U julu 2015. radnici su minirali stijenu u zaštićenom području kako bi izgradili pristupni put u okviru radova na izgradnji trase cjevovoda za buduću malu hidroelektranu kroz koji će voda iz rijeke ići do turbine i proizvoditi struju. Radnici su, prethodno, posjekli dio stabala, i radovima izazvali klizište.

Žitelji ovog kraja bili su zgroženi. Generacijama, tvrde, potok je služio za navodnjavanje polja, dok je mala hidroelektrana prijetila da im oduzme vodu. Njena izgradnja bila je i šamar Vladinoj uredbi, objavljenoj godinu dana ranije, da se Kamena gora proglasi zaštićenim područjem – predjelom izuzetnih odlika.

Nehro Rovčanin, tadašnji član savjeta mjesne zajednice u selu Gračanica, počeo je primati pritužbe građana.

“Niko ne bi smio graditi u tako lijepom predjelu”, naveo je Rovčanin za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN) i dodao: “To ugrožava prirodu i nije u interesu građana.”

Rovčanin je pozvao policiju i uspio zaustaviti izgradnju – ali ne zadugo. Nekoliko dana kasnije, radovi su nastavljeni. Vlasniku buduće elektrane nedostajao je važan dokument – rješenje o uslovima zaštite prirode, ali to nije uticalo na planove izgradnje.

Mala hidroelektrana počela je raditi 2016., iste godine kada je njen vlasnik, građevinski magnat Branislav “Gugi” Savić, osuđen na kaznu zatvora u Crnoj Gori zbog upletenosti u višemilionsku aferu s nekretninama, poznatu u javnosti kao “Afera Budva”. Ova afera označila je i kraj političke karijere Svetozara Marovića, bivšeg predsjednika Državne zajednice Srbija i Crna Gora i dugogodišnjeg drugog najmoćnijeg čovjeka u Crnoj Gori, koji je također bio umiješan u nju.

Iako bi poslovi s malim hidroelektranama mogli djelovati skromno za ljude koji imaju ležeran odnos prema zakonu, Savić nije jedini koga su ove investicije privukle. Centar za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS) ranije je pisao o poslovima Miloša Pandrca, osuđenog za šverc droge kao pripadnik klana Darka Šarića. Firma čiji je on bio zastupnik pribavila je građevinsku dozvolu od firme koja se dovodi u vezu s Ljubišom Buhom Čumetom, svjedokom saradnikom u slučaju atentata na premijera Zorana Đinđića.

Planine oko Kamene gore bile su uglavnom netaknute do izgradnje male hidroelektrane. Foto: Dina Đorđević

Male hidroelektrane u Srbiji dio su šire priče koja je zahvatila čitav Balkan. U posljednjih 20 godina stotine postrojenja izgrađeno je u slivu Dunava, od Rumunije na istoku do Albanije na zapadu, kao i od Sjeverne Makedonije na jugu do Slovenije na sjeveru, obuhvatajući tako i članice Evropske unije, ali i zemlje koje teže da to postanu.

Odobrenje za podsticaj malih hidroelektrana upravo je dolazilo iz Evrope. Cilj je bio da se podstakne “zelena” alternativa uglju, koji je dominantno gorivo za proizvodnju električne energije na ovim prostorima. Evropske banke nudile su kredite investitorima za projekte obnovljivih izvora, dok su države davale subvencije ne bi li podstakle privatne kompanije da ulažu u ovaj sektor.

Međutim, u mnogim od ovih zemalja zakoni koji štite životnu sredinu bili su slabi ili su se slabo sprovodili. Kombinacija državnih subvencija i labave regulative dovela je do ekspanzije gradnje malih hidroelektrana, pri čemu se zaštita prirode našla na putu profita. Ovakva postrojenja većinom su građena u udaljenim planinskim predjelima s brzim potocima koji su bili idealni za proizvodnju električne energije. Cijevi, beton i turbine svoje mjesto su tako našli duž netaknutih rijeka, zadirući u nacionalne parkove, rezervate prirode i staništa ugroženih autohtonih vrsta na ovim prostorima, poput balkanskog risa i dunavskog lososa.

Istraživanje BIRN-a pokazuje paradoks evropske podrške balkanskim projektima obnovljivih izvora energije, koji su umjesto da sačuvaju prirodu, učinili suprotno. Uslovi zaštite prirode, koji bi trebali biti preduslov za izgradnju, često su bili ignorirani ili usputno pribavljani, o čemu svjedoči i slučaj izgradnje male hidroelektrane kojom se BIRN bavio.

“Zakonski okvir je davao mogućnost da se i takvi projekti (male hidroelektrane) na adekvatan način procesuiraju, da se sprovedu sve mjere zaštite i spriječe oni koji su bili štetni, ali se definitivno to u pojedinim ili većini slučajeva izigravalo, izbjegavalo”, objašnjava za BIRN Goran Sekulić, bivši pomoćnik direktora u Sektoru za istraživanje i razvoj u Zavodu za zaštitu prirode Srbije, institucije koja je zadužena za izdavanje rješenja o uslovima zaštite prirode.

Dokumentacija do koje je došao BIRN pokazuje da su najmanje 24 male elektrane, od ukupno 116 njih koje su u 2019. bile dio državnog sistema za proizvodnju električne energije, izgrađene bez ovog dokumenta – u prosjeku svaka peta elektrana nema uslove zaštite prirode. Institucije se do sada nisu bavile previše ovim pitanjem. Zbog sumnje da su nezakonito pribavili građevinske dozvole jer nisu imali uslove zaštite prirode, Ministarstvo građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture analiziralo je tri od ukupno 24 slučaja koja je pronašao BIRN. Ni u jednom slučaju nije bilo daljnjeg gonjenja.

Sekulić, koji je Zavod napustio 2015. godine i sada radi u Svjetskoj organizaciji za prirodu (World Wide Fund for Nature – WWF), navodi da je veliki broj malih hidroelektrana izgrađen bez zakonskih dozvola, ali da su one kod kojih je bilo sve dobro na papiru oštetile prirodu:

“Onda smo imali da neki vrlo štetni projekti, očigledno, koji su u zaštićenim područjima ili drugim osjetljivim područjima, da su dobijali dozvole bez problema.”

Teške mašine dovezene su do udaljenih planinskih potoka, poput ovog u Rumuniji, kako bi se izgradila postrojenja. Foto: Ovidiu Mihut

Za razliku od Branislava Savića, većina investitora u Srbiji ipak nema kriminalnu prošlost. Njihovo prisustvo u poslu s malim hidroelektranama, međutim, moglo bi biti znak da su podsticaji za razvoj ovog sektora privlačili širok spektar komercijalnih interesa.

Motiv investitorima da uđu u ovaj biznis jesu subvencije poznatije kao feed-in tarife, koje države koriste kako bi privukle privatni sektor da ulaže u obnovljive izvore. Država garantira da će električnu energiju proizvedenu u takvim postrojenjima kupovati po fiksnoj cijeni određeni vremenski period – u Srbiji je to 12 godina.

“Definitivno je odlučivanje oko toga bilo prevashodno vođeno time da se ide ka tom odobravanju i tom nekom finansijskom interesu investitora u odnosu na životnu sredinu. (…) Jednostavno, životna sredina u odnosu na to nije imala dovoljno snaga, moći da se izbori.”

U poslednjih deset godina, šteta po prirodu postala je sve očiglednija u Srbiji, a u čitavom regionu ljudi su se žalili na isušivanje potoka i polja, kao i na to što su građevinski radovi uništavali delove netaknute prirode.

Bijes zbog načinjene štete naveo je lokalne ekološke pokrete, poljoprivrednike i predstavnike seoskih mjesnih zajednica da protestiraju na ulicama Beograda. Energetska zajednica pozivala je zemlje u regionu da ukinu subvencije, dok su evropske banke pooštrile pravila za finansiranje obnovljivih izvora.

Poboljšanja ima u ograničenoj mjeri. Neke zemlje u regionu poduzimale su početne korake ka stvaranju manje povoljnih uslova za ovakve investicije, ali promjene su spore i neizvjesne – i u zemljama članicama EU, ali i onima koje to nisu.

