Prlić: Herceg-Bosna nije bila plod zločinačkog poduhvata

Iznoseći žalbe na prvostepenu presudu izrečenu u martu 2013. kojom je osuđen na 25 godina zatvora zbog zločina nad muslimanskim stanovništvom u zapadnoj Hercegovini i srednjoj Bosni, Prlić je kazao da su “namjere” HRHB-a bile “temelj za izgradnju buduće BiH, a ne za njenu razgradnju”.

Nasuprot navodima iz presude, po Prliću, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je “u kontinuitetu… podupirao nezavisnost BiH”, bio “protiv promjene granica” i pružao je podršku Muslimanima.

“Odbio je pripajanje Hercegovine, što mu je nudio Alija Izetbegović”, rekao je Prlić.

Prlić je tvrdio i da cilj HRHB-a nije bilo obnavljanje Banovine Hrvatske iz 1939. godine, što je bilo utvrđeno prvostepenom presudom.

Po Prliću, vođe Hrvata u BiH pregovarale su o mirovnim planovima “unutrašnjeg preuređenja, a ne podjele BiH”. Sugerisao je da je formiranje HRHB-a bilo u skladu sa mirovnim planovima.

Tvrdnju da je hrvatska zajednica, a kasnije republika, nastala u svrhu odbrane BiH od srpskih napada, Prlić je potkrijepio citirajući Izetbegovića da je bilo “2,5 miliona ljudi pod zaštitom što Armije BiH, što Hrvatskog vijeća obrane (HVO)”.

Presudom iz marta 2013. godine je utvrđeno da su zločini počinjeni u okviru udruženog zločinačkog poduhvata, na čijem čelu se nalazio predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, čiji je cilj bilo uspostavljanje “hrvatskog entiteta, djelimično u granicama Hrvatske banovine iz 1939. godine”, nasilnim i trajnim protjerivanjem muslimanskog stanovništva iz osam opština u BiH.

Cilj stvaranja entiteta nazvanog Hrvatska Republika Herceg-Bosna, po presudi, bilo je “ponovno ujedinjavanje hrvatskog naroda”, budući da je zločinačkim planom bilo predviđeno da se on “ili ujedini sa Hrvatskom, u slučaju raspada BiH”, ili da ostane u BiH “s tijesnim vezama s Hrvatskom”.

Prlić je kazao da je Prvostepeno vijeće propustilo da utvrdi da je, po dokazima, postojala namjera za stvaranje “Velike Srbije”, “što bespredmetnim čini navodni dogovor u Karađorđevu” između Tuđmana i predsjednika Srbije Slobodana Miloševića o podjeli BiH.

Kako je rekao, “nespremnost BiH za Odbranu stvorilo je Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu”, koja je “privremeno” preuzela vlast zbog “kolapsa vlasti BiH”. Prlić je tvrdio i da te odluke “nisu dovodile u pitanje suverenitet i nezavisnost BiH”.

“Vijeće je zanemarilo da je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) u svim dokumentima bila za nezavisnost BiH i jednakopravnost Hrvata”, kazao je Prlić.

Prlić je tvrdio i da su Muslimani, suprotno nalazu iz presude o njihovom organizovanom protjerivanju iz HRHB-a, ostali na toj teritoriji u značajnom broju i da su bili pripadnici HVO-a, koji je nazvao “jedinom multietničkom vojskom u bivšoj Jugoslaviji”.

Prlić se distancirao od komandovanja HVO-om, navodeći da nikada nije bio u “zapovjednom lancu”.

Muslimansku stranu Prlić je optužio da se nije pridržavala dogovora o zajedničkim komandama i odredbama mirovnih planova, zato što joj je “neko sa strane obećao više”.

Armija BiH je, po njegovim riječima, “izdala zapovijest za napade u svim gradovima hrvatske provincije, a HVO nijedno”, poslije čega je bilo protjerano hrvatsko stanovništvo.

“Na sjednicama organa HRHB-a nikada nije pominjana Banovina, ni anektiranje teritorija, niti premještanje naroda, ništa diskriminatorno”, tvrdio je Prlić.

On je naglasio i da vlasti tog entiteta “nisu imale nikakve nadležnosti nad zatočeničkim centrima” u kojima su, prema presudi, počinjeni teški zločini nad Muslimanima.

U nastavku ročišta, na argumente Prlićeve Odbrane uzvratiće tužioci, koji su se takođe žalili na prvostepenu presudu, tražeći oštrije kazne.

Tribunal je 2013. izrekao kazne od 20 godina zatvora ministru odbrane HRHB-a Brunu Stojiću, načelniku Glavnog štaba HVO-a Slobodanu Praljku i zamjeniku komandanta HVO-a Milivoju Petkoviću.

Valentin Ćorić, komandant Vojne policije HVO-a, osuđen je na 16 godina zatvora, a predsjednik komisije za razmjenu zarobljenika HRHB-a Berislav Pušić na zatvorsku kaznu od deset godina. Pušić ne prisustvuje raspravi o žalbama budući da je praktično izdržao kaznu. O njihovim žalbama Tribunal će raspravljati do 28. marta.

Prlić i ostali proglašeni su krivim za kampanju progona Muslimana iz osam opština u zapadnoj Hercegovini i srednjoj Bosni u periodu od proljeća 1993. do 1994. godine, koja je uključivala ubistva, silovanja, deportacije, nečovječno postupanje, protivpravno zatvaranje, nehumana djela, uništavanje i oduzimanje imovine, bezobzirno razaranje naselja i kulturnih i vjerskih objekata, prinudni rad i protivpravno terorisanje civila.

U odgovoru na Prlićeve navode, Haški tužioci su rekli da dokazi govore da je HRHB bila plod udruženog zločinačkog poduhvata, kao i da je optuženi bio “ključni čovjek” tog poduhvata.

Tužilac Douglas Stringer ukazao je da su hrvatske snage počinile niz zločina nad Muslimanima po istom obrascu, realizujući udruženi zločinački poduhvat.

Cilj tog poduhvata, koji je trajao od januara 1993. do aprila 1994., kako je rekao tužilac, bila je “promjena etničke ravnoteže” na tom području, “etničkim čišćenjem” Muslimana, kao što je, na osnovu dokaza, utvrđeno prvostepenom presudom.

Tužilac Stringer citirao je riječi tadašnjeg Američkog ambasadora u Zagrebu Petera Gallbraitha koji je na suđenju posvjedočio da je Tuđman “vjerovao da bi značajni dijelovi BiH trebalo da budu dio Hrvatske”.

Tužioci su podvukli da je Jadranko Prlić igrao “ključnu ulogu” u odnosima sa Tuđmanom i drugim hrvatskim liderima, te da su dijelili “zajedničku zločinačku namjeru”.

Na tvrdnju Prlića da je Tuđman stalno podržavao nezavisnost i suverenitet BiH, tužioci su uzvratili da je istina da je hrvatski predsjednik to činio javno, zbog međunarodne zajednice, ali da je u privatnim razgovorima zagovarao HRHB.

Iznošenje žalbi se nastavlja u utorak, 21. marta kada će se sudijama obratiti Odbrana Bruna Stojića.