Reportaža

Pad Vukovara: Usmena historija razaranja grada

Ilustracija: Igor Vujčić/BIRN.

Pad Vukovara: Usmena historija razaranja grada

18. Novembra 2021.15:17
18. Novembra 2021.15:17
Na 30. godišnjicu pada Vukovara u ruke Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih formacija, lokalno stanovništvo i Hrvati koji su se borili za odbranu grada, osvrću se na razarajuću tromjesečnu opsadu i njene brutalne posljedice.

This post is also available in: English (English)

Kada je opsada počela, mnogi stanovnici grada, posebno žene, djeca i starci, skrivali su se u svojim podrumima od granatiranja, tenkovske vatre i zračnih napada.

Manda Patko je sa suprugom i svekrvom živjela u Bogdanovačkoj ulici u vukovarskom naselju Milovo Brdo. Od kraja avgusta 1991. godine, ona i njena svekrva su većinu vremena provodile skrivajući se u svom podrumu, jer je njihova kuća brzo postala neuslovna za stanovanje zbog velikih oštećenja od granatiranja.

“Nisi mogao izaći napolje niti razgovarati s drugim komšijama, jer je naša kuća bila udaljena od drugih kuća, a granate su padale po ulici cijelo vrijeme. Bilo je dana kada nisi mogao ni izaći iz podruma. Brojala sam granate. Kada bih izbrojala šest, obično je prestajalo ili se nastavljalo. Kad bi prestajalo, izašla bih iz podruma u toalet u bašti. Vodu bih uzimala od naših komšija u jednoj od tih pauza granatiranja”, kaže Patko.

Iva Radić je 1991. godine imala osam godina. Otac joj je bio Hrvat, a majka Srpkinja. Živjeli su u naselju Sajmište. Kao i Patko, i ona se sakrivala u podrumu.

“U naš podrum je dolazio cijeli komšiluk, različite nacionalnosti: Hrvati, Srbi, Rusini, Slovaci. U komšiluku su bili podrumi u kojima su bili samo Hrvati ili samo Srbi. Međutim, naš je bio jedini u kojem su bili svi”, prisjeća se Radić.

Nakon što je hrvatski dio porodice Radić, koji je živio u Splitu, odbio da ih primi, oni su 7. septembra pobjegli u Srbiju.

“Pobjegli smo kukuruznim putem u koloni od sedam automobila. Na putu nas je ZNG (Zbor narodne garde) zaustavio i pretreso, a zatim pustio. Prošli smo pored kontrolnih punktova koje je držala JNA (Jugoslovenska narodna armija) i druge srpske paravojne formacije. Kasnije smo čuli da je iste večeri ta ruta presječena, što znači da smo pobjegli u posljednjem trenutku”, kaže ona.

Jelena Zera, koja je imala deset godina i takođe živjela u naselju Sajmište, sjeća se tenkovskog napada 5. septembra.

“Do tada smo svi još uvijek bili u svojim kućama; nismo shvatili da je JNA tako blizu. Tek kada su došli nekih 20 do 30 metara od kuće, shvatili smo da se radi o tenkovskom napadu. Mi smo (njena majka, baka i stariji brat) brzo uzeli stvari koje su nam bile najpotrebnije i istrčali iz kuće, bježeći od njih, niz ulicu, prema našem autu koji je bio parkiran nešto dalje. Dok smo trčali, na nas su pucali mitraljezi iz tenkova. Imali smo veliku sreću da nas nisu pogodili”, naglašava Zera.

Improvizovani gradski otpor


Hrvatski vojnik u razrušenoj kući kod Vukovara dan prije pada grada u novembru 1991. Foto: EPA/PAUL JENKS.

Pored hrvatskih komandanata Mileta Dedakovića zvanog Jastreb i Branka Borkovića zvanog Mladi Jastreb, u organizaciji odbrane grada učestvovao je i Danijel Rehak, koji je bio sekretar za narodnu obranu Vukovara.

