Kateryna i Andriy su bili mladi par koji je živio u jednom od malih sela Černihivske oblasti na sjeveru regije. Zajedno su odgajali sina, koji je sada učenik šestog razreda.

Kateryna, čiji puni identitet štitimo u ovom tekstu, kaže da njen suprug nije služio vojsku zbog zdravstvenog stanja.

“Nakon povratka okupiranih teritorija regiona, mnogi mještani dobijali su pozive, on je otišao u Vojni komitet da utvrdi podatke, a odatle je pozvao i rekao da ide u vojsku. Bio je patriotski nastrojen. Čak je primijetio da u Vojnom komitetu ima mnogo muškaraca pred penziju, pa je osjećao potrebu i da zaštiti državu”, prisjeća se ona.

Isprva je Andriy poslan na obuku u grad Konotop u susjednoj regiji, a za mjesec i po do dva već je bio na frontu – u regiji Bakhmut, gdje je ostao do jeseni 2022. godine.

“Pričali smo svaki dan. Ako je suprug išao na zadatak, upozoravao je da ide ‘na posao’ i da neko vrijeme neće biti komunikacije”, kaže Kateryna.

S vremenom je jedinica u kojoj je služio rasformirana, a Andriy je završio u pravcu Zaporožja, gdje je tada krenula kontraofanziva. Kasnije, 2023. godine, kako bi naučio nove tehnike, prošao je dvonedjeljnu obuku u Njemačkoj. Borio se u Ukrajini u sastavu mehanizovane brigade.

“U julu prošle godine, Andriy je, kao i obično, upozorio da neće biti u kontaktu. Rekao je da će zvati, ali nije zvao. Nekoliko dana kasnije, jedan prijatelj mi se javio i pitao da li me je suprug kontaktirao. On je kasnije izvijestio da se Andriy i njegova braća smatraju nestalima”, kaže ona.

Kateryna opisuje da je bila zbunjena i nije znala šta da radi. Na kraju je od vojnog komesarijata dobila službeno obavještenje da je njen suprug nestao.

Ona je njegov nestanak prijavila policiji, Andriyev sin i roditelji dostavili su DNK uzorke, a imenovan je i istražitelj za regiju gdje je nestao. Ovo je već treći istražitelj za godinu dana, a Kateryna je sa svakim od njih razgovarala telefonom samo jednom.

“Javljaju mi ​​se ili predstavnici Crvenog krsta ili koordinacionog štaba koji radi s porodicama nestalih osoba. Čak su i supruge čiji su muževi nestali stvorile grupu u messengeru i odatle dobijamo većinu vijesti”, napominje ona. Tamo dijele informacije o zatvorenicima i razmjenama.

Njena porodica, kako kaže, nije dobila nikakvu psihološku podršku. Samo jednom je bila ponuda da sina liječi u inostranstvu, ali je to odbila jer dječak nikada nije sam putovao.

Iako je tražila bilo kakve tragove o sudbini svoga supruga, Andriya niko nije vidio, ni živog ni mrtvog. Njena porodica već godinu i tri mjeseca živi u nadi da je on u ruskom zarobljeništvu.

Kateryna ima saznanja da su Andriyeva braća u zarobljeništvu, te da su neki od njih već razmijenjeni.

Prema informacijama ombudsmana Ukrajine Dmytra Lubinetsa, oko 40 posto vraćenih iz zatočeništva jesu osobe koje su imale status nestalih pod posebnim okolnostima i koje nije potvrdio Međunarodni komitet Crvenog krsta.

Problem nedostatak informacija

Katerynine ljubičice. Foto: Iryna Synelnyk

Porodice u kojima su muškarci ili žene nestali tokom rata u Ukrajini suočavaju se s mnogim problemima, koji nisu uvijek isti.

Javna organizacija “Pravnih stotinu”  je udruženje pravnika čija je misija zaštita ljudskih prava u kontekstu služenja vojnog roka i stvaranje pravnih mehanizama za reintegraciju boraca.

Iz organizacije napominju da su od početka ruske invazije na Ukrajinu primili više od 22.000 raznih žalbi, a 3.000 ih je od porodica nestalih.

