Hadžićani gube nadu

Nakon što su srpske snage u maju 1992. godine zauzele Hadžiće, počela su privođenja, ubijanja, silovanja i odvođenja u logore. Žrtve kažu da je više stotina građana, uglavnom Bošnjaka, bilo zatočeno u nekoliko objekata, u kojima su doživjeli stravična mučenja.

Jedan od njih je i Miralem Šehić, koji je odveden u Sportski centar, gdje je bio najveći broj zatočenih u tom gradu.

“Nije bilo dana da neka grupa nije upadala da maltretira. Najgore nam je bilo jednog dana kada je došla jedna ženska osoba s grupom. To je bio haos. Odabrali su, ko ti je najbolji drug, da se tučemo kao gladijatori”, kaže Šehić.

Tog dana kada je upala ta grupa, kako pričaju bivši zatočenici, zarobljenici su i seksualno zlostavljani.

Nakon mjesec dana, zatočenici su prevezeni u Lukavicu, odakle ih se 46 nikada nije vratilo. U Udruženju za traženje zarobljenih i nestalih iz Hadžića navode da je 1992. na području ovog grada ubijeno 250 osoba, a za njih 90 se još uvijek traga.

Za ove zločine su pravosudne institucije u BiH osudile četvoricu bivših pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS). Žrtve su nezadovoljne time i ističu kako ne vjeruju da će najodgovorniji za zločine ikada biti procesuirani.

Jedina nada im je, kako navode, Sud u Strasbourgu, kojem su podnijeli žalbu protiv države Bosne i Hercegovine zbog nepronalaženja nestalih članova njihovih porodica. Vjeruju da će nakon te odluke država ubrzati pronalazak nestalih, kazniti odgovorne, te porodicama platiti odštete. 

Psihička i fizička zlostavljanja

Za zločine počinjene 1992. u Hadžićima, pred Sudom BiH je, nakon priznanja krivice, na sedam i po godina osuđen Rade Veselinović, bivši vojni policajac VRS-a. On je priznao da je učestvovao u protivzakonitom zatvaranju, mučenju, prisilnim nestancima i ubistvima Hadžićana.

Osim Veselinovića, za silovanja, nečovječno postupanje i pljačku imovine nesrpskog stanovništva, pred Vrhovnim sudom Federacije BiH na deset godina zatvora osuđen je Nemanja Jovičić.

Vlastimir Pušara je 2004. osuđen na sedam godina zatvora jer je, kao član posade borbenog vozila “praga” u artiljerijskom napadu na selo Musići, učestvovao u nezakonitom hapšenju i maltretiranju civila, kao i pljačkanju imovine jedne porodice. Boro Krsmanović je 2006. osuđen na tri godine zbog zastrašivanja i prijetnji, kao i zbog pljačke imovine Bošnjaka.

Bivši logoraši kažu da su polovinom maja 1992. godine “srpske snage” zauzele Hadžiće, nakon čega su počela privođenja i zlostavljanja građana bošnjačke nacionalnosti. Šehić je uhapšen 16. maja.

On je među prvima doveden u Sportsku dvoranu. Ispočetka, kako kaže, nisu bili maltretirani, ali kako se broj zatočenika povećavao, tako su počela zlostavljanja. Ističe da su zatočenici bili psihički i fizički maltretirani i držani u nehumanim uslovima, bez dovoljno hrane.

“Najgora premlaćivanja su bila poslije Bajrama. Drugog dana Bajrama dovode velike grupe, dovode ljude krvave… Tri-četiri čovjeka iz naselja Žunovnica dovedena su sa urezanim krstovima na licu, premlaćeni…”, kaže Šehić.

On je zajedno sa sinom bio zatočen u Sportskoj dvorani. Kaže da je i sam nekoliko puta pretučen, ali ne zna ko ga je udarao.

Kao jedan od najstrašnijih događaja opisao je dolazak grupe koja je tjerala zatočenike na međusobne seksualne odnose.

“Došla jedna ženska, 40 kila je u njoj bilo, ofarbana neka kosa. To je bio haos… Ona je prvo odabrala mlađe ljude, njih troje ili četvero, i one najstarije. Oni mlađi su morali oralno da rade ovim strarijim. To je bilo u dvorani pred svim zatočenicima”, prisjeća se Šehić.

Prebijanje u Lukavici

Nakon nešto više od mjesec dana, zatočenici su iz Sportske dvorane u Hadžićima odvedeni u Lukavicu. Među tim zatočenicima je bio i Ređo Bašić. Kaže da je udaran dok su prevoženi u Lukavicu.

“Otvaraju se vrata autobusa. Naprijed ulaze dva-tri policajca, nazad tri-četiri, i onda udaraju koga stignu sve. To je bilo prebijanje, tukli su dok nisu izgubili snagu… Meni su tada razbili arkadu”, sjeća se on.

Tokom tri dana boravka u kasarni u Lukavici zatočenici su, kako kažu, bili stalno tučeni.

“Kad ulaze, idu pravo na omladinu i udaraju. Te mlade su ubijali koliko su mogli. Kad se umore, kad više ne mogu, onda odlaze. Onda sljedeći dolaze i nastavljaju isti postupak”, prisjeća se Bašić.

Iz te kasarne odvedena je grupa od 46 Hadžićana i od tada se vode kao nestali. U Udruženju kažu kako su posmrtne ostatke ljudi iz ove grupe do sada tražili na dvije lokacije, ali da ništa nije pronađeno.

Ferida Nišić, članica Udruženja, kaže da porodice vjeruju kako će ovu grupu nestalih naći nakon što su nedavno dobili nove informacije o mogućoj lokaciji masovne grobnice.

Nakon rata, posmrtni ostaci 160 ubijenih Hadžićana nađeni su u više masovnih grobnica na području Istočnog Sarajeva, Hadžića i Igmana. U Udruženju i Institutu za traženje nestalih osoba naglašavaju kako se još uvijek traga za ukupno 90 lica nestalih na ovom području.

Bivši logoraši kažu da su nezadovoljni što za zločine koji su počinjeni u logorima, te na cijelom području Hadžića, do sada nije procesuiran niko od glavnih nalogodavaca. Ističu kako gube povjerenje u rad domaćih pravosudnih institucija.

U Državnom tužilaštvu kažu da postoje sudski predmeti koji se odnose na zločine počinjene u ovom gradu. 

“Neki od predmeta su u fazi istrage, odnosno donesena je naredba o provođenju istrage protiv osumnjičenih osoba. Zbog zaštite istrage, ne možemo javnosti davati više detalja o ovim predmetima”, za Justice Report navodi Boris Grubešić, glasnogovornik Tužilaštva BiH.
 
Zbog neprocesuiranja odgovornih za ubistva Hadžićana i nepronalazak nestalih porodice su podnijele tužbu Evropskom sudu za ljudska prava. Kažu da im je to posljednja nada da će nešto biti učinjeno da bi se pronašli nestali.

“Ne očekujem puno. Ali bih najviše voljela samo da se sazna istina o našim nestalim”, kaže Ferida Nišić, koja već 22 godine traga za svojim bratom.