“Većina ljudi ubijenih tokom tih mjeseci bili su oni koji su ubijeni na ulicama ili čak u svojim automobilima, jer bi ih geleri ubili kada bi granata udarila u beton”, navodi Rehak.

Odbrana Vukovara organizovana je uz pomoć dobrovoljaca iz grada i drugih krajeva Hrvatske koji su postavili utvrđene obrambene položaje na strateškim lokacijama. Ilija Ačkar došao je u Vukovar 26. septembra kao dio grupe boraca Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) – pripadnika paravojne jedinice pod kontrolom krajnje desne Hrvatske stranke prava (HSP).

“Nije bilo podjele kakva postoji u regularnim vojskama, ali smo imali (odbrambene) punktove, kako smo ih zvali. Bili smo smješteni iza reda kuća. Iza njih su se nalazile male bašte, a zatim veliko kukuruzište. Šta god da je izašlo iz tog kukuruzišta, mi bismo otvorili vatru. Ko je prvi zapucao, prošao bi bolje”, ističe Ačkar.

Marin Krajnović Mišo se u borbama u Hercegovačkoj ulici u svom naselju Borovo naselje uključio u oktobru. Pored borbe, pružao je i prvu pomoć ranjenim vojnicima, jer je tokom obavezne službe u JNA prošao određenu medicinsku obuku.

“To je uključivalo previjanje rana, zaustavljanje krvarenja i organiziranje transporta u bolnicu, kao neki medicinar sa osnovnim znanjem. Zavoje i najosnovnije stvari za dezinfekciju rana ponijeli smo iz lokalne klinike”, objašnjava Krajnović.

Dok su se vukovarski branioci borili protiv dobro opremljene JNA na ulicama grada, Krajnoviću je gradsko ratovanje bilo šokantno iskustvo.

“Tek kada sam iz prve ruke vidio borbu, shvatio sam koliko je moćno njihovo oružje. Ispalili bi granatu, uništili kuću koja je služila kao zaklon, digli u zrak i osobu i kuću. Shvatite da zid uopšte nije zaštita, jer su ga protivoklopni meci probijali kao da prolaze kroz sir. Šrapnel presječe metalni stup na pola kao grančicu. Kada smo to vidjeli, počeli smo da kopamo rovove, jer je to bila jedina prava zaštita”, rekao je on.

Bolnica postaje meta


Jelena Zera gleda kroz prozor autobusa dok napušta vukovarsku bolnicu u novembru 1991. Fotografija Jelene Zere.

Nakon što su zbog borbi bili primorani da napuste svoje naselje, porodica desetogodišnje Jelene Zere odlučila je da se prebaci u bolnicu u Vukovaru, u blizini centra grada, jer je njen otac bio vozač hitne pomoći. Živjeli su na klinici u bolnici, zajedno sa drugim ženama i djecom, sve dok grad nije pao u novembru.

“Ranjenici su dolazili u bolnicu do posljednjeg dana, ljudi su umirali, sve smo to vidjeli hodajući bolnicom. Gotovo je smiješno reći ali (bolnica) je bila naše igralište. Imaš deset godina i šta bi trebao raditi? Hodali smo među ranjenicima, razgovarali smo s njima. Obilazili smo ranjenu djecu da vidimo da li ih rane bole”, prisjeća se Zera.

JNA je ubrzo napala bolnicu.

“Na bolnicu su čitavo vrijeme padale granate; bila je teško oštećena od stalnih napada. Bila je prekrivena rupama od granata, neki su njeni dijelovi goreli u nekoliko navrata. Neke sobe su bile potpuno neupotrebljive i ljudi su morali boraviti u hodnicima”, priča Zera.

Kao medicinska sestra instrumentarka u vukovarskoj bolnici, Agneza Aksentijević učestvovala je u brojnim operacijama ranjenih civila tokom opsade, a od septembra do novembra nije napuštala prostorije.