U novembru je zamjenik ministra unutrašnjih poslova Leonid Timčenko naveo da se u Ukrajini traga za oko 54.000 osoba, kako vojnika, tako i civila.

Prema rezultatima studije analitičkog centra “Čedoš”, jedan od problema porodica nestalih vojnika je birokratija i komunikacija s više različitih institucija.

“Nepostojanje jednog tijela kome se može obratiti za sva pitanja i kontakt-osobe koja bi mogla pratiti porodice u svim fazama, značajno je opteretilo iskustvo porodica nestalih”, navodi se u analitičkom izvještaju “Čedoša”.

Jedan od ključnih problema je zapravo nedostatak informacija, a većina porodica nije ni u potpunosti razumjela proces traganja za vojnicima i ulogu raznih institucija i organizacija.

Osim toga, bilo je slučajeva neetičkog ponašanja predstavnikaTeritorijalnog centra za regrutaciju, kada su, naprimjer, prijave o nestalim osobama predate djeci ili čak komšijama. Zbog toga su porodice često provodile svoje aktivnosti traženja, tvrdeći da rad organizacija koje tragaju za nestalim nije dovoljno efikasan.

Porodice nestalih vojnika suočavale su se s nedostatkom advokata specijaliziranih za vojno pravo, sredstava za dobijanje pravne pomoći, informacija o mogućnostima dobijanja besplatne pravne pomoći i naknade za pravne usluge. Osim toga, psihološka pomoć je prijeka potreba za mnoge porodice, jer se suočavaju s teškim emocionalnim iskustvima.

Novi format komunikacije s rođacima nestalih osoba

Nekoliko institucija se službeno bavi pitanjima nestalih osoba u Ukrajini – Nacionalni biro za informiranje, Koordinacijski štab za postupanje s ratnim zarobljenicima te Ujedinjeni centar za koordinaciju traženja i oslobađanja ratnih zarobljenika pri ukrajinskoj tajnoj službi. Oni zvanično dobijaju informacije iz Rusije preko Međunarodnog komiteta Crvenog krsta u vezi s zarobljenim Ukrajincima.

Mreža regionalnih predstavnika komesara Ministarstva unutrašnjih poslova bavi se pitanjima lica koja su nestala pod posebnim okolnostima.

U Černihivskoj oblasti, regionalni predstavnik je Kateryna Smurygina, pravnica s više od 15 godina iskustva u javnom i privatnom sektoru.

Smurygina napominje da želi da pomogne porodicama nestalih koliko god je to moguće, te da zato skoro svake sedmice održava terenske sastanke u zajednicama u regionu i direktno komunicira s porodicama. Černihivska oblast je postala pilot-regija u zemlji u kojoj je ovaj format rada počeo da se primjenjuje.

Prema riječima Smurygine, početkom novembra u Černihivskoj oblasti registrirane su 1.502 osobe koje su nestale pod posebnim okolnostima.

“Naša baza se formira na osnovu prijava rodbine policiji. Ne možemo razdvojiti vojnike od civila. Informacije o vojsci imaju oznaku ‘ograničenog pristupa’”, objašnjava ona.

Slučaj nestanka osobe vodi istražitelj na mjestu gdje se on i dogodio. Funkcija potrage za nestalim osobama u Ukrajini povjerena je policiji.

“Područne policijske uprave trenutno imaju centre za traženje, koji su u kontaktu i s rođacima nestalih osoba. I to je smanjilo broj pitanja za istražitelje. Moje porodice su se žalile i na čestu promjenu istražitelja, ali to su životne situacije – neko je dao otkaz, neko je prešao na drugo radno mjesto, neko je mobilisan, a neko je, nažalost, umro – to je realnost našeg života”, kaže Smurygina.

Porodice nestalih su izložene i prevarama

Kateryna Smurygina. Foto: Kateryna Smurygina

Važno pitanje za porodice nestalih je dobijanje izvoda iz Jedinstvene evidencije lica nestalih pod posebnim okolnostima, što potvrđuje status osobe. Prijava se može podnijeti elektronskim putem, ali dokument se dobija samo uz dokumentaciju kao dokaz rodbinskih veza.

