Stupar i ostali: Vriska i plač u logoru “Sušica”

Hajrudin Malčinović se prisjetio 18. maja 1992. godine, kada je njegovo rodno selo Džambići napadnuto, a mještani su pobjegli prema šumi. Prilikom tog napada, rekao je svjedok, nije bilo otpora.

“Kada smo se vratili, vidio sam da je Muhamed zvani Mušo Pašić ubijen. Bio je 1972. godište. Ubijeni su Haso Džambić i njegov sin Amir, ubijeni su Alija i njegova žena, Šaban Lipovac…”, posvjedočio je on, pojasnivši da se Lipovac preziva Hurić.

Pojasnio je i da je Hurićev sin Rifet zamolio da sahrane njegovog oca, dodavši da sin nikada nije govorio kako je njegov otac ubijen, niti je spominjao Stupara.

“Simu Stupara poznajem. Nikada nisam čuo da je vezan za napad na selo Džambiće”, izjavio je svjedok.

Te noći, prema njegovim riječima, saznao je od komšije koji je gledao dvogledom da je Simo Stupar kazao: “Nemojte Hajrinu kuću, on je sirotinja.”

Kako je rekao, tog dana su zapaljene sve kuće u selu osim njegove.

Svjedok je kazao da je uhapšen u šumi 2. juna 1992., te je zajedno s još 50 do 60 osoba odveden u logor “Sušica” u Vlasenici, gdje je proveo 28 dana. Sve vrijeme boravka u logoru Malčinović je, kako je naveo, radio.

Ispričao je da su Durmo Hamdžić i Asim Zildžić ubijeni u logoru, a da su ih odatle iznijela druga dvojica zatvorenika – Alija i Hašim.

“Dževad Šarić je ubijen, Zekić Ismet je ubijen. Ismet je uvijek bio svezan napolju za oluk… Oni su izvedeni. Čujem vrisku, plač. Nisu se vratili. Pucanj nije bio”, opisao je on.

Svjedok Malčinović je rekao da Gorana Tešića ne poznaje, te da nije čuo da se to ime spominjalo u logoru.

Tužilaštvo BiH tereti Simu Stupara te Zorana i Gorana Tešića za zločine počinjene nad bošnjačkim stanovništvom u Vlasenici. Na teret su im stavljena ubistva, zlostavljanja, mučenja, prisilni nestanci te napadi na sela. Prema optužnici, Stupar i Goran Tešić bili su pripadnici Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Vlasenici, a Zoran Tešić pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS).

Svjedokinja Muška Čizmić je izjavila da je krajem maja s porodicom napustila Novu Kasabu, a da je njen otac ostao u Vlasenici jer nije htio da napušta kuću, misleći da se njemu neće ništa desiti.

Kako je kazala, svaku priliku je koristila da ga nazove. Tada bi joj otac govorio da se odvode ljudi, a vraćaju prebijeni, i da on ne smije izaći iz kuće.

“Kad sam ga posljednji put nazvala, on mi je rekao da ga ne zovem, ne smije mi se javiti. To je bio kraj maja. Poslije sam zvala i niko se nije javio… U septembru sam saznala da je umro u logoru ‘Sušica’ u junu 1992. godine. U septembru sam čula da je tučen do te mjere da je izumro”, ispričala je svjedokinja.

Kada se 1999. vratila iz Njemačke, saznala je da su njenog oca ukopali Hašim Ferhatović i njegov brat Fahrudin. Pričali su joj, kako je navela, da je tučen i da je, zamotan u šatorsko krilo, ukopan u blizini vlaseničkog groblja.

“Hašim je rekao da je on bio toliko isprebijan da su ga morali u šatorsko krilo zamotati”, dodala je ona.

Prema njenim riječima, Ferhatović joj je kazao da su ga Goran Tešić, Goran Jenki, Stupar i Đurić izvodili iz logora i da su ga isprebijanog vraćali.

Odbrana joj je predočila zapisnik izjave iz istrage u kojoj nije spominjala Gorana Tešića i da joj je Ferhatović pričao o ocu. Svjedokinja je odgovorila da je niko nije pitao.

Naredno ročište zakazano je za 18. novembar.