da su mi poklonili”, priča on, dodajući kako su se novinari vezali za ljude oko sebe i da se zbog toga vraćaju.

Želju novinara da pomognu i da budu okruženi građanima, Lizdek vidi kao način na koji su se oni i vezali za Sarajevo, stekli prijatelje, a potom se i vraćali zbog privrženosti koje imaju.

“Dok su oni živi i dok smo mi živi, ta veza se neće prekinuti. Ti novinari su i sada zainteresirani šta se dešava u BiH”, kaže Lizdek koja danas kroz organizaciju Hotel History Foundation (HHF) pokušava očuvati sjećanja na novinare koji izvještavaju iz ratom pogođenih mjesta i hotele u kojima su oni smješteni.

Rat u Ukrajini vraća sjećanja


Fiona Lloyd – Davies sa sestrom Vanessom u Sarajevu, 1992.godina. Foto: Fiona Lloyd – Davies, privatna arhiva

Lloyd-Davies gledajući rat u Ukrajini vidi sličnosti, ali i različitosti u odnosu na Bosni u Hercegovinu.

Današnje izvještavanje koje je brzo i u momentu Lloyd-Davies vidi pomalo i kao otežavajuću stvar, navodeći kako se ona kući javljala samo onda kada bi joj rekli da zbog velikog pucanja mora napustiti mjesto u kojem je.

“Onda bih se vratila u Beograd, nazvala ured i rekla im da sam još uvijek živa”, kaže ona, dodajući da je tada navodila i šta je sve otkrila. Problematizirajući rat, ona smatra da je velika razlika u podršci koju Ukrajina ima sad, za razliku od Bosne “kojoj nije ni dozvoljeno da se brani”.

Ona i Rieff, danas sa uspješnom karijerom, kažu kako je boravak u ratom zahvaćenoj BiH utjecao na njihove odluke u karijeri. Skoro 30 godina nakon, Lloyd-Davies se vraća da snimi film o otporu Goražda i preživjelima koje ne želi nazivati žrtvama “jer je njihovo iskustvo i zalaganje doprinijelo izgradnji boljeg i pravednijeg svijeta danas”.

“Poseban dio moje motivacije da pričam priču o Goraždu je moja sestra. Ona je umrla 2005. godine – oduzimajući si život”, kaže Fiona, navodeći kako će ovako ostaviti dio sebe u ovom filmu.

Preplitanje priča o opstanku sa pričom o onima koji su donosili odluke o tome da li će se umiješati u rat, bit će način odavanja počasti onima do kojih njena sestra nije uspjela doći.

Uprkos rekonstrukciji grada i izgradnji novih modernih hotela u dvije i po decenije od završetka opsade, hotel koji se danas zove samo Holiday i više nije dio poznatog međunarodnog lanca hotela, za neke je novinare ostao jedina adresa gdje žele boraviti kada se vraćaju u Sarajevo.

    Nermina Kuloglija