Vijest

Atlantska inicijativa: Kako upravljati rizikom povratka sa stranih ratišta

4. Juna 2021.09:46
Rizik kod povratnika sa stranih ratišta i njihovih porodica ne može se u potpunosti eliminisati, ali koraci koje su poduzimali Kosovo i Bosna i Hercegovina pokazuju da repatrijacija predstavlja odgovorniji pristup problemu, navodi se u novoj publikaciji Atlantske inicijative, u kojoj se dodaje kako ostaje još puno posla na procesuiranju i integraciji povratnika sa stranih ratišta, za šta je potrebna bolja koordinacija na državnom i regionalnom nivou.


Priprema za suđenje bivšem pripadniku ISIL-a, ilustracija. Foto: EPA-EFE/ZSOLT SZIGETVARY

Atlantska inicijativa je objavila publikaciju “Dovedimo ih nazad: Upravljanje rizikom” autorice Asye Metodieve, u kojoj je navedeno da lokalni i međunarodni mediji neprestano prenose priče o ljudima koji se ne mogu vratiti kući iz sirijskih kampova nakon što su se prije nekoliko godina pridružili tzv. Islamskoj državi.

Kako se navodi, sve te priče upućuju na sigurnosnu dilemu: kako upravljati rizikom – zabranjivanjem povratka u domovinu i nepreuzimanjem odgovornosti za njih ili njihovom repatrijacijom i krivičnim gonjenjem.

Prema publikaciji, više od 1.000 muškaraca, žena i djece iz regije Balkana otputovalo je u Irak i Siriju od 2012. i 2016. godine. U ovom periodu, kako se navodi, iz Bosne i Hercegovine su na sirijsko ratište otišla 192 muškarca, 67 žena i 104 djeteta.

Procesuiranje stranih terorističkih boraca s Balkana smatra se problematičnim iz više razloga. Kako se navodi, prvi je otpor vlada prema repatrijaciji svojih državljana, podaci o osobama koje se nalaze u Siriji su kontradiktorni, a ni vlade na Balkanu nisu u stanju da osiguraju pouzdane podatke, jer imaju ograničene kapacitete za prikupljanje informacija direktno u kampovima i zatvorima.

Kako se navodi, prihvatanje balkanskih povratnika sa stranih ratišta i njihovo procesuiranje u državama porijekla nije na političkom dnevnom redu ove regije. Istovremeno, njihove vlade imaju odgovornost da daju odgovor po nekoliko osnova: sigurnost, pravna, moralna i ljudska prava.

BiH je do sada samo u decembru 2019. godine organizovano prihvatila jednu manju grupu povratnika sa sirijskog ratišta iako su Predsjedništvo BiH a nedavno i Vijeće ministara usvojili informaciju o novim povracima.

Usvajanje ove informacije ohrabrujućim je tada smatrala Alema Dolamić, čija je sestra s djecom već četvrtu godinu u kampu u Siriji.

“Za nas porodice je jako bitno da je Vijeće ministara dalo zeleno svjetlo da se konačno počne raditi na tome. Neću da se nadam puno pa da se opet razočaram, ali mislim da je ovo ohrabrujuće, zadovoljna sam i vjerujem da će donijeti neki napredak. Ja očekujem pozitivne rezultate uskoro”, rekla je Dolamić za BIRN BiH.

Povratnici i repatrijacija balkanskih boraca sa stranih ratišta


Kamp Roj u Siriji. Foto: EPA-EFE/AHMED MARDNLI

U publikaciji je navedeno da su državljani zemalja Balkana koji su se vratili u periodu od 2012. do 2016. učinili to dobrovoljno. Nakon čega su uslijedila policijska hapšenja i procesuiranje, posebno nakon 2015., kada su države u regiji usvojile nove propise o stranim borcima.

Prema podacima koji su objavljeni u publikaciji, od 2013. do 2016. godine u BiH se sa stranih ratišta vratilo 45 muškaraca, 13 žena i četvero djece.

