Safet Isić čeka nas ispred Ferhadije džamije u Banjoj Luci. Tu se svakoga dana oko podne-namaza druži s prijateljima. Čak i u
vrijeme velikih političkih tenzija koje ih svakoga dana brinu, politika za njih ostaje zabranjena tema.
“A malo je i opasno, znaš… isti je scenario kao za onaj rat”, kaže Safet.
“Ono smo tek prvi put doživjeli. Ja kažem ma ništa, samo se spakujem i gdje mi je najlakše izaći – tako sad razmišljam. Valjda
će nas pustiti da izađemo. Ako bi došlo do onog najgoreg scenarija, rata i tako”, nastavlja on.
Vodi nas do svoje kuće u naselju Borik. Svoje dane provodi penzionerski, bez mnogo obaveza na koje mora stići. Dok kosi travu ručnom kosom pored Vrbasa, pojašnjava da u posljednje vrijeme u blizini kancelarije predsjednika Republike Srpske uočava povećan broj vozila.
“On dođe, tu mu je radno mjesto. Zaobilazim, pravo da ti kažem, tuda ja stalno prolazim. To je Hotel Bosna ondje naselje i moram, tuda idem, prolazim svaki dan. Onda ja zaobiđem sada, ne dao Bog kakve frke, ja nastradam ni kriv ni dužan”, rezonuje Safet.
Nakon što je nepravosnažno osuđen na godinu zatvora i šest godina zabrane vršenja dužnosti predsjednika u februaru te nakon što sedmicama izbjegava pozive na saslušanje zbog sumnje u rušenje ustavnog poretka, Milorad Dodik u javnim istupima koristi svaku priliku da prijeti referendumom i otcjepljenjem.
On je to radio mnogo puta prije. Ali povratnici osjećaju da je ovaj put drugačije. Iskreno su zabrinuti za svoju sigurnost i
budućnost.
Munira Džabija. Foto: Detektor
U selu Omačina u Rudom, gdje svoje slobodno vrijeme na djedovini provodi Munira Džabija, ove je godine nesigurnost uticala na manji broj stanovnika. U vrijeme presude Dodiku bio je početak ramazana, kada su ljudi u Omačini naučili da iftare zajedno i druže se.
“Ove godine vidno je manje povratnika, ljudi nisu smjeli da se vrate”, kaže Munira.
Ona je rođena u Sarajevu, ali godinama dolazi u selo odakle je njena porodica. Redovno doprinosi da se donacije podijele povratnicima širom države.
Kaže da oni ne pričaju o svom strahu, nego ga nose u sebi dok druge tješe i bodre.
“Nije lako biti povratnik, nije lako biti ovdje. Nije lako biti cijeli dan i dočekati noć kada vas i zvuk aviona prepadne i pitate se šta? Šta ako…”, kaže ona.
Presuda Dodiku izrečena je u momentu kada su ljudi trebali da krenu nazad na svoja ognjišta, kako bi počeli da siju.
“Tako da vjerovatno je i to mnogo uticalo, te informacije – bit će, neće, hajde da sačekam još dan, da sačekam još dva i to se razvuklo, da su ljudi već počeli da se vraćaju ono sasvim normalno, ne razmišljajući više hoće li išta biti ili ne”, dodaje ona.
Novinari Detektora putovali su širom BiH da razgovaraju s povratnicima nakon što je Dodik proizveo najveću krizu nakon rata. Ali veliki broj njih odbija razgovarati.
“Ljudi su proživjeli te golgote rata i ne žele više da se vraćaju nazad tako da, kada je u pitanju ta tema, ljudi ponovo evociraju uspomene, ponovo se vraćaju na ono što su preživjeli i, vjerujte, to je puno više od trauma. Kad ljudi ispričaju te priče sada ponovo, vrate se u to vrijeme. On danima to proživljava, noćima sanja. Njihova tema glavna je šta su posijali. Da li je izbeharalo? Kako okopati, da li ima dovoljno gnojiva? To su teme koji su relaksirajuće za njih, koje su opuštajuće i s kojima oni žive puno lakše, nego da se vraćaju u ta vremena”, kaže Munira.
