ULOGA SRBIJE U RATU -
slagalica kroz
sudske presude
Piše: Haris Rovčanin

Pitanje o ulozi Srbije u ratu u Bosni i Hercegovini, kao i tamošnjih vojnih, policijskih i političkih vođa ranih devedesetih, obrađeno je u nizu presuda izrečenih u Haagu, kao i kroz presudu po tužbi BiH protiv Srbije, ali najjasnije sudski utvrđene činjenice iznesene su ove godine – posljednjom presudom bivšim funkcionerima srbijanske Službe državne bezbjednosti Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću.
Sada kada je završeno međunarodno procesuiranje, Detektor je na jednom mjestu analizirao koje su razlike između do sada izrečenih presuda, potvrđuju li one međunarodni karakter sukoba u BiH, kakav je značaj presude Stanišiću i Simatoviću, te da li se nakon nje otvaraju mogućnosti žrtvama i njihovim porodicama u Srbiji.

Lične priče
Berizeta Pitarević

samo je jednom u cijelosti pogledala snimak koji prikazuje kako u julu 1995. pripadnici paravojne jedinice “Škorpioni” kod Trnova ubijaju njenog brata Sidika Salkića s još petoricom Srebreničana.

“Ušla sam u kuću, bio je upaljen televizor. Majka je bila u kući, kad taj snimak, kao neke su vijesti bile. Kaže ona meni: ‘Aj, vidi onoga, isto naš Sidik.’ Rekoh: ‘Ma, nije’, i brzo prebacim. ‘Jeste, jeste, ono je njegova glava’, kaže ona, ali je nisam pustila da gleda”, prisjeća se Berizeta.

Ubrzo je, uznemirena, izašla napolje jer joj je bilo teško. Htjela je da plače, ali nije htjela da je majka vidi i pita za razlog.

“Naveče, kad su bile vijesti… Bio je u plavoj košulji, krvav sav, ruke mu svezane nazad, i ja kad sam to vidjela, da on stvarno jeste... Ja sam vrištala, odvezli su me u hitnu… Nikada više taj snimak nisam pregledala, niti mogu”, kaže Berizeta.

U godinama koje su uslijedile, pokušavala je na sve moguće načine spriječiti majku da gleda ubistvo svog sina. Daljinski bi uvijek bio pored nje, spremna da prebaci na drugi kanal ako se video pojavi, a uvijek je u julu majku vodila u Srebrenicu, gdje u kući nije bilo struje, jer se snimak tih dana najviše emitovao na TV stanicama.

Danas vjeruje da njena majka nije pogledala snimak iz jula 1995. godine dok je bila živa. Ona se Srebrenice prije jula 1995. godine sjeća po granatiranju, velikom broju ljudi koji su došli u grad, nedostatku osnovnih životnih namirnica, struje i vode, i po velikoj gladi.

“U mojoj kući dvije i po godine nismo posolili hljeb”, prisjeća se Berizeta, koju je rat zatekao u Srebrenici, gdje je živjela sa suprugom, da bi se kasnije povukla prema dijelu grada u kojem su živjeli njena majka i braća.

Kasnije se vratila u porodičnu kuću, gdje ih je po 17 živjelo na jednom spratu.

“Zamijesi se [hljeb], ali se ne posoli... I ono malo što imamo, čuvamo da bi samo ono kuhanje što napravimo iole ličilo na nešto, da se malo posoli”, prisjeća se Berizeta.

Sedam dana prije pada Srebrenice, grad je svakodnevno granatiran. Ona se 11. jula s majkom, djecom od braće i snahama uputila u bazu Ujedinjenih nacija u Potočarima, da bi na kamionu napustila Srebrenicu i s majkom se našla u Kladnju. Majka nije izašla s njom jer su pripadnici Vojske Republike Srpske zadržali bratovog sina i udarali njenu snahu, koja je pokušala zaustaviti odvajanje. Berizetina majka prepoznala je jednog od vojnika i uspjela je spasiti dječaka.

Dok su se žene, djeca i starci kretali prema Potočarima, muškarci, među kojima i članovi Berizetine porodice, uputili su se šumom prema teritoriji pod kontrolom Armije BiH. Međutim, prema Tuzli je prešao samo suprugov najmlađi brat, a njena dva brata, suprug i njegova dva brata, daidže, amidže i rođaci nisu.

Tek godinama kasnije čula je da se pojavio snimak sa ubistvima Srebreničana u Godinjskim Barama kod Trnova i da se emituje na televizijskim stanicama.

Naveče, kad su bile vijesti… Bio je u plavoj košulji, krvav sav, ruke mu svezane nazad, i ja kad sam to vidjela, da on stvarno jeste... Ja sam vrištala, odvezli su me u hitnu… Nikada više taj snimak nisam pregledala, niti mogu.
Jedina slika oca sa videa “Škorpiona”
Vahida Delić

je svog supruga Jusu posljednji put vidjela sredinom aprila 1992., kada je napustila Srebrenicu, a put ju je preko Hrvatske i Slovenije odveo u Njemačku. S Vahidom je tada bilo dvoipogodišnje dijete, a s drugim dijetetom je bila trudna, i njena djeca svog oca poznaju samo sa snