Iz dokumentacije MKSJ-a i drugih arhivskih zapisa može se vidjeti kako su Karadžić i njegov tim odbrane tvrdili da je 1996. godine američki diplomata Richard Holbrooke obećao Karadžiću imunitet ukoliko napusti politiku i omogući mirnu tranziciju Bosne i Hercegovine.

Ovaj dio otkriva indirektne diplomatske pregovore između Karadžića i Holbrookea, ali i pokazuje kako interpretaciji događaja političara bosanskih Srba, koji iza sebe imaju dugu historiju laznih interpretacija dogadjaja, nedostaju bilo kakvi činjenični dokazi koji bi potkrijepili njegovu priču koju je on pokušavao koristiti kako bi izbjegao pravdu.

Ovaj tekst predstavlja sažetak mog istraživačkog rada o Karadžićevom pokušaju da ospori nadležnost MKSJ. Koristeći arhive MKSJ-a i američke izvore – memoare i drugu literaturu – moj rad istražuje Karadžićeve tvrdnje da je s Holbrookeom napravio dogovor o imunitetu.

Haški tribunal odbacio Karadžićeve podneske

Radovan Karadžić u sudnici Haškog tribunala, mart 2019. Foto: EPA-EFE/PETER DEJONG/POOL

Karadžić je u julu 2008., 13 godina nakon što ga je MKSJ optužio, uhapšen u Beogradu. Tribunal ga je teretio za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja u Bosni i Hercegovini.

Ubrzo nakon hapšenja, Karadžić je prebačen u Hag. Odbio je da se izjasni o krivici i suđenje mu je počelo krajem oktobra 2009. godine.

Šest i po godina kasnije, u martu 2016., sudsko vijeće MKSJ-a izreklo je svoju presudu i proglasilo Karadžića krivim za genocid u Srebrenici 1995. godine i za „progon, istrebljenje, ubistva, deportaciju, nečovječna djela (prisilno premještanje), terorisanje, protivpravne napade na civile i uzimanje talaca”.

Tribunal ga je oslobodio optužbi za genocid u drugim dijelovima BiH i osudio ga je na 40 godina zatvora. Nakon žalbenog postupka, u martu 2019., kazna mu je povećana na doživotni zatvor.

Međutim, prije suđenja pojavila se jedna intrigantna tvrdnja koja je privukla pažnju na Balkanu ali i šire. Karadžić je 2008. godine izjavio da se povukao sa funkcije i napustio politiku još 1996. godine u zamjenu za imunitet koji mu je obećao Holbrooke. Karadžić je tvrdio da se Holbrooke obavezao da će ga zaštititi od krivičnog gonjenja MKSJ-a.

Suština njegovog argumenta bila je da se on pridržavao dogovora i povukao se iz javnog života ali da Holbrooke nije ispunio svoje obećanje. Bivši američki diplomata uporno je odbacivao ovu tvrdnju, a i američki Stejt department je u julu 2008. takođe objavio saopštenje kojim je odbacio Karadžićeve navode.

Dva se pitanja postavljaju vezano za ovaj navodni dogovor između Karadžića i Holbrooka: šta kažu javno dostupni dokumenti i kako su protekle 22 godine oblikovale naše znanje o događajima iz 1996. godine?

Karadžić se držao navodnog nepisanog obećanja, koje je tokom 2008. i 2009. koristio da tvrdi da nije trebao biti uhapšen i da je postupak pred Tribunalom neosnovan. Uložio je niz podnesaka navodeći da je ovaj navodni dogovor prekršen.

Međutim, i sudsko i žalbeno vijeće MKSJ-a odbacili su Karadžićeve podneske.

Sudsko vijeće je u izrečenoj presudi 2016. godine utvrdilo da je Karadžićevo povlačenje iz politike i javnog života 1996. godine olakšavajući faktor za njegovu kaznu. Međutim, motiv njegove odluke da se povuče smatrao se irelevantnim.

Suština odluka oba vijeća bila je da čak i ako je dogovor postojao, on nije relevantan za sudski postupak protiv Karadžića.

Šta se desilo u Beogradu 1996. godine?