Na osnovu izvoda iz registra porodice primaju novčane naknade, odnosno naknadu za djecu nakon gubitka hranitelja.

Smurygina se slaže da je porodicama nestalih potrebna psihološka podrška.

“Djelomično obavljamo i ovu funkciju. Uostalom, često, da biste odgovorili na pitanje, prvo morate saslušati osobu, njena osjećanja, malo je smiriti”, napominje ona.

U regionu trenutno stvaraju centre održivosti – postoji socijalna radnica koja radi s porodicama poginulih, zatvorenicima i nestalim osobama. Ali do sada ovi centri ne funkcionišu u svim zajednicama.

“Ponekad sebi dozvoljavam da pitam porodice za značajniju psihološku podršku. A ako se osoba slaže, onda dajem kontakte javnih organizacija koje rade u tom pravcu”, kaže Smurygina, kao i da su sve usluge koje se odnose na preglede i pravnu pomoć porodicama nestalih osoba besplatne.

Jedan od problema, kako ona kaže, jesu i prevare kojima su izložene porodice nestalih. Kako objašnjava, kada porodice podijele detaljne podatke o svojim rođacima – fotografiju, datum rođenja, čin, vojnu jedinicu, naznače tačno mjesto nestanka, to dovodi do prevara. Najčešće – primaju pozive od prevaranata o plaćanju nekih usluga koje su porodici potrebne, kao i o mogućnosti da komuniciraju s nestalom osobom uz novčanu naknadu. Ponekad takvi pozivi stižu iz Rusije, što potiče rodbinu na povjerenje.

Potraga koja se nikada neće završiti

Ukrajini može biti korisno iskustvo zemalja koje su preživjele moderne ratove, poput Kosova i Bosne i Hercegovine.

Kosovski vještak sudske medicine i profesor Arsim Gerjaliu smatra da Ukrajina treba učiti od drugih kako ne bi ponovila njihove greške.

Gerjaliu kaže kako je nakon završetka rata na Kosovu nestalo 13.553 ljudi, a da se sada traga za njih 1.600. Većina ljudi koji su nestali na Kosovu tokom rata, identifikovana je u masovnim grobnicama.

Sedam godina nastavljeni su, kako je pojasnio, redovni sastanci dvije komisije iz Srbije i Kosova koje su radile na povratku i identifikaciji tijela poginulih. On kaže da je 1.000 mrtvih vraćeno s teritorije Srbije, a da su neki Albanci koji su se smatrali nestalima, bili zatvoreni i živi se vratili kući.

Prema riječima Gerjaliua, u potrazi za nestalim osobama važne su sve informacije – izgled, posebni znakovi, odjeća, kada je neko posljednji put viđen i gdje. Ovaj stručnjak smatra da će u Ukrajini nakon rata biti korisno i neophodno prikupiti detaljne informacije u svim naseljima koja su bila pod okupacijom kako bi se dobio kompletan spisak nestalih.

Osim toga, ističe da bi zemlja u kojoj je bio rat trebala da voditi i koordinirati ovaj proces.

“Mnogo je urađeno na Kosovu zahvaljujući podršci partnera, ali vi, a ne neko drugi, treba da kontrolišete cijeli proces. Važno je biti vođa ovog procesa i ne štedjeti u obuci domaćih specijalista”, naglašava on.

Gerjaliu kaže da je rad na očuvanju sjećanja na prošlost jednako važan, odnosno da je obilježavanje sjećanja sastavni dio poslijeratnog života, jer ako se ne sjećaju mrtvih i nestalih, počinjeni ratni zločini imaju velike šanse da se ponove. Međutim, napominje, neće biti moguće pronaći sve nestale osobe.

“Najteže je na kraju potrage, kada je već određena sudbina većine nestalih. Na kraju krajeva, tokom vremena svjedoci mogu umrijeti, a dokazi mogu biti izgubljeni. Nažalost, neće biti moguće pronaći sve njih i saznati sve okolnosti njihovog nestanka”, naglašava Gerjaliu.