Državni sud je zaključio da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine nije uspjelo dokazati van svake razumne sumnje da je Špoljarić od decembra 2018. do sredine 2019. godine kontinuirano uznemiravao Enisu Pazalju, koja obavlja dužnost sekretara u Sudu, te da izvedeni dokazi dopuštaju sumnju i da za neke radnje nema drugih dokaza osim tvrdnji oštećene.

Vedrana Frašto iz Fondacije CURE, organizacije koja se zalaže za jednakost spolova i rodova, smatra da ova nepravosnažna presuda šalje lošu poruku žrtvama seksualnog nasilja.

“Smatramo da će ova presuda i dalje ohrabrivati nasilnike da vrše nasilje, jer je u bh. društvu teško dokazati da ste žrtva drugih oblika nasilja osim fizičkog – kada modrice i vanjske povrede potvrđuju svjedočenje žena preživjelih nasilje”, kaže Frašto, dodavši da riječ muškarca na poziciji moći u odnosu na ženu žrtvu, “u našem patrijarhalnom društvu”, nema isto značenje i važnost.

Branko Todorović, direktor Helsinškog odbora za ljudska prava, smatra da postoji mnogo primjera seksualnog uznemiravanja koje se događa “samo u četiri oka”, između počinioca i žrtve, što ostavlja mogućnost onima koji su počinili seksualno uznemiravanje da se “izvuku“ zbog loše prikupljenih dokaza ili zbog nedostatka dokaza.

“Možda ono što nas može zabrinuti jeste to da tužilaštva, naprimjer, tome prilaze prilično površno ili nezainteresovano, ne smatrajući to nekim teškim krivičnim djelom ili nekim velikim izazovom za same tužioce”, navodi Todorović, dodajući da je pitanje da li sud može osuditi nekoga ako ne postoje čvrsti dokazi da je počinio krivično djelo.

Protiv Špoljarića je vođen i postupak pred disciplinskom komisijom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) po tužbi Ureda disciplinskog tužioca (UDT) zbog neprimjerenog ponašanja koje šteti ugledu sudijske funkcije, a Prvostepena disciplinska komisija ga je oslobodila odgovornosti. VSTV je Špoljarića nakon toga suspendovao jer se protiv njega vodi krivični postupak.

Presuda može ohrabriti počinioce seksualnog uznemiravanja

Sud i Tužilaštvo BiH. Foto: BIRN BiH

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je optužnicom koju je podiglo u novembru 2020. godine teretilo Špoljarića da je u trenutku kada je bio vršitelj dužnosti predsjednika suda, a kasnije i predsjednik Kantonalnog suda u Sarajevu, kontinuirano i u više navrata neprimjerenim djelima i postupcima vršio nasilje, uznemiravanje i seksualno uznemiravanje kojim je ugrozio mir, duševno zdravlje i tjelesni integritet uposlenice Kantonalnog suda u Sarajevu.

Frašto objašnjava da je optužnice koje se podižu dugo nakon počinjenja radnji koje se optuženom stavljaju na teret, mnogo teže dokazati.

“Duga vremenska distanca u postupku ide često ‘na ruku’ tuženog, jer preživjele nasilja u raznim oblicima imaju problem s punom interpretacijom slučaja – sjećanje na sve detalje, prikupljanje svih materijalnih dokaza, želja da se zaborave neprijatni događaji”, objašnjava Frašto.

Ona smatra da oslobađajuća presuda Špoljariću “ide u prilog nasilnicima”, posebno onima na pozicijama moći, jer je teže dokazati nešto što se mnogo ranije desilo i za šta postoje razna tumačenja. Frašto smatra nasilje nad ženama u Bosni i Hercegovini jednim od najrasprostranjenijih društvenih problema, koje društvo i institucije godinama zanemaruju.

Amina Dizdar, koordinatorica programa iz Sarajevskog otvorenog centra (SOC), navodi da se žrtvama jasno poručuje da sistem ne radi za njih, s ciljem zaštite počinitelja, naročito ako se radi o osobi koja ima važnu ulogu u društvu.

“Mislim da ovakve presude daju odgovor na konstantna pitanja o tome zašto žrtva nije odmah prijavila”, kaže Dizdar, pojasnivši da su ovo procesi koji su jako iscrpljujući te da je žrtvi potrebno mnogo snage prilikom donošenja odluke da se progovori o ličnom iskustvu.

“U svakom slučaju, ovo nije konačna odluka i treba nastaviti pratiti tumačenje zakona u drugostepenom postupku”, navodi Dizdar.

Prema njenim riječima, o odluci žrtve koja se nalazi u podređenom položaju u odnosu na počinitelja ovisi karijera, reputacija te način na koji će okolina poslije toga tretirati žrtvu.

Sudija Mirsad Strika je tokom obrazlaganja presude Špoljariću, nosiocu pravosudne funkcije, naveo da za tačku optužnice koja tereti Špoljarića da je oštećenu uznemiravao porukama “poželio sam te”, “hvala ti što postojiš” i slično, Tužilaštvo nije ponudilo nikakve dokaze osim izjave oštećene.

Todorović smatra da postoje ograničeni domeni pravosuđa koji mogu biti izazvani svjesno i s ciljem.

“Mi kao legalisti jednostavno moramo da shvatimo ograničene domene pravosuđa. Da li su ti domeni ono dokle pravosuđe dohvaća, da li su oni izazvani svjesno i željom ovih ljudi u sudu ili u tužilaštvu da nešto kompromituju, da nešto ne urade kako treba ili da urade kako njima odgovara ili su izazvane realnim teškoćama dokazivanja, to je sad nešto drugo”, kaže on.

Dokazivanje seksualnog uznemiravanja izazov za tužilaštva

Vladimir Špoljarić sa braniocem Senadom Pizovićem. Foto: BIRN BiH

Senad Pizović, Špoljarićev branilac, navodi da Sud nije mogao pokloniti vjeru samo oštećenoj, jer se presuda donosi samo na osnovu dokaza, te da je, tokom trajanja postupka, 13 svjedoka dalo iskaz u sudnici koji se ne slaže sa onim što oštećena tvrdi, među kojima su sudije, tužioci, privrednici, direktori i medicinski radnici.

“Sud kaže u svojoj presudi, a što je bila naša teza, kako je moguće da neko deset mjeseci trpi takav tretman kakav piše u optužnici, a s tim paralelno ide s njim na ručkove, ide njemu na zakletvu, kupuje mu poklone, skoro svaki dan pije kod njega kafu, što su sve drugi svjedoci rekli”, kaže Pizović, dodajući da je Sud u svojoj presudi naveo i da je tužilac olako podigao optužnicu ne uvažavajući činjenice koje se odnose na svjedoke koje je tužilac potpuno zanemario, a na koje je Odbrana u istrazi ukazivala.

Atlantska inicijativa je 2019. objavila priručnik za sudije i tužioce za postupanje u predmetima seksualnog uznemiravanja, u kojem se navodi da se ovaj oblik rodno zasnovanog nasilja najčešće dešava između osobe koja je uznemiravana i osobe koja vrši uznemiravanje, bez prisustva drugih osoba.

“Tužiteljice i tužioci se mogu susresti s brojnim izazovima i poteškoćama u procesuiranju seksualnog uznemiravanja, odnosno prikupljanju i prezentovanju dokaza vezanih za ove predmete”, navodi se u priručniku.

Todorović je mišljenja da bosanskohercegovačko pravosuđe nema mnogo iskustva u procesuiranju predmeta za seksualno uznemiravanje.

“Kada govorimo o pitanju seksualnog uznemiravanja, najčešće na poslu, ili kada govorimo evo o nekim slučajevima mobinga ili jednostavno ponižavanja, omalovažavanja, diskriminacije zaposlenih ili diskriminacije žena i dokazivanja toga u procesu pred sudom, mislim da se u BiH pravosuđe nalazi na neki način pred jednim – hajde da kažem – pionirskim zadatkom”, navodi Todorović.

On smatra da se domaće pravosuđe u ovoj sferi tek razvija, ali da je ohrabrujuće to što bosanskohercegovačka javnost reaguje. Prema njegovim riječima, civilno društvo i institucije trebaju razumjeti poziciju žrtve i dati punu podršku žrtvama i ohrabriti sve one koji trpe diskriminaciju ili seksualno uznemiravanje na poslu – da to i prijave.