“Gdje god je bilo potrebno operirati ratne rane, bila sam tu. Od oko 1.000 ljudi koji su tamo radili prije 1991. godine, ostalo nas je samo oko 350, od toga 120 medicinskih sestara. Radili smo danonoćno tokom opsade… bez medicinske i druge opreme, bez električne energije, pod svijećama i baterijskim lampama. Sve se radilo u privremenim operacionim salama u podrumu”, prisjeća se Aksentijević.

Odbrana grada, opkoljenog sa svih strana, se počela raspadati krajem oktobra, vojne rezerve su se crpljele, a ljudski gubici su bili veliki. Iako su mnogi komandanti bili svjesni da je odbrana osuđena na propast bez veće pomoći izvana, skrivali su to od svojih vojnika kako bi održali moral.

“Čak i kada se lomila odbrana grada, mnogi ljudi nisu znali šta se dešava. Obilazio sam ranjenike i oni bi me pitali kakva je situacija. Ja bih odgovorio: ‘Sve ćemo ih pobiti; nemaju šanse’”, rekao je Rehak.

“Od početka je bilo jasno da se Vukovar neće moći sam odbraniti. Međutim, mi smo vjerovali u mirovne pregovore uz posredstvo Zagreba. Zbog toga smo mi, kao niže rangirani komandanti, skoro lagali svoje vojnike da moramo zadržati liniju još jedan dan, a nakon toga još jedan dan”, kaže Ačkar.

“Vukovar se nije mogao odbraniti. Bili smo preblizu neprijateljskih linija da bismo vodili bilo kakvu ozbiljniju ofanzivu. Mi smo bili pozicionirani s jedne strane kuće, a oni s druge. Rušili su zidove jedan po jedan da bi došli do nas. Nije to bilo ni redovno ratovanje, gdje znate gdje vam je neprijatelj. Ovdje (u Vukovaru) su nam linije bile izmiješane”, dodaje on.

JNA, uz pomoć snaga Teritorijalne odbrane i srpskih paravojnih formacija, polako je presijecala linije odbrane grada, približavajući se hrvatskim snagama. Ubrzo su neki dijelovi Vukovara bili odsječeni i pali pod srpsku kontrolu. S obzirom da su živjeli u blizini kasarne JNA, Patko, njen suprug i svekrva su zarobljeni već 8. novembra.

“Rezervisti koji su nas zarobili htjeli su da nas streljaju pored obližnje škole. Jedan rezervista, koji je kazao da je iz Valjeva (u Srbiji), rekao je da je htio da nas upuca… Suprug i ja smo se gledali u oči dok je ovaj čovjek držao prst na obaraču”, priča Patko.

“Tada nas je u posljednjem trenutku spasio čovjek koji je rekao da je oficir JNA, koji je iznenada došao i naredio rezervistima da nas prebace u Velepromet (privremeni logor u Vukovaru)”, ističe ona.

“Moj suprug je odveden na kratko saslušanje (u Veleprometu). Kada se vratio, rekao je da ga vode u kasarnu JNA na ispitivanje. Nikada ga više nisam vidjela nakon što je drugi put odveden na saslušanje. Još uvijek nisam pronašla njegove posmrtne ostatke.”

Hrvatske jedinice počele su gubiti teritoriju i povlačiti se, ali nadali su se da će pomoć stići.

“Sve do kraja oktobra, početka novembra, kada smo se počeli povlačiti, vjerovali smo (u pobjedu). Čak smo i tada vjerovali da će pojačanje izvana probiti obruč opsade. Ljudi su govorili da pomoć stiže svakog trenutka. Organizovane su snage za pomoć koje bi probile neprijateljske linije, ali je cijela operacija zaustavljena; niko ne zna zašto”, prisjeća se Krajnović.

“Tek na samom kraju shvatili smo da je stvarno kraj. Prije toga je uvijek postojala nada. Ali kada su ljudi počeli da organizuju grupe za probijanje obruča i kada je naš komandant otišao, shvatili smo da je to kraj”, naglašava on.