Fra Anto Tomas. Foto: Detektor
Na Plehan kod Dervente vratilo se samo oko 90 povratnika Hrvata koji su tokom rata protjerani. U ovom mjestu sa raskošnom zelenom travom, gvardijan franjevačkog samostana fra Anto Tomas sjeća se da je baš u momentu vrhunca političkih tenzija u BiH biskup banjalučki Željko Majić franjevcima na Plehanu držao duhovne vježbe.
“Bilo nam je dobro što je biskup tu i jedna mala slika – baka jedna, malo uplašena, pa počela pričati: ‘Šta se to događa, gvardijane, hoće li biti problema, ja čula ovo, čula ono?’, onda na kraju, poslije tih pitanja ona kaže: ‘Ma vidim ja kad je biskup banjalučki tu na Plehanu, da će biti sve dobro’ i, hvala Bogu, za sada je sve to dobro. Ovo što se događa u politici, ja bih tu rekao da su u politiku ušli neki koji još nisu odrasli ni duhovno, jesu tjelesno, a ni psihološki nisu odrasli. Još su negdje u doba puberteta i jako je teško sa pubertetlijama činiti i raditi”, kaže
on.
Povratnici oklijevaju razgovarati s novinarima. Njihov strah ne čudi gvardijana. Sjećanja na rat i dalje su dovoljno svježa i bolna, pa ih pomisao na novu nevolju užasava. Slično je među drugim povratnicima s kojima smo pokušali razgovarati. Strah od trenutne krize je drugačiji i veći nego ranije, toliko da je većina potpuno zatečena koliko je u pojedinim trenucima sve oko njih slično onome što su preživjeli prije skoro 35 godina.
Bakira Hasečić. Foto: Detektor
Čini se da je što su počinjeni zločini veći u određenom mjestu, da je toliko veći strah. A to se možda najjasnije vidi u Višegradu gdje nas u Kosovom Polju, pored makadamskog puta koji vodi do njene kuće, čeka Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žena žrtva rata”. Nakon radnog dana u vrtu, s ponosom pokazuje uredne redove zasađenog povrća.
Ali ubrzo razgovor prekidaju teške kapi kiše. Pojašnjava nam da dočekuje majstora za popravak oštećenih vrata na kući žive lomače, pa s njom odlazimo u Pionirsku ulicu. Ona danas živi u Sarajevu, ali svo slobodno vrijeme provodi u gradu na Drini.
“To je bilo jače od mene. Ja nisam mogla prihvatiti da se neću vratiti u moj Višegrad, da neću moći vidjeti mezar moga oca, moje nene, mojih najrođenijih, mojih komšija. Nisam mogla prihvatiti bez obzira, sve što čovjek preživi”, kaže ona i dodaje da je sa drugim preživjelim žrtavama Višegrad počela obilaziti 1997. godine, kada žrtve pronalaze svoje devastirane i spaljene domove.
Ubrzo su počeli prepoznavati i počinioce ratnih zločina. Bakira je bila jedina iz udruženja žrtava koja je prisustvovala izricanju prvostepene presude Miloradu Dodiku u Sudu Bosne i Hercegovine. Sjedeći u spomen-sobi kuće u kojoj je sredinom 1992. zapaljeno oko 70 bošnjačkih civila, opisuje kako su, nakon osuđujuće presude predsjedniku Republike Srpske, povratnici širom BiH u strahu zbog njegove reakcije i krize koju je proizveo.
“Svaka njegova retorika govora, poziva na otcjepljenje, poziva na zveckanje oružja, vrijeđanja – mi se vraćamo u ‘92. godinu”, kaže Bakira.
Takav govor u javnosti utiče na preživjele. Ona čuje glas i vapaj preživjelih žrtava, kao i onih koji se boje.