Regulatorni okvir

Energetsko tržište nalazi se u osnovi evropskog projekta. Evropska unija sa svojih 27 članica, kakvu danas poznajemo, nastala je od Evropske zajednice za ugalj i čelik, formirane od šest zemalja 1951. godine, kako bi se regulirala trgovina dvaju najbitnijih resursa za obnovu Evrope razorene ratom. Kolektivna želja da se osiguraju zalihe energenata bila je osnov za buduću integraciju.

Evropa je 2018. bila treći najveći potrošač električne energije, poslije azijsko-pacifičke regije i Sjeverne Amerike. Više od polovine energenata je uvezla – Rusija je glavni snabdjevač EU sirovom naftom, prirodnim gasom i čvrstim fosilnim gorivima. Naklonjenost EU obnovljivim izvorima energije nije samo ublažavanje klimatskih promjena, objasnio je Jakub M. Godzimirski, istraživač i stručnjak za evropsku energetsku politiku na Norveškom institutu za međunarodne poslove, i dodao da je ona također vođena komercijalnim i geopolitičkim problemima.

“Fokus na obnovljivoj energiji je prije svega na smanjenju zavisnosti EU od vanjskih dobavljača, s obzirom na to da se energija u obnovljivim izvorima energije proizvodi lokalno”, rekao je on za BIRN. “I dodatno se radi na tome da EU postane globalno konkurentnija. Ako je tržište [obnovljivih izvora energije] konkurentno u EU, tada će EU biti u mogućnosti da se takmiči s akterima koji djeluju u globalnom kontekstu.” “

Bijes zbog malih hidroelektrana mobilizirao je demonstrante širom Balkana, uključujući ove ribare u Rumuniji. Foto: Ovidiu Mihut

Kao jedno od najvećih energetskih tržišta na svijetu, EU može izvršiti značajan uticaj na energetsku politiku svojih članica i zemalja na Balkanu koje joj se žele priključiti. Sa ekonomskim uticajem dolazi i sposobnost promoviranja propisa o životnoj sredini i tržišnih reformi, čiji je cilj često smanjenje dominacije državnih monopola.

EU vrši ovaj uticaj na istok kroz Energetsku zajednicu, međunarodno tijelo sa sjedištem u Beču. Srbija je 2006. postala jedna od balkanskih zemalja koje su ratificirale sporazume s Energetskom zajednicom. Zemlje su se na taj način, između ostalog, obavezale da “usklađuju zakonodavstvo s EU o životnoj sredini, investicijama, tržišnom ponašanju i obnovljivim izvorima energije” kao uslov za pristup “fondovima EU i međunarodnih finansijskih institucija radi finansiranja energetskih projekata.” “.

Balkanske zemlje preuzele su obavezu prema Energetskoj zajednici da povećaju udio u električnoj energiji proizvedenoj iz obnovljivih izvora. I u Srbiji, kao i u ostalim zemljama, male hidroelektrane više su dobile na značaju u odnosu na vjetroparkove i solarne panele.

Tipični projekt male hidroelektrane se sastoji od velike cijevi koja iz korita rijeke usmjerava vodu do turbine, nizvodno. Zagovornici tehnologije se slažu da je to mnogo pouzdaniji izvor energije nego vjetro i solarne elektrane, koje jako ovise o vremenskim uslovima.

Godzimirski objašnjava da male i velike hidroelektrane nisu suštinski problematične – pravilno regulirane, mogle bi donijeti veliku korist. “Suština leži u tome kako je tržište organizirano, radi se o podsticajima koje pružate investitorima”, kaže on za BIRN. “Radi se i o sposobnosti regulatornog okvira da kontrolira stvari, [vodeći računa da se one] rade u skladu s pravilima.” .“

Šteta zbog krčenja šuma

Malu hidroelektranu Seoce u Kamenoj gori je 2014. i 2015. kontrolirala inspekcija Ministarstva zaštite životne sredine. Inspektori su zabilježili da je rješenje o uslovima zaštite prirode za ovu elektranu Zavod izdao u maju 2012., mnogo prije nego što je Kamena gora proglašena zaštićenim područjem, odnosno predjelom izuzetnih oblika.