Krajnovićeva jedinica je potisnuta duboko u Borovom naselju, koje je bilo okruženo neprijateljskim snagama. Sada su se borili za opstanak.

“Sjećam se dok smo se kretali kroz zgrade, na jednom se zidu nalazila rupa kroz koju smo prolazili i snajper je jednog momka pogodio u grudi. To mi je bilo jako šokantno i teško za vidjeti, pošto smo bili komšije. Pokušao sam da ga previjem i stavim najlon preko pluća da mu pluća ne kolabiraju. Međutim, ubrzo je preminuo, na mojim rukama”, priča Krajnović.

Centar grada je pao 18. novembra, a jedinice branilaca u Borovom naselju predale su se 20. novembra. Ačkar i Krajnović su zarobljeni. Gledali su kako pripadnici Teritorijalne odbrane odvode zarobljenike u druga sela ili zatvore. Tri dana kasnije, Rehak je takođe zarobljen u Borovom naselju gdje je svjedočio organizovanoj pljački po komšiluku i odlasku kamiona ukradene robe za Srbiju.

Muški zatvorenici pogubljeni


Veselin Šljivančanin u haškoj sudnici, decembar 2010. Foto: EPA/PETER DEJONG/POOL.

Pripadnici Teritorijalne odbrane i paravojnih jedinica su 20. novembra u jutarnjim satima ušli su u vukovarsku bolnicu zajedno sa vojnicima JNA, koje je predvodio major Veselin Šljivančanin.

“Tada se Šljivančanin pojavio pred svim ljudima, muškarci su stajali s jedne, a žene i djeca s druge strane. Dok smo se pitali zašto su muškarci na drugoj strani, on se ponašao kao neka vrsta humanitarca, govoreći da ‘samo muškarce treba ispitati’ i da će nam se kasnije pridružiti”, ističe Zera.

“Do posljednjeg dana nismo vjerovali da će se sve to dogoditi… Bilo je teško jer smo bili bespomoćni da bilo šta uradimo ili promijenimo za te ranjene ljude s kojima smo proveli svo to vrijeme. Na kraju se desilo najgore”, navela je Aksentijević.

“Te iste noći, oni (muškarci iz bolnice) su odvedeni na Ovčaru (obližnje imanje) i brutalno pogubljeni”, kaže Zera, koja je tog dana posljednji put vidjela svog oca živog.

Boris Dežulović je bio reporter hrvatskog lista Slobodna Dalmacija u Beogradu. Uz pomoć mlađeg oficira JNA, uspio je da uđe u razoreni grad Vukovar početkom decembra, nedugo nakon njegovog pada.

“Duga ravna cesta i dugi, dugi niz porušenih obiteljskih kuća. Nijedna kuća nije cijela. Hrpe cigala i drvenih greda uz rub ceste. U jednom dvorištu tri mrtve svinje, četvrta umire od gladi, vide joj se rebra. U jarku uz cestu nabacane izgorjele olupine automobila”, naveo je Dežulović u svom tekstu.

“Teško se naš džip probija kroz posmrtne ostatke Vukovara. Ulice su zakrčene, zasute ciglama, kamenjem, gredama, crepovima, zemljom… i krvavim pokrivačima pod kojima su do jučer ležale stotine leševa. Ulaz u gotovo svaku pokrajnju ulicu zapriječen je žutom trakom i velikim tablama s natpisom ‘MINIRANO’… Neki čovjek ugurava ženu u “stojadina”, ona neće. Previja se od plača i gleda mjesto gdje im je bio dom”, napisao je on.

Nakon pada u Vukovar je ušao i Čak Sudetić, reporter New York Timesa.

“Jedino su vojnici armije pod srpskom dominacijom, zalutali psi i nekoliko novinara hodali po ulicama prepunim dimom i šljunkom te ruševinama zgrada, trgovina i hotela u centru Vukovara. Nijedna zgrada se ne može opisati kao nastanjiva”, napisao je Sudetić.

