Zašto ljudi, uprkos broju žrtava, i dalje smatraju da je koronavirus teorija zavjere?

Dok su istraživačima i naučnicima odranije kroz istraživanja poznati neki faktori koji doprinose da ljudi vjeruju i dijele teorije zavjera, poput nedovoljne medijske pismenosti i nepovjerenja prema naučnim spoznajama, shvatanje zašto je došlo do tako naglog porasta podijeljenih teorija zavjera tokom pandemije koronavirusa ne može se pojednostaviti, kažu stručnjaci.

Jadranka Kolenović-Đapo, profesorica i voditeljica doktorskog studija iz psihologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, objašnjava da je teško naći glavni razlog vjerovanja u teorije zavjere. Ona kaže da je tako “iz prostog razloga što je u ovaj oblik vjerovanja inkorporirano nekoliko udruženih sektora, poput naučene bespomoćnosti, nestabilnosti društva, osobnih uvjerenja, percepcije pojedinca da nema kontrolu nad određenim događajem, osobina ličnosti pojedinca i drugih individualnih obilježja”.

“Dodatno, u situacijama koje su nejasne, krizne, dvosmislene kao što je situacija sa novim koronavirusom, kada smo bili izloženi različitim informacijama i u borbi protiv nevidljivog neprijatelja, svako od nas je uz pomoć automatskog pilota konstruirao svoj sistem vjerovanja i nakon toga smo selektivno primali informacije. Posljedično, teorije zavjere postaju neoborive – jer su podržane konstrukcijama i vjerovanjima pojedinca”, ističe Đapo.

Profesorica Karen Douglas s Univerziteta u Kentu proučavala je psihologiju teorija zavjera kako bi objasnila zašto ljudi prije povjeruju u sulude i nevjerovatne tvrdnje nego u istinu. Ona je za Sky News navela tri vrste potreba za takvim vjerovanjem.

“Prve od tih potreba mogu se klasificirati kao epistemske – povezane sa potrebama ljudi da moraju biti dobro upućeni i tačni. Druga potreba je egzistencijalne prirode – povezana sa potrebom da se osjećaju sigurno. Treća vrsta motiva je socijalna – povezana sa potrebom da se održi pozitivno mišljenje o sebi i društvenoj grupi kojoj pripadate. Također, mnogi ljudi se protive ograničenjima svojih sloboda i ne vole da ih upućuju šta da rade”, kazala je Douglas.

Zajedničkim faktorima koji povezuju teoretičare zavjere, profesorica Kolenović-Đapo smatra neznanje i nepovjerenje.
“Teorije zavjere su univerzalne i zajedničko obilježje je neznanje i nepovjerenje. Ne postoji niti jedan društveni, socijalni, globalni događaj koji nije obojen vjerovanjem u teorije zavjere”, kaže Đapo.

Jedna od najpoznatijih teorija jeste da 5G mreža uzrokuje širenje koronavirusa. Iako ne postoji naučno utemeljenje za ovu tvrdnju, ona je dovela do spaljivanja i rušenja 5G tornjeva u Velikoj Britaniji i širom svijeta.

Još jedna od popularnijih teorija jeste ona u kojoj Bill Gates želi čipovati svjetsko stanovništvo. Prema pisanju New York Timesa, pripadnici QAnon teorije posjeduju snimku Gatesovog govora iz 2015. godine u kojem govori o epidemiji ebole te upozorava na novu pandemiju, čime oni smatraju da je Gates imao predznanje za pandemiju koronavirusa ili ju je namjerno izazvao. Neki su čak proširili mit da Gates želi koristiti vakcinaciju za implantaciju digitalnih mikročipova pomoću kojih će na neki način pratiti i kontrolisati ljude.