Investitoru je naloženo da podnese zahtjev za izdavanje novih uslova Zavodu za zaštitu prirode Srbije. Umjesto toga, radovi na izgradnji pristupnog puta, uz uklanjanje vegetacije u zaštićenom području i miniranje velike stijene, nastavljeni su bez rješenja Zavoda.

U julu 2015. godine, Ministarstvo je pokrenulo sudski postupak protiv vlasnika male elektrane jer je gradio bez rješenja o uslovima zaštite prirode. Međutim, sud na kraju nije uspio saslušati vlasnika i postupak je zastario u decembru 2017. godine.

U međuvremenu, vlasnik je od Zavoda za zaštitu prirode pribavio potrebne uslove, čime je gradnja nastavljena u skladu sa zakonom. Dokumentacija Ministarstva zaštite životne sredine u koju je BIRN imao uvid, pokazuje i da je vlasnik također platio posječeno drveće, ali se ne navodi iznos.

Nehro Rovčanin vodio je kampanju protiv izgradnje male hidroelektrane na Kamenoj gori, koja se vidi na slici iza njega. Foto: Dina Đorđević

“Kad uklanjate drveće, onda se ošteti i zemljište na kome je to drveće”, kaže za BIRN Ratko Ristić, dekan Šumarskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Čak i u slučaju da dođe do novog pošumljavanja, objašnjava Ristić, za formiranje kvalitetnog šumskog ekosistema potrebno je najmanje 60 do 100 godina.

BIRN je tražio komentar od vlasnika male hidroelektrane Seoce, firme “15. avgust”, u tri navrata u posljednja tri mjeseca. Svaki put u telefonskom razgovoru zaposleni u kompaniji rekli su da je vlasnik Branislav “Gugi” Savić jedina osoba ovlaštena za komentiranje i da trenutno nije u mogućnosti razgovarati.

Seoce je jedna od 116 malih hidroelektrana koje su se 2019. nalazile u sistemu proizvodnje električne energije, od kojih je većina izgrađena u posljednjih deset godina. Prema podacima koje je BIRN prikupio od lokalnih samouprava i Zavoda za zaštitu prirode, najmanje 24 male elektrane izgrađene su bez rješenja o uslovima zaštite prirode, koje nalaže zakon.

Vlasnici ovih elektrana počinjali su izgradnju bez prethodno pribavljenih uslova. U slučaju male hidroelektrane Seoce potrebni uslovi su izdati naknadno. Na ovaj način, ekološki standardi tretirani su kao usputni, a ne kao preduslov za izgradnju koji zakon nalaže.

Odgovornost za to što su elektrane građene bez rješenja o uslovima dijele lokalne samouprave i nekoliko državnih institucija. U septembru 2019. predsjednik Srbije Aleksandar Vučić odgovorio je na pritisak ekoloških aktivista obećanjem da će formirati posebnu komisiju koja bi preispitala male hidroelektrane u zemlji izgrađene u posljednjih deset godina. BIRN je u oktobru 2020. poslao pitanja Vučićevom kabinetu, ali nije dobio odgovor.

Janez Kopač, direktor Sekretarijata Energetske zajednice, naglasio je da krajnja odgovornost za zaštitu životne sredine leži na Srbiji.

“Mi možemo upozoravati, mi možemo uvesti prekršajni postupak, ali na kraju je najveća odgovornost na Srbiji samoj”, naveo je Kopač za BIRN.

Seljani kažu da je postrojenje Seoce promijenilo tok potoka na Kamenoj gori. Foto: Dina Đorđević

Iako su se našle u centru strategije za obnovljive izvore u Srbiji, male hidroelektrane nisu proizvele ni blizu dovoljno električne energije koja bi pomogla da se ispuni obaveza prema Energetskoj zajednici. Međutim, isplatile su se investitorima.

Istraživanja CINS-a pokazuju da je u periodu 2013.–2019. vlasnicima malih hidroelektrana u Srbiji isplaćeno 105 miliona eura. Novac je dolazio od građana koji su kroz račune za struju plaćali posebnu nadoknadu za obnovljive izvore energije. Vlasnicima je novac išao na osnovu feed-in tarife. Prema Godzimirskom iz Norveškog instituta za međunarodne poslove, tarife igraju vitalnu ulogu u razvoju kapaciteta obnovljivih izvora – štite investitore od kolebanja cijena energije.