Dežulović je u svom tekstu napisao da je vidio traktor koji je nosio izobličene leševe starice i trojice muškaraca. U lokalnoj ciglani vidio je više od 100 leševa jedan do drugog, većina u crnim plastičnim vrećama. Zera se prisjeća i svog šoka nakon izlaska iz bolnice i vožnje kroz uništeni grad.

“Bilo je kao da gledam stari crno-bijeli film… Drveće je bilo crno, spaljeno, groznog izgleda. Kuće nisu imale ni fasade ni krovove, svuda su bile cigle i betonski blokovi. Vidjela sam tijela koja su ležala nepokrivena pored puta”, rekla je ona.

Sudetić je u isto vrijeme bio u istom naselju.

“Danas su tijela sedmorice muškaraca Hrvata ležala na praznom terenu pored robne kuće. Svi su imali rupe od metaka. Bijeli peškir za kupanje vezan za metlu ležao je oko 20 stopa dalje”, napisao je on.

Ispitivanja, premlaćivanja i sudski teatar


Vojnik JNA u predgrađu Vukovara 17. novembra 1991. Foto: EPA/MAJA ILIĆ.

Ačkar navodi da su hrvatski vojnici i civili, nakon što su zarobljeni u Vukovaru, preko Vojvodine odvedeni u logore na poljoprivrednim kompleksima u selima Stajićevo i Begejci.

“Vozili su nas kroz vojvođanska sela, i to je bilo strašno. Ljudi su vrištali, bacali stvari na autobus, vikali ‘ubij’, ‘kolji’ ili tražili da nas puste napolje, kako bi nas dokrajčili. Kako i da je, mi smo imali sreće, u Bogojevu, selu preko puta Dunava u Vojvodini, Knindže (srpska paravojna jedinica) kapetana Dragana (Vasiljkovića) su izvele neke ljude iz autobusa. Neki od ovih zarobljenika su bili teško pretučeni, a neki ubijeni”, prisjeća se Krajnović.

U Stajićevu i Begejcima zatvorenici su bili nagurani u boksove za stoku.

“U štali (u Begejcima) u početku nije bilo slame za ležanje; kasnije su je donijeli. Bilo je ledeno”, priča Patko.

Ačkar je u Stajićevu vidio zatvorenike koje su stražari pretukli i čovjeka koji je umirao od rana zadobijenih od batina tokom ispitivanja koje je vodila jugoslovenska vojna Kontraobavještajna služba (KOS).

“Stražari bi odveli nekog zatvorenika u bolnicu, nikada se nisu vraćali. Svi su saslušavani, neki po pet, šest puta”, kaže Rehak, koji je takođe bio očevidac zlostavljanja u Stajićevu.

Ističe da ga na početku, dok je logorom upravljao potpukovnik JNA Miroslav Živanović, isljednici nisu mučili niti maltretirali.

“Kada je Živanović otišao… sljedećih 15 dana vojni policajci su me žestoko tukli”, priča on.

Iz Stajićeva, JNA je odvela Ačkara u Beograd da mu se sudi kao navodnom predstavniku hrvatskog političkog vrha koji je izazvao rat i počinio zločine nad Srbima. Ispred vojnog suda, on i drugi optuženi su se suočili sa razjarenom masom.

“Okupili su se ljudi i policija, to je izgledalo kao u vesternima, kada se okupe da nekoga objese”, naglašava Krajnović, koji je takođe odveden pred vojni sud. “Ljudi su vikali, pljuvali, bacali stvari, udarali nas. Umjesto da nas zaštiti, policija nas je zajedno sa njima tukla. Namjerno su nas vodili kroz ljude, žene, djecu. Sva ta mržnja u ljudima, to je bilo nevjerovatno. Prava rulja za linč. Bilo je zaista užasno.”