“Ja bih poručila prvo našim političarima na svim nivoima – da li su se ikad upitali kako je jednom povratniku u mom danas Višegradu, za njega jedan dan je ovdje kao meni mjesec dana u Sarajevu. Koliko me ljudi upitalo smijemo li otići da sijemo, koliko ih nije došlo da posije. Ako Milorad Dodik kaže mi ćemo se otcijepiti, mi ćemo referendum, normalno da djeluje na onoga ko je preživio, koju ti šalje poruku – otcjepljenja”, kaže ona.
Povratnici se ne žele eksponirati javno i razgovarati o politici jer se plaše da bi to moglo dovesti do negativnih posljedica, smatra Halisa Skopljak iz Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini.
“Različite su informacije koje smo dobili s terena, a ono što je zajedničko za sve i ne samo za povratničke zajednice ili druge manjine koje žive u Bosni i Hercegovini, nego i za većinske grupacije – da su svi jako zabrinuti zbog ovakve političke situacije i zbog ovakvih razvoja situacije, da se ljudi osjećaju prilično nesigurno”, kaže Skopljak.
Isić tvrdi da on i drugi povratnici ne vole razgovarati o ovoj bolnoj temi jer postoji veliki broj ljudi koji su u Banje Luci bili skoro cijeli rat.
“Ma malo što se boje, boje se, znaš, jer to izađe u javnost, a niko ne voli pričati o ružnim stvarima”, kaže on.
Prema nalazima Misije OSCE-a u BiH, postoji veza između retorike u javnom prostoru i osjećaja sigurnosti kod građana. Skopljak pojašnjava da je teško predvidjeti koja retorika ili koja izjava može biti okidač za neki ozbiljan incident te dodaje da takav rizik sigurno postoji.
“Mislim da građani u Bosne i Hercegovine ipak shvataju ozbiljnost trenutka i na neki način su dodatno pažljivi u smislu vlastitog ponašanja onoga što kažu, jer i najmanji incident zaista može prouzrokovati velike posljedice i dovesti do neke eskalacije, gdje može nastradati veći broj ljudi”, kaže Skopljak.
Za mnoge povratnike i preživjele žrtve ratno huškačka retorika u javnom prostoru je okidač i za povratak posttraumatskog stresnog sindroma (PTSP).
“To je razumljivo, budući da veliki broj građana je zaista pretrpio teške ratne traume, ne samo činjenicom da su morali napustiti vlastite domove, nego su bili žrtve različite ratne torture”, navodi Skopljak.
Gvardijan fra Anto Tomas povratnike naziva apostolima mira i dobra. Pojašnjava kako je još uvijek nesagledivo koliko je PTSP urušio ljude duševno i duhovno.
“Danas je, recimo, puno onih koji su politički bolesni i uzmu patriotizam, uzmu religiju i žele se tući s drugima oko sebe. Dakle, to je ta neka mjera gdje bi svaki političar, odnosno svaki čovjek morao znati kod sebe o tom posttraumatskom stresu, jer liječiti se na mržnji prema drugom je samo još više povećanje zla”, kaže on.
Povratnici se nadaju da će drugostepena presuda Miloradu Dodiku konačno okončati tenzije i vratiti osjećaj sigurnosti. Bakira se nada da će Apelaciono vijeće Suda BiH ubrzati žalbeni postupak na prvostepenu presudu Dodiku.
“Mi to svaki dan preživljavamo, svi građani BiH. To je nepodnošljivo više. Moje unuke su udate. Ja sam postala pranana, u jednom momentu se prepadnu da li će, ja se prepadnem da li će moje unuke doživjeti ono što sam preživjela ja i moja djeca. Nije jednostavno misliti šta će biti, kako će biti. I čuješ kad zovu, kaže ti trebali bi kupiti nešto od hrane, mogu nestati u prodavnici, može nestati brašna. To su te tenzije koje radi Milorad Dodik i oni drugi”, kaže ona.