Treća teorija, koju su već mnogo puta demantovali naučnici, jeste da je virus izašao iz laboratorije. Na društvenim mrežama pojavljuje se i snimka, stara nekoliko godina, ali koja je tek sad aktuelna, u kojoj se govori da Kinezi rade rizične eksperimente i da bi virus mogao “pobjeći” i ugroziti ljude. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je više puta objavila kako ne postoje dokazi o takvoj tvrdnji.

Faktori uticaja

Neka istraživanja navode da mnogi demografski faktori također utiču na širenje i vjerovanje u teorije zavjere, uključujući i nizak stepen obrazovanja. Jan-Willem van Prooijen, profesor socijalne psihologije na Univerzitetu Vrije u Amsterdamu, u svojoj knjizi “Psihologija teorija zavjere”, navodi da su mnogi ljudi s niskim stepenom obrazovanja podložni vjerovanju u teorije zavjere zbog skepticizma prema ideji da složeni problemi mogu imati jednostavna rješenja i zbog velike želje za kontrolisanjem.

Jadranka Kolenović-Đapo. Izvor: Univerzitet u Sarajevu

Kolenović-Đapo smatra da viši stepen obrazovanja ne mora nužno značiti da osoba nije podložna vjerovanju u teorije zavjere. Ona objašnjava da su istraživački nalazi iz socijalne psihologije nekonzistentni i da se u nekim istraživanjima pokazalo da postoji pozitivna povezanost između vjerovanja u teorije zavjera i stepena obrazovanja dok drugi istraživači izvještavaju o negativnoj povezanosti, odnosno da takva povezanost ne postoji.

Ovakve zaključke teško je generalizirati jer korelacijske studije imaju svoja ograničenja, objašnjava Kolenović-Đapo.

“Zapravo, jedan od razloga ovakvih rezultata leži u činjenici da se od ispitanika kao sociodemografska varijabla traži da navedu stupanj obrazovanja. Međutim, stečena diploma često je samo formalni stupanj obrazovanja, ali ne istinsko obrazovanje koje podrazumijeva racionalno mišljenje, što je jedna od pretpostavki navedenih nalaza. Intuitivno, mogli bismo zaključiti da je niži stupanj obrazovanja povezan sa većim vjerovanjem u teorije zavjere, ali viši stupanj obrazovanja ne znači da je osoba cijepljena protiv teorija zavjere”, kaže Kolenović-Đapo.

Osobe koji imaju izraženu potrebu za spoznajom ne vjeruju u teorije zavjere, već tragaju sa naučnim podacima, kritički se odnose prema teorijama zavjere i strpljivo čekaju znanstvene nalaze, objašnjava ona. Suprotno tome, teorijama zavjere su manje sklone osobe koje imaju izgrađen naučni način mišljenja i vjeruju naučnim autoritetima.

“Zdravorazumski i znanstveno veći stupanj obrazovanja bi po svojoj definiciji morao biti povezan sa kritičkim mišljenjem i zauzimanjem skeptičnog stava prema svemu dok se ne dokaže da je tako. Seciranjem načina današnjeg sistema obrazovanja, jednostavno je zaključiti da se u obrazovnom sistemu nažalost ne razvija kritičko mišljenje”, kaže Đapo.

Kao jedan od razloga zašto su ljudi skloni vjerovati i dijeliti teorije zavjera odnosno stavove i mišljenja koji izgledaju nevjerovatno, ali nemaju uporište u nauci niti su dokazivi činjenicama, neki istraživači i naučnici smatraju nedostatkom medijske pismenosti. Načinom na koji ljudi čitaju odnosno razumiju medije, izvore koje koriste i generalno na koji način provjeravaju vjerodostojnost informacija, određuje se nivo medijske pismenosti.

Lejla Turčilo, profesorica predmeta “Medijska i informacijska pismenost” na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, smatra da je medijska pismenost veoma bitna u periodima krize kako bi mogli razlučiti kome vjerovati, a kome ne.