“Kada želite da odlučite da li ćete investirati u malu hidroelektranu ili vjetropark, morate znati da ćete dobiti dobar povrat ulaganja”, rekao je on za BIRN. “Stabilni sporazum s nacionalnom mrežom, koji vam omogućava da prodate energiju po određenoj cijeni, mnogo olakšava vašu odluku o ulaganju.”

Garancija stabilnog povrata novca tokom dužeg perioda može učiniti licencu za obnovljive izvore predmetom špekulacija. Povjerljiva diplomatska depeša američke ambasade u Beogradu aludira na živahnu trgovinu licencama 2009. godine – u vrijeme kada je Srbija postavljala temelje ovog sektora. U depeši, objavljenoj na WikiLeaksu, navodi se razgovor sa zvaničnicima Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD), koja je pomagala u prikupljanju sredstava za obnovljive izvore. Autori depeše citiraju predstavnike banke kako upozoravaju da je tržište obnovljivih izvora “zadržalo kvalitet poput zlatne groznice, sa mnogo sitnih investitora (…) koji pokušavaju da dobiju licence u nadi da će ta prava brzo prodati drugim investitorima”. “

Ne postoje dokazi da je u slučaju male hidroelektrane Seoce došlo do korupcije, kao ni u cjelokupnom upravljanju Vlade Srbije sektorom obnovljivih izvora energije.

Međutim, postoje slučajevi gdje su feed-in tarife pružale mogućnost za korupciju.

Godzimirski je rekao da je sistem daleko od besprijekornog i da bi mogao da stvori “prolaz za korupciju” u bilo kojem loše reguliranom okruženju u kojem su državni zvaničnici donosili odluke koje su uticale na finansije privatnih firmi. On je za BIRN kazao da bi firme koje posluju u sektoru obnovljivih izvora energije, naprimjer, mogle biti u iskušenju da Vladinim zvaničnicima ponude “ekonomske podsticaje” kako bi osigurale da dobiju posebno izdašan povrat ulaganja putem feed-in tarife.

Najpoznatiji slučaj korupcije u sektoru obnovljivih izvora energije koje je podržala EU, desio se na Siciliji prije 10 godina, kada su tužioci utvrdili da je lokalna mafija profitirala od izgradnje vjetroparkova i solarnih panela.

Direktor Sekretarijata Energetske zajednice Janez Kopač također je prepoznao svojstveni rizik od korupcije u sistemu.

“Gdje god je bila feed-in tarifa, te poslove je preuzela mafija jer je to čist posao, to je posao s državom i veoma je profitabilan”, objasnio je Kopač.

Kopač objašnjava da su ta mjesta bila rezervirana za manju grupu igrača u sektoru obnovljivih izvora:

“Ne može to napraviti svako, jer ako bi to svako napravio, država bi bankrotirala. Bilo bi previše tih investicija. Onda to treba limitirati. (..) Ko će ući u tu shemu – neko ko je nekako bliže.”

Gračanica je jedna od mnogih seoskih zajednica u Srbiji koja se morala prilagoditi uticaju male hidroelektrane uzvodno. Foto: Dina Đorđević

Ekspanzuju malih hidroelektrana na Balkanu podržale su Evropske banke nudeći kredite za projekte obnovljivih izvora u regionu. To su činile Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD) i Evropska investiciona banka (EIB), koje su pooštrile kriterijume iz oblasti zaštite životne sredine za davanje kredita za male hidroelektrane.
Komercijalen banke širom Evrope, takođe, su davale kredite za projekte malih hidroelektrana u regionu. Među njima je i ERSTE banka koja finansira BIRN-ovu stipendiju za novinarsku izuzetnost u okviru koje je i nastao ovaj tekst.

Iz predstavništva ove banke u Beogradu u pisanom odgovoru BIRN-u naveli su da prepoznaju klimatske promene kao jedan od najvećih globalnih izazova današnjeg društva, te da su zbog toga posvećeni finansiranju različitih projekata energetske efikasnosti i obnovljivih izvora energije. Dodaju i da banka nije finansirala projekte malih hidroelketrana u zaštićenom području, kao i da je izradila „matricu rizika koja uzima u obzir sve društvene i ekološke faktore kako bi finansiranje bilo usklađeno sa međunarodnim standardima iz ove oblasti.“

Borci za zaštitu životne sredine, međutim, smatraju da bi banke u potpunosti trebale prestati s finansiranjem projekata malih hidroelektrana. Iz Bankwatch Networka, regionalne grupe za zaštitu životne sredine i ljudskih prava koja vodi kampanju protiv malih hidroelektrana, kažu da je “gotovo nemoguće” efikasno nadgledati postrojenja, dijelom i zato što su se nalazila na tako udaljenim lokacijama. “Nijedna procjena projekata ne može zaustaviti operatere da isušuju riječna korita”, rekla je u pisanoj izjavi Pippa Gallop, savjetnica za energetiku Jugoistočne Evrope u Bankwatchu.

“Zlatna groznica” za licence

Poštujući evropske propise, Srbija se obavezala da će do 2020. proizvoditi 27 posto energije iz obnovljivih izvora. Posljednje procjene sugeriraju da ovaj cilj neće biti ostvaren. Udio obnovljivih izvora u ukupnoj proizvodnji električne energije nije se od 2009. značajno mijenjao.

U 2009. godini obnovljivi izvori obezbijedili su 21 posto energije koja je korištena u Srbiji. Prema posljednjem izvještaju Evropske komisije o napretku Srbije iz 2020., udio obnovljivih izvora u 2018. – posljednjoj godini za koju su podaci dostupni – bio je 20,3 posto.

Veliki dio ove energije ne potiče iz malih hidroelektrana, već iz starije tehnologije obnovljivih izvora – velikih hidroelektrana. Male hidroelektrane činile su samo 0,7 posto ukupne energije proizvedene u Srbiji u 2018. godini, pokazuje računica na osnovu podataka EPS-a i Republičkog zavoda za statistiku.

Iako izgradnja bilo kog postrojenja za proizvodnju obnovljivih izvora ima i štetna dejstva po životnu sredinu, u teoriji bi buduća korist od energije koja nastaje bez sagorijevanja fosilnih goriva trebala biti veća od štete koja je zbog toga nastala. U slučaju malih hidroelektrana to nije tako, objašnjava za BIRN Pippa Gallop iz mreže Bankwatch:

“Mnogo više se može postići kroz mjere energetske efikasnosti smanjivanjem gubitaka i mnogo više energije može se proizvesti u adekvatno postavljenim vjetroparkovima i solarnim panelima.”

Zapanjujuće planine Fagaraš u Rumuniji mjesto su nekoliko malih hidroenergetskih projekata. Foto: Dina Đorđević

Kopač navodi da se feed-in tarife “toleriraju” samo u izuzetnim situacijama, kao kratkoročni podsticaj za privatne kompanije da izgrade kapacitete obnovljivih izvora.
On je za BIRN rekao da je Energetska zajednica savjetovala vlade da što brže ukinu tarife, zamjenjujući ih sistemom aukcija, kod kojih investitori licitiraju za licence.

“Male hidroelektrane se uopće ne isplate ekonomski ako nemaju feed-in tarife”, rekao je. “(…) Aukcije bi problem riješile preko noći jer ne bi bilo više podsticaja za neefikasne investicije.”

Međutim, Kopač navodi da njegova organizacija ima ograničen uticaj na nacionalne vlade, koje su zanemarivale njene savjete. “Teoretski to bi bilo moguće (isključiti zemlju iz Energetske zajednice)”, rekao je on za BIRN, ali to bi bila “atomska bomba”.

Neizvjestan dobitak

Uprkos smjernicama EU, Srbija i dalje nudi feed-in tarife za male hidroelektrane, a druge vlade u regionu popustile su pod pritiskom brige za zaštitu životne sredine.

Rumunija, zemlja članica EU od 2007. godine, započela je građevinsku akciju koja je dovela do izgradnje stotina malih hidroelektrana u planinskim divljinama. Neke od njih izgrađene su na rijekama Capra i Buda u planinama Fagaraš, dijelu planinskog lanca južnih Karpata koji se prostire kroz centralnu Rumuniju.

Fagaraš je popularna destinacija u Rumuniji, stanište smeđih medvjeda i risa. Autoput koji prelazi preko planina BBC-jev automobilski šou Top Gear opisao je kao “najbolji put na svijetu“ zbog svojih zapanjujućih pogleda i krivina.

Balkanski bum u vezi sa izgradnjom malih hidroelektrana došao je na ove planine prije deset godina, kroz zvučne podloge dinamita i tešku mehanizaciju. Ovidiu Mihut, lokalni školski učitelj koji je nekada lovio na rijekama Capra i Buda, prisjeća se svog prvog susreta s radnicima i buldožerima koji postavljaju cijevi preko riječnog korita 2010. godine. “Bilo je odvratno”, rekao je za BIRN tokom putovanja u to područje. Prisjeća se da je ubrzo prestao dolaziti ovdje na pecanje: “Rijeka je dio mog srca. (…) Bilo je to kao da vidite nekoga za koga znate da će umrijeti.”

Bijesan, Mihut se okrenuo tajnom aktivizmu. U lokalnim barovima upoznao je radnike koji su gradili male hidroelektrane i čuo njihove priče, nikada ne odajući da je prikupljao informacije. Da bi bio trijezan dok su pili, umjesto piva diskretno je dopunjavao čašu ledenim čajem.

Ovidiu Mihut je postao aktivista za zaštitu životne sredine nakon što je bio svjedok uticaja malog hidroenergetskog projekta na potok gdje je nekada lovio ribu. Foto: Dina Đorđević

Nakon što su ga rumunske vlasti ignorirale, Mihut je putem e-maila u martu 2012. poslao prvu od nekoliko žalbi Evropskoj komisiji. Također se udružio se ostalim aktivistima, zahtijevajući da rumunske vlasti zaustave izgradnju malih hidroelektrana u netaknutim područjima.

Do toga je došlo 2015., kada su rumunske vlasti ukinule subvencije za takve projekte u zemlji. Evropska komisija je zatim, 2016., otvorila takozvani postupak protiv Rumunije u okviru kojeg ispituje da li je u toj zemlji kršeno zakonodavstvo Evropske unije o zaštiti životne sredine.

Istraga još uvijek traje, ali dobici koje su ostvarili ekološki aktivisti pokazali su se trajnim – za sada. U septembru je rumunska vlada usvojila kontroverzni zakon kojim se odobrava izgradnja hidroelektrana u zaštićenim područjima.

Ekolozi vjeruju da je cilj zakona bio da se ubrza završetak državnih projekata za velike hidroelektrane, koji su ostali nedovršeni jer su bili u suprotnosti s pravilima EU. Ipak, ne očekuju da će novi zakon ponovo zakotrljati izgradnju malih hidroelektrana, jer ne uključuje nikakve odredbe o subvencioniranju novih postrojenja. Diana Cosmoiu, zaposlena u Svjetskom fondu za prirodu u Rumuniji koja prati ovu oblast, kazala je za BIRN da su napori učesnika kampanja osigurali da “najnovija verzija nacionalne energetske strategije ne podržava male hidroenergetske projekte.”

Stručnjaci su za BIRN rekli da su evropski propisi o zaštiti životne sredine obično strožiji za zemlje članice EU u odnosu na one koje tek teže da se pridruže. Naprimjer, EU je više puta pozivala srpsku vladu da ukine feed-in tarife i uvede aukcije, posljednji put 2020. godine, ali zemlja i dalje nudi subvencije.

Nehro Rovčanin iz Gračanice smatra da je kampanja protiv malih hidroelektrana u njegovom selu samo pokazala koliko je teško pozvati moćnike na odgovornost. “Investitor može da stavi cijev u rijeku, ali mi, obični građani, kažnjavamo se ako kršimo zakon”, kazao je on.

Dina Đorđević je novinarka beogradskog istraživačkog medija, CINS. Urednik ove priče je Neil Arun. Priča je nastala kao dio programa „Balkan Fellowship for Journalistic Excellence“, podržanog od strane ERSTE Fondacije, u saradnji sa Balkanskom istraživačkom regionalnom mrežom.