Ačkar navodi da su tokom ispitivanja u logorima neki zatvorenici bili izmanipulisani da potpišu iskaze koje je napisao KOS o navodnim zločinima koje su počinili njihovi suborci.

“Neki su podlegli batinama i pritiscima i potpisali, postajući svjedoci protiv drugih. U ovim optužnicama se pominju (srpska) djeca koju smo mi navodno ubili – da su im čupani ili odsijecani oči, zubi i uši, i od njih pravljene ogrlice”, naglašava on.

Prve hrvatske zatočenike srpske vlasti su pustili sredinom decembra 1991. godine, kada su Krajnović i Patko razmijenjeni zajedno sa nekim medicinskim osobljem iz vukovarske bolnice. Ali Ačkar, Rehak i mnogi drugi zatvorenici prevezeni su u logore u Sremskoj Mitrovici i Nišu. Oslobođeni su tek u avgustu 1992. godine.

Vukovar: Ključne činjenice i brojke

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, Vukovar je imao 44.000 stanovnika, odnosno 84.000 ako se računaju i okolna sela i obližnji grad Ilok.

Od toga su 43,8 procenata bili Hrvati, 37,3 Srbi, 7,2 procenata Jugosloveni, a ostali pripadnici drugih manjina kao što su Rusini, Slovaci, Mađari, Ukrajinci i drugi.

Situacija u Vukovaru se pogoršala u maju 1991. godine, kada u Borovom Selu u regionu Vukovara hrvatski vojnici upadaju u zasjedu srpskih paravojnih formacija, pri čemu je 12 njih ubijeno. U periodu između juna i avgusta, prema većini izvještaja, između 40 i 80 Srba je nestalo ili je pogubljeno nakon što su pali u ruke hrvatskih paravojnih formacija.

JNA je, uz pomoć Teritorijalne odbrane i paravojnih formacija iz Srbije, 25. avgusta krenula u puni napad. Nakon 86 dana opsade, glavne snage u centru grada su se 18. novembra predale, a dva dana kasnije su to uradile i preostale snage u Borovom Naselju.

Na Vukovar je tokom opsade svakodnevno padalo oko 7.000 granata, pri čemu je uništeno oko 85 posto objekata.

Tokom opsade i nakon nje smrtno je stradalo oko 3.000 vojnika i civila, među kojima i 86 djece.

Nakon pada Vukovara, nesrpsko stanovništvo je protjerano, dok je oko 7.000 zatvorenika, i vojnika i civila, prevezeno u logore u Srbiji.

Nakon što je četiri godine bio pod kontrolom pobunjenih hrvatskih Srba, Vukovar je, Erdutskim mirovnim sporazumom, mirno reintegrisan u Hrvatsku 1996. i 1997. godine.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osudio je dvojicu oficira JNA za ratne zločine u Vukovaru – pukovnika Mileta Mrkšića, koji je osuđen na 20 godina, i majora Veselina Šljivančanina, koji je osuđen na deset godina zatvora.

Prema presudi MKSJ-a, Mrkšić je 20. novembra 1991. odlučio da povuče oficire i vojnike JNA koji su čuvali ratne zarobljenike na Ovčari, što je omogućilo Teritorijalnoj odbrani i paravojnim snagama da ubiju oko 260 zarobljenika, kako ranjenih vojnika, tako i civila.

U presudi se navodi da Šljivančanin, “uprkos tome što je bio odgovoran za sigurnost ratnih zarobljenika i što je otišao na Ovčaru u vrijeme kad su oni zlostavljani, nije poduzeo ništa da bi zaustavio premlaćivanja ili spriječio da se ona nastave”.

I pred srpskim sudovima je osuđeno 16 osoba, prvenstveno pripadnika paravojnih formacija, za odgovornost za ubistva na Ovčari, dok su hrvatski sudovi izrekli 109 osuđujućih presuda za ratne zločine na području Vukovara.

Sven Milekic


This post is also available in: English (English)