“U vremenu krize naša se potreba za informacijama povećava i time postajemo više pod uticajem medija. Sa druge strane, u kriznim situacijama je i veća opasnost od širenja namjerno ili nenamjerno pogrešnih i lažnih vijesti, pa time i naša potreba da te vijesti i njihove izvore kvalitetno kritički vrednujemo postaje uslov za opstanak u kriznoj situaciji. U tom kontekstu medijska pismenost je izuzetno važna u periodu krize kako bismo znali definisati koje su naše informacijske potrebe, kojim izvorima informacija da vjerujemo, kako da dobijemo optimalnu količinu informacija, kako da biramo kvalitetne informacije i ne padnemo pod uticaj lažnih vijesti i teorija zavjere”, kaže Turčilo.

Lejla Turčilo. Izvor: N1

Tokom velikih kriza poput pandemija veoma je važna sposobnost da se uoče kredibilni izvori informacije i raspozna kvalitetno novinarstvo, objašnjava Anida Sokol, istraživačica i projektna koordinatorica u “Mediacentru” u Sarajevu. Medijski pismeni građani trebalo bi da kritički čitaju medijski sadržaj i da poznaju šta je digitalna sigurnost. Sa druge strane, objašnjava ona, medijska nepismenost je opasna i može narušiti nečije zdravlje.

“Vidjeli smo različite savjete o tome kako se zaštititi od virusa i različite teorije zavjere o njegovom nastanku. Međutim, govor mržnje, diskriminatorni govor i uvrede kojima su društvene mreže i komentari puni na portalima, također su rezultat medijske nepismenosti. Medijska pismenost ne obuhvata samo kritičko konzumiranje vijesti već i proizvodnju medijskog sadržaja. Danas smo svi mi mediji i sami možemo kreirati medijski sadržaj, pa i kreirati i širiti dezinformacije”, kaže Sokol.

Profesorica Turčilo smatra da medijska nepismenost igra veliku ulogu u širenju lažnih vijesti i teorija zavjere.

“Kada neko ne zna razlučiti vjerodostojan izvor od nevjerodostojnog, i kvalitetnu informaciju koja je nastala na osnovu provjerenih izvora, onda lako pada pod uticaj teorija zavjere. Drugim riječima, onaj ko je spreman u sve da povjeruje, njemu svaka ‘istina’ ima istu vrijednost, a svako mu se može predstaviti kao ekspert”, objašnjava Turčilo.

Sokol također smatra da je poznavanje kredibilnih izvora nužno, ali i da, s druge strane, teorije zavjere smanjuju osjećaj nesigurnosti kod ljudi.

“Ljudi vjeruju u teorije zavjere jer im one daju jednostavna objašnjenja za neke kompleksne pojave, smanjuju osjećaj nesigurnosti. Lakše je pogledati video Erne Selimović nego pročitati neko naučno istraživanje. Često ljudi u teorije zavjere vjeruju zbog logičkih pogreški – ‘logical fallacies’. Poznavanje kredibilnih izvora, kako provjeriti informacije i slično, svakako bi navelo osobe da kritički promišljaju ono što im je servirano pa tako i teorije zavjere”, objašnjava Sokol.

Ono što ona preporučuje u borbi protiv teorija zavjere i lažnih informacija jeste razvijanje kritičkog razmišljanja i što veći angažman u civilnom sektoru.

“Prvi korak je svakako kritičko razmišljanje. Na internetu možemo naći različite tutorijale, savjete, ali i alate preko kojih možemo verificirati određeni sadržaj, video, tekst i slično. Ali bez kritičkog razmišljanja, poznavanja osnova novinarstva, poznavanja konteksta, nikad ne smijemo zaboraviti kontekst, takvi alati će nam biti od male pomoći”, kaže Sokol i dodaje kako nevladine organizacije već provode treninge za mlade kako bi povećali njihovu medijsku pismenost.

“Međutim, za jedno dugoročno rješenje, potrebno je da se medijska pismenost uvede u obrazovni sistem u BiH”, govori Sokol.