Suza i na kapetanovom licu

“Brat mi je ubijen desetak metara dalje od mene. Bio je tanki zid od ciporeksa koji mi nije omogućio da vidim tu sliku. Čuo sam kad su ga izveli, udarali, njegove jauke… ali nisam vidio”, prisjetio se Filipović, naglasivši da mu je brat ubijen 28. jula 1992. godine, a on je za to saznao dan kasnije.

U razgovoru za BIRN – Justice Report Filipović je istaknuo da mu je na Manjači bilo dozvoljeno da bratovo tijelo vidi posljednji put.

“Kad sam došao u ćeliju, vidio sam Omera. Bio je go, a glava mu krvava. Pao sam da ga ljubim… Htio sam da mu s ruke skinem prsten, vjenčani, ali ga nije bilo. Rekao sam im: ‘Zar je i to trebalo!?’ Tu su bila prisutna dva vojnika, te kapetan prve klase, koji mi je izrazio saučešće. Pogledao sam ga i vidio mu suzu na obrazu”, ispričao je Filipović.

Suza na kapetanovom licu dirnula je Filipovića, pa mu je rekao: “Siguran sam da će biti Bosne jer postoje i na drugoj strani ljudi kao vi.”

Filipović je uhapšen 27. maja 1992. godine u blizini svoje kuće u Ključu i vojnici su ga odveli u policijsku stanicu, gdje je prvo ispitivan, pa premlaćivan nekoliko sati.

U maju 1992. godine, pripadnici srpskog naroda preuzeli su vlast u Ključu i počeli hapsiti druge građane. Filipović kaže da je vojnike koji su ga uhapsili prepoznao kao “pripadnike srpskih snaga”.

“Doveli su me u policijsku stanicu i ispitivali u kancelariji. Onda su me nekoliko sati tukli. Padao sam pet ili šest puta u nesvijest, pa su me polijevali vodom da dođem sebi. U popodnevnim satima odveli su me u pritvorske prostorije stanice policije, gdje je bilo dosta ljudi. Uglavnom su tu bili Bošnjaci i Hrvati, nije bilo Srba”, rekao je Filipović.

Kako je dalje ispričao, nekoliko sati kasnije je, zajedno sa dvadesetoricom civila kojima su ruke bile svezane na leđima, kamionom prevezen u kasarnu “Mali logor” u Banjoj Luci, pa zatim u zatvor u Staroj Gradišci.

Na putu do “Malog logora” nekoliko puta je premlaćivan, na način da su ga prozivali po imenu, i čim bi izvirio iz kamiona, vojnici su ga udarali.

“Na trećem stajanju sam skužio da, odmah čim me prvi put udare, padnem jer se oni ne penju u kamion. Udarali su odozdo. Pa kad ja padnem, ne mogu da me dohvate i ne nastavljaju više udaranje”, prisjetio se Filipović.

Kada su stigli u “Mali logor”, vojnici Republike Srpske su, kako je opisao Filipović, svezane civile bacali jedne preko drugih i onda ih premlaćivali.

“Tu smo se dosta povrijedili, ali i u nesreći ima sreće. Pošto sam bio najbliže vratima, mene je vojnik prvog bacio sa šlepera. Povrijedio sam se, ali nisam dobio batine jer su ostali civili padali preko mene i tako su me zaštitili”, rekao je Filipović i istakao da je tada povrijedio koljeno, koje ga i danas boli.

Nakon premlaćivanja u “Malom logoru”, civili su ponovno potrpani u kamion i odvezeni u zatvor u Staru Gradišku.

“Oko 11 sati uvečer smo stigli u Gradišku, i tu nas opet tuku. Ne mogu ti opisati… Sreo sam brata Omera, koji je isto zarobljen. Brata je meni dovodio čuvar po noći, kada prođu smjene, jer sam bio nepokretan od batina i pada sa šlepera. Nisam mogao hodati. Jedne noći mi je brat rekao da čim osjetim pometnju, da ustanem, jer vojska odvodi civile, a oni koji ostanu budu ubijeni”, kazao je Filipović.

Ujutro 15. juna 1992. godine Filipović je, kako se prisjetio, čuo “dreku” i onda je skupio snage i prebacio se na stolicu.

“Teže mi je bilo ustati s tog mjesta i doći na stolicu nego sada otići pješke od Ključa do Petrovca (udaljenost oko 40 kilometara, op.a.). Ušli su vojnici i reče mi jedan: ‘Ti ne možeš ići’, a ja sam odgovorio da mogu i jedva se probio tri metra i onda zateturao. Brat je to vidio i potrčao prema meni. Uzeo me je iza leđa i držao, tako da sam mogao stajati. Oko podne smo autobusom krenuli za Manjaču”, kazao je Filipović.

U autobusu iz Stare Gradiške s njim je, tvrdi, bilo oko 100 ili 150 civila, a vozač je upalio grijanje.

“Bili smo jedan na drugome i padali smo u nesvijest. Kada smo došli u logor Manjača, opet nastaje tučnjava – tuča na ulazu. Teško je opisati kako tuku i koje su to patnje. Tu je prve batine dobio moj brat. Stajao sam pored njega. Kad su počeli mene tući, brat je krenuo da mi pomogne, a čuvar mu je rekao: ‘Što pomažeš ustaši?’ Omer mu je odgovorio: ‘Taj ustaša je moj brat!’ Tada je počela Omerova golgota…”, opisao je Filipović.

U logoru Manjača zatvorenici su bili smješteni u šest štala. Filipović je rekao da je spavao na betonu i da su uslovi bili “užasni”, pojasnivši da su jedan hljeb dijelili na 44 osobe, paštetu na osam, a mesni narezak na 12 ljudi.

Filipović je iz logora Manjača pušten uz pomoć pripadnika Međunarodnog Crvenog križa 15. septembra 1992. godine, jer je bio teško povrijeđen. Odveden je u Republiku Hrvatsku, pa potom prebačen na liječenje u Veliku Britaniju.

“Tamo sam došao gotovo nepokretan. Morali su mi i nos operisati jer je sve bilo smrskano. Glava mi je bila takva da se nisu vidjeli nos i oči”, kazao je Filipović, te dodao da je na liječenju bio do kraja rata, nakon čega se vratio u Ključ.

O ovome što je preživio, Filipović je 2003. godine svjedočio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY), u procesu protiv Radoslava Brđanina, nekadašnjeg predsjednika Autonomne regije Krajina, koji je 2007. osuđen na 30 godina zatvora, te prije dvije godine protiv Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića, koji su optuženi za zločin počinjen u Ključu i trenutno im je u toku suđenje pred Sudom BiH.

Filipović se nalazi na spisku svjedoka koje Tužilaštvo u Haagu namjerava saslušati tokom dokaznog postupka na suđenju Radovanu Karadžiću, bivšem predsjedniku Republike Srpske.

Denis Džidić je novinar BIRN – Justice Reporta. [email protected] Justice Report je BIRN-ova sedmična online publikacija.