Richard Holbrooke u Beogradu, mart 1999. Foto: EPA/Saša Stanković

Šta, na osnovu dva različita objašnjenja – ono koje je Holbrooke iznio u svojim memoarima „Kako okončati rat“ te ono iznijeto u Karadžićevim podnescima Haškom tribunalu – znamo o ključnom sastanku američkih i srpskih zvaničnika 18.-19. jula 1996. godine?

U oba slučaja se potvrđuje da je u Beogradu održan sastanak američke delegacije, koju je predvodio Holbrooke, i predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, koga su pratili zvaničnici bosanskih Srba, Momčilo Krajišnik i Aleksa Buha.

Holbrookeov cilj je bio da skloni Karadžića iz politike prije održavanja izbora u BiH, koji su bili zakazani za septembar 1996. Nakon intenzivnih pregovora, Krajišnik i Buha potpisali su dokument koji je predviđao Karadžićevo povlačenje iz javnog života. Šef Službe državne bezbjednosti Srbije, Jovica Stanišić, je potom helikopterom odnio dokument na Palama, u entitetu Republika Srpska, kako bi dobio Karadžićev potpis.

Objašnjenja se razlikuju u dijelu razmjene ustupaka između dvije strane. Holbrooke je konzistentno poricao da je došlo do takve razmjene. S druge strane, Karadžić je insistirao na to da je odlučio da se povuče iz politike i javnog života upravo u zamjenu za imunitet, koji mu je obećao odnosno predstavio Holbrooke.

Ali ni danas, 22 godine nakon sastanka u Beogradu, nisu se pojavili direktni dokazi koji bi podržali Karadžićeve tvrdnje. Naprotiv, postoji nekoliko faktora koji opovrgavaju postojanje navodnog dogovora – što je najvažnije, nije otkriven, a vjerovatno neće ni biti otkriven, nikakav pisani dogovor koji nosi Holbrookeov potpis i obećava imunitet.

Drugo, Karadžić nije kredibilan izvor, poznat po iznošenju neistina tokom 1990-ih. Čak su i nekoliko ključnih bivših zvaničnika bosanskih Srba i Srbije ¬– potpredsjednica Republike Srpske Biljana Plavšić, jugoslovenski ministar vanjskih poslova Milan Milutinović i šef Službe državne bezbjednosti Srbije Stanišić – odbili da daju izjave u maju 2009. u prilog Karadžićevoj tvrdnji.

Američki zvaničnici odlučno su odbacili Karadžićeve tvrdnje. Nedavna opsežna biografija Holbrookea pisca Atlantic-a, Georgea Packera, otkrila je brojne manje ‘pikantnih’ aspekata diplomatovog života i karijere, ali se u njoj ne spominju Karadžićevi navodi ni navodni sporazum o imunitetu iz 1996. godine.

Na kraju krajeva, Holbrooke je imao puno političkih suparnika, ali nijedan od njih nije koristio navodni sporazum sa Karadžićem u nastojanju da ga sruši. Sve u svemu, na osnovu trenutno dostupnog arhivskog materijala, nema dokaza koji bi podržali Karadžićevu tvrdnju da je u julu 1996. godine postignut dogovor.

Čak i da je bilo ikakvog dogovora, što je bilo stajalište oba vijeća MKSJ-a, to ne bi imalo uticaja na Haški postupak.

Možda se u narednim godinama, ukoliko druge arhive budu otvorene za istraživanje ili dodatni dokumenti deklasifikovani, sazna nešto novo o onome što se događalo u Beogradu od 18. do 19. jula 1996. godine. Možda u javnosti svoja sjećanja podjele i direktni učesnici u pregovorima ili pojedinci koji imaju direktna saznanja o razgovorima.

No, pitanje navodnog dogovora postavlja očigledno, ali zanemareno pitanje: da li javnost treba vjerovati čovjeku koji je osuđen za genocid i poznat po lažima ili diplomati koji je donio mir na Balkan?

Hamza Karčić je vanredni profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.

Ovaj tekst je objavljen kao dio projekta Jačanje odgovornosti i procesa sjećanja na Balkanu, finansiranog od strane Matra Regionalnog programa vladavine prava (Matra Regional Rule of Law Program).