Članak

Zoran Bogdanović i ostali: Policija u Bijeljini nije učestvovala u napadima

19. Aprila 2019.11:41
Svjedok Odbrane Milana Đokića je izjavio da početkom rata bijeljinska policija nije učestvovala u borbenim dejstvima i dodao da, po formaciji, funkcija zamjenika komandira staničnog odjeljenja policije ne postoji.

Mirko Simić, penzionisani bijeljinski policajac, prisjetio se da je u noći 31. marta na 1. april 1992. godine, kada je počeo rat u tom gradu, po ratnom rasporedu bio zamjenik komandira Staničnog odjeljenja policije u mjestu Donji Dragoljevac.

Po dolasku u Donji Dragoljevac svjedok je, kako je kazao, organizovao rezervni sastav policije te krenuo u Sekretarijat unutrašnjih poslova (SUP). Ispričao je da u SUP-u nije bilo struje i sredstava veze, te da je sve bilo blokirano, dok su i u gradu postavljene barikade koje su držali muslimani i Srbi.

“Milicija nije učestvovala u borbenim dejstvima. Milicija je bila blokirana, gdje god je službeno vozilo krenulo, otvorila bi se vatra. Svi su pucali na miliciju”, rekao je svjedok, dodavši da je s optuženim Milanom Đokićem “badžo”.

Govoreći o Đokiću, svjedok je kazao da ga poznaje kao kolegu milicionera od prije rata. Rekao je da, nakon što su postali badže, njihovo poznanstvo je postalo bolje, i da nikada nije ispoljavao mržnju, kao i da se družio i s muslimanima.

Kad je počeo rat, naveo je svjedok, dužnost komandira Staničnog odjeljenja policije u Janji je obavljao Bardak Hadžan, pojasnivši da, po formaciji, funkcija zamjenika komandira staničnog odjeljenja policije ne postoji.

Za učešće u nezakonitom privođenju, maltretiranju, premlaćivanju i ubistvima civilnog bošnjačkog stanovništva na području Janje optuženi su, pored Đokića, još Zoran Bogdanović, Ljubiša Ikić, Branislav Trišić, Zoran Tanasić, Žarko Milanović, Mladen Krajišnik, Savo Mršić, Milivoje Čobić i Milan Marković. Oni su, prema optužnici, bili komandiri i pripadnici aktivnog i rezervnog sastava stanice milicije u Janji.

Svjedok Radenko Vuksić je naveo da ga je rat zateko u Policijskoj stanici (PS) u Bijeljini, kada je bio vođa patrolnog sektora u selima zapadnog dijela ovog grada. Krenuvši kući, ispričao je, vidio je barikadu koju su držali muslimani, te da se on tada vratio u PS i tu je bio četiri dana, do 4. aprila 1992.

Izjavio je da u periodu 1992. i 1993. godine nije bilo naređenja koja imaju diskriminatorski karakter kao što su hapšenja bez naloga i protjerivanje.

U novembru 1992. svjedok je, kako je kazao, dobio novu funkciju vođe smjene, pojasnivši da to radno mjesto nije postojao niti je ikada dobio rješenje. Nakon dvije do tri smjene, on je, kako je istakao, dobio novi posao kao pomoćnik komandira, ali je rješenje dobio tek 1994. godine.

“Stanično odjeljenje policije Janja nije bilo u našoj nadležnosti. Do rata Stanično odjeljenje Janja je imalo komandira i 11 policajaca. Nije imalo zamjenika”, rekao je on.

Naglasio je da optuženog Đokića poznaje od prije rata kao policajca iz Janje, dok je sredinom 1993. raspoređen u Bijeljinu kao vođa smjene, a da je imao rješenje za vođu sektora.

“Đokića koliko sam ja poznavao, nikada nisam čuo da je imao negativno mišljenje prema nesrpskom stanovništvu. Bio je u dobrim odnosima s policajcima bosnjačke nacionalnosti, družio se s njima, nisu imali sukobe”, posvjedočio je on, dodavši da je Ministarstvo donosilo rješenja o sistematizaciji i promjenama poslova.

Naredno ročište zakazano je za 16. maj.

Emina Dizdarević