Porodice Glavočević i Božić navode za BIRN BiH da su se više puta obraćali i Kantonalnom tužilaštvu u Travniku i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, tražeći da se slučaj riješi, jer svjedoci ovog zločina umiru.

Boris Grubešić, glasnogovornik Tužilaštva BiH, kaže “da je predmet u radu”.

“Date su upute nadležnim policijskim agencijama da se izvrše određene provjere i na predmetu se radi. Osim ubojstva navedne dvije osobe, predmet se odnosi na još neke događaje”, kazao je Grubešić.

Zvonimir Vidović iz Ureda za pružanje pravne pomoći pripadnicima braniteljske populacije pri Glavnom vijeću Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine (GV HNS BiH) pojašnjava da je prvi put krivična prijava protiv osobe označene kao izvršilac zločina podnesena 8. novembra 1994. godine tadašnjem tužilaštvu u Vitezu, a potom i godinu kasnije. Uz to, predat je Višem sudu u Travniku 1996. godine, kako tvrdi Vidović, i zahtjev za sprovođenje istrage protiv četiri nekadašnja pripadnika Armije Bosne i Hercegovine zbog sprovođenja u djelo “ideje o etnički čistoj Fojnici”. 

Ipak, o predmetu za ubistva Glavočevića i Božića se, kako tvrdi Vidović, ništa nije znalo niti radilo do 1999. godine.

“Te godine je predmet zaveden u Kantonalnom tužiteljstvu Travnik, i tek nakon više od deset godina predmet je sukladno obvezama iz državne strategije za procesuiranje ratnih zločina dostavljen Tužiteljstvu BiH, 6. oktobra 2011. godine”, kaže Vidović, dodajući da je od tada porodica Pere Glavočevića uputila više urgencija Kantonalnom tužilaštvu u Travniku i Tužilaštvu BiH koje su, kao i odgovori, dostavljeni BIRN-u BiH na uvid.

Ured za pružanje pravne pomoći pripadnicima braniteljske populacije pri GV HNS BiH je uputio pet dopisa glavnoj tužiteljici Tužilaštva BiH i postupajućim tužiteljima, a odgovor je uvijek bio isti – “predmet je u fazi istrage”. U Zadnjem dopisu Tužilaštva BiH iz augusta 2020. godine su naveli da se intenzivno radi na navedenom predmetu, te da je poduzet niz istražnih aktivnosti.

“Kupovina vremena i prikrivanje istine”

Ljuban Glavočević, jedan od dvojice sinova ubijenog Pere Glavočevića, kaže da istražni organi “kupuju vrijeme kako bi se prikrila istina”.

“Puno je svjedoka umrlo, vrijeme je jednostavno pojelo dosta toga. Mnogima ne odgovara istina, jer je istina da je počinjen zločin nad njima dvojicom – Perom Glavočevićem i Perom Božićem. Oni su zaklani, ali jednostavno netko ne želi da to izađe na vidjelo, to je veliki problem, ne žele da riješe”, navodi Ljuban Glavočević, dodajući kako bi njegovoj porodici puno značilo da odgovorni budu procesuirani.

“Uvijek se pitate zašto se to desilo. Zarobljen je, rat je, ali nije morao biti ubijen. To bi značilo za nas jako, jako puno, jednostavno bi nas na neki način umirilo”, dodaje Ljuban Glavočević, koji kaže da mu je otac bio pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO) “kako bi zaštitio sebe i obitelj”.

Mijo Božić, rođak Pere Božića, govori da je saznanja o zarobljavanju i ubistvu rođaka dobio od njegove pokojne supruge nakon rata.

“Nije bio ni u kakvoj vojsci jer on nije mogao jednostavno podnijeti promjene koje su dolazile. On se nije mogao pomiriti s tim, možda ga je to i života koštalo, jer on je bio jednostavno uvjeren da je onaj put koji smo bili do rata i onaj način života koji smo imali prije rata, da je to najispravniji put i nije druge puteve poznavao ni druge načine života i suživota”, govori Božić, opisujući kako je Pero bio izuzetno dobar čovjek i da su svi o njemu imali lijepo mišljenje.

Prema saznanjima koje je Božić dobio od supruge Pere Božića, on se prije ubistva nalazio na relaciji sela Tješilo i Luke.

“Pokušao je najvjerovatnije da se vrati svojoj kući u kojoj je živio i na tom putu mu se gubi trag”, priča on.

Kopali sebi grob prije ubistva

Nedeljko Glavočević posljednji je koji je vidio živog svog oca Peru Glavočevića.

“Poslije povlačenja sa sela Tješilo i hodanja kroz šumu prema planini Vranici, on se odvojio od grupe sa dvije žene. Dao sam mu svoj ruksak u kojem je bila moja municija, a on je imao svoju pušku”, prisjetio se Nedeljko, te ispričao kako su mu žene koje su bile zarobljene sa njegovim ocem rekle da je bio tučen zbog municije.

“Pošto smo mi imali PAM, oni su htjeli da pronađu zatvarač od njega. Ostao je PAM, ali bez zatvarača ga nisu mogli koristiti i zbog toga su ga tukli. Čovjek koji je bio zadužen za PAM zatvarač je ponio sa sobom, a oni su tukli Peru da im kaže gdje je, a on to nije znao”, kazao je Nedeljko Glavočević, dodajući kako je čuo da su od njegovog oca tražili i još jednu pušku, te da im otkrije gdje je stanovništvo sela Tješilo, misleći da se negdje kriju.

Njegov brat Ljuban Glavočević ispričao je da je stanovništvo iz sela Tješilo izbjeglo u noći sa 3. na 4. juli 1993. godine prema Kiseljaku.

“Išli smo preko šume, ispod planine Matorca gdje smo se odmarali, čekali smo zoru. Odjednom je tata jednostavno ustao i rekao: ‘Ja odoh naprijed.’ Ustale su još dvije gospođe i one su krenule za njim. Mi smo nastavili dalje put misleći da je on ispred nas, međutim njega nije bilo”, kaže Ljuban Glavočević, pričajući kako su nakon izvjesnog vremena saznali da im je otac zarobljen, mučen i maltretiran.

Kada se nije pojavio na zadnjoj razmjeni, kako kaže Glavočević, znali su da je ubijen.

“Nismo ni znali gdje je tijelo. Trebalo je dvije i po godine da se on razmijeni pošto je učinjen zločin. On je zaklan zajedno sa Perom Božićem, i sahranjeni su gore na planini”, kazao je Ljuban Glavočević.

Ana i Dragutin Glavočević, supruga i brat ubijenog Pere Glavočevića, također govore da je on ubijen nakon što se sa dvije žene odvojio iz grupe, te da je sa njim ubijen i Pero Božić.

Dragutin Glavočević prisjetio se da mu je brat, kad ga je posljednji put vidio na planini, rekao da mu je hladno i da se potom odvojio od grupe. Kaže da je saznao da su njegov brat i Pero Božić natjerani da kopaju sami sebi grob prije ubistva.

Mijo Glavočević, također brat Pere Glavočevića, ispričao je kako je ovaj zločin i spaljeno selo Tješilo razlog zbog kojeg se nikada nisu vratili kućama i danas žive na području Kiseljaka.

Porodice i rođaci Pere Glavočevića, ali i Pere Božića, smatraju da odgovorni za sve zločine trebaju biti procesuirani, kako bi oni koji su ostali iza njih pronašli smiraj.