Đelilović je rekao da je, po formiranju Prvog bataljona, komandant pod pseudonimom “D” tražio da bude njegov vozač i pratilac. Dodao je da je u ljeto 1993. godine otišao u objekat “Crna kuća” i od osobe “C” dobio službenu legitimaciju vojnog policajca.
Prema njegovim riječima, nikada nije ulazio u prostorije gdje su se nalazili pritvorenici, niti je učestvovao u njihovom maltretiranju.
“Nikoga nisam maltretirao, niti sam čuo da je bilo kakvog premlaćivanja. Da sam vidio nešto slično, prijavio bih to, a komandant ‘D’ bi to sankcionisao”, istakao je Đelilović.
Ispričao je da je pritisak vode na česmi ispred “Crne kuće” bio je jako slab, tako da je uvijek neko morao čuvati crijevo da bi se umio, pojasnivši da nije mogao “prskati pritvorenike iz vatrogasnog šmrka”, što mu se, kako je kazao, stavlja na teret.
Od vojnih policajaca u “Crnoj kući” Đelilović je, kako je naveo, viđao Hazima Patkovića, a Mineta Akeljića nije viđao “čak ni na referisanju” kod komandanta “D”.
Đelilović je s Akeljićem, Senadom Bilalom, Patkovićem i Šabanom Haskićem optužen da je od jula do novembra 1993. učestvovao u zločinima počinjenim nad civilima i ratnim zarobljenicima hrvatske nacionalnosti.
U optužnici stoji da su Akeljić, kao komandir Vojne policije Prvog bataljona 325. brdske brigade Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), te Haskić, Bilal, Patković i Đelilović, kao pripadnici iste jedinice, psihički i fizički zlostavljali zatvorenike u objektu “Crna kuća” u Kruščici.
Na ovom ročištu pročitan je iskaz zaštićene svjedokinje “B”, u kojem je navela da je iz sela Bobaši u septembru 1993. odvedena i pritvorena u objekat “Crna kuća”.
Prema njenim riječima, Akeljić je zaustavio pripadnike “mudžahedina” koji su je nakon ispitivanja premlaćivali, ali joj nije pomogao za izađe iz zarobljeništva iako se družila s njegovom ženom.
Svjedokinja “B” je u iskazu rekla i da je vojni policajac Muris Đelilović izveo jednog zarobljenika, koji je zatim poginuo na ratištu.
Nastavak suđenja zakazan je za 21. maj.