“Prema raspoloživim podacima, Kosovo i Bosna i Hercegovina su države s najvećim brojem povratnika koji su se dobrovoljno vratili u regiju”, stoji u publikaciji.

Fatma Kasupović, čija se snaha s dvoje djece nalazi u Siriji, za BIRN BiH kaže da je za nju jako važno da se djeca vrate u BiH, posebno jer su vezana za oca Senada Kasupovića, koji je jedan od sedmorice muškaraca koji su vraćeni u prvom organizovanom povratku iz Sirije u BiH, u decembru 2019. godine. U Siriji su mu ostali supruga, koja nije državljanka BiH, i dvoje maloljetne djece.

Njega je Sud BiH nepravosnažno osudio na tri godine zatvora zbog organiziranja i pridruživanja terorističkoj grupi u Siriji.

“Mi kao porodica bismo željeli da se spoje, da dođu, da žive normalan život. A za djecu, naravno, da idu u školu. Jer djeca u kampu, oni znaju samo za šatore. Mali kad priča s nama, stariji me pita: ‘Tetka, hoću li ja imati svoju sobu kad dođem, hoću li imati svoj šator?’ On ne zna kakva je soba. Samo zna za šator”, kaže Kasupović.

Države poput Bosne i Hercegovine i Kosova su poduzele korake na repatrijaciji i često se smatraju pozitivnim primjerima, naročito u poređenju sa Zapadnom Evropom, navodi se u publikaciji. Pretpostavka u pozadini ovog pristupa jeste da vlade mogu kontrolirati ovo pitanje i da neće doprinositi daljnjoj radikalizaciji svojih državljana tako što će ih ostaviti u sirijskim kampovima i zatvorima.

U maju 2020. godine, u Siriji je, prema publikaciji, bilo preko 460 stranih terorističkih boraca s Balkana i članova njihovih porodica. Preko polovine ih je iz BiH, Albanije i s Kosova. Iz Bosne i Hercegovine je 215 osoba pritvoreno u kampovima i zatvorima u Siriji, uključujući muškarce, žene i maloljetnike.

Prema publikaciji, repatrijacija djece iz Sirije zaslužuje posebnu pažnju, jer balkanske države sada pokazuju manje spremnosti da vrate sve maloljetnike u regiju. Najmanje 180 djece je i dalje u kampovima –  neke su doveli roditelji, ali je većina rođena u zoni sukoba.

“BiH je prva među balkanskim zemljama po broju djece koja su napustila BiH sa svojim porodicama, ili su ih majke porijeklom iz BiH rodile u Siriji. U decembru 2019. godine, 24 bosanska državljanina vraćena su kući uz podršku SAD-a (Sjedinjenih Američkih Država)”, navodi se.

Procesuirani i osuđeni strani borci na Balkanu

U izvještaju se navodi da se balkanske države suočavaju sa značajnim izazovima u postupanju s povratnicima sa stranih ratišta i njihovim porodicama koji su se vratili ili se njihov povratak očekuje. Dok su Srbija i Kosovo osudili najveći broj povratnika, Sjeverna Makedonija i BiH imaju najveći broj osuđujućih presuda za domaći terorizam.

Publikacija Atlantske inicijative poziva se i na podatke BIRN-a da su osuđeni za pridruživanje stranim paravojnim formacijama u Siriji ranije bili također osuđeni u četiri od 28 slučajeva, dok u Srbiji i Crnoj Gori nijedna od osuđenih osoba nije ranije osuđivana. U vrlo malom broju slučajeva je osobama suđeno i za domaći terorizam i za učešće u stranom sukobu.

U tom pogledu, izdvaja se Munib Ahmetspahić. On je 2013. godine osuđen zbog uništavanja dokaza nakon napada drugog osumnjičenog, Mevlida Jašarevića, na Američku ambasadu u Sarajevu u oktobru 2011. godine. U aprilu 2019., Ahmetspahić je osuđen na tri godine zatvora jer je otišao u Siriju kao strani borac u periodu od 2013. do 2018. godine.

Izazovi reintegracije


Al-Hol kamp. Foto: EPA-EFE/AHMED MARDNLI

Kao predvodnice u reparaciji svojih državljana, balkanske zemlje se suočavaju sa sigurnosnim i socioekonomskim izazovima. Prakse kažnjavanja na Balkanu su možda izložene kritikama zato što su zatvorske kazne za strane terorističke borce kraće nego u državama članicama EU.

“Ali duže zatvorske kazne nužno ne predstavljaju rješenje ako se ne kombiniraju sa dobro osmišljenim procesom rehabilitacije i integracije (…) s druge strane, balkanskim zemljama nedostaje kapacitet i stručno znanje za reintegraciju povratnika i njihovih porodica u lokalna društva. S druge strane, ideološke mreže koje su postale mjesto gdje se odvijaju procesi radikalizacije i vrbovanje stranih boraca i dalje su aktivne širom regije”, stoji u publikaciji.

Na administrativnom nivou, države se bore da svojim povratnicima izdaju dokumente kojima se potvrđuje njihovo državljanstvo i mjesto prebivališta. Vraćanje djece iz tzv. Islamske države u školu ili iznalaženje mogućosti za njihove majke predstavlja izazov u zemljama s visokom stopom nezaposlenosti, niskim nivoima obrazovanja i lošim socioekonomskim uslovima.

Ostale bojazni odnose se na kapacitet za prikupljanje i razmjenu obavještajnih i drugih podataka, upravljanje granicama i programe rehabilitacije u zatvorima.

Čak i ako balkanske zemlje uspiju izvršiti repatrijaciju svih svojih državljana iz Sirije, postoje razlozi za sumnju u njihovu sposobnost da uspješno reintegriraju povratnike. Uz praktična ograničenja i oskudne resurse u nekim slučajevima, pitanje je da li se može ostvariti potpuna reintegracija stranih terorističkih boraca, te kako procijeniti rizik da će se neka osoba okrenuti kriminalu i nasilju i daljnjoj radikalizaciji zbog marginaliziranja i nedostatka boljih prilika.

Veća sigurnosna bojazan odnosi se na izostanak repatrijacije povratnika sa stranih ratišta i njihovih porodica iz Sirije u kratkom roku. Što je najvažnije, repatrijacija i reintegracija djece je moralna odgovornost vlada širom regije. Djeca koja su rođena u ratnoj zoni ili su ih tamo doveli roditelji predstavljaju rizičnu grupu i treba im posebna zaštita i pažnja.

Kasupović kaže da je svjesna koliko BiH ulaže napora i radi na tome da vrati državljane iz Sirije, i zahvalna je na tome. Navodi da djeca pričaju arapski, i da je bitno da nauče bosanski jezik i da idu u školu.

“Djeca gledaju ponašanje kurdskih vojnika, oni brzo uče tu agresivnost i ponašanje vojnika. Naravno da će to uticati i na djecu”, kaže Kasupović.

Koraci koje su poduzimale balkanske države, posebno Kosovo i BiH, pokazuju da repatrijacija predstavlja odgovorniji pristup problemu. Istovremeno, ima još mnogo posla na istragama, procesuiranju i integraciji povratnika sa stranih ratišta. Za to je potrebna bolja koordinacija među institucijama na državnom i regionalnom nivou, intenzivnije učešće civilnog društva i dugoročna strategija rehabilitacije, navodi se u publikaciji.

BiH je do sada organizovano vratila samo jednu grupu povratnika iz Sirije. U decembru 2019. godine vojnim avionom vraćeno je 12-ero djece te šest žena i sedam muškaraca. Porodice državljana BiH koji se nalaze u Siriji ranije su protestovale tražeći njihov povratak. Uprkos obećanjima vlasti, više desetina djece godinama boravi u neuslovnim kampovima.

Emina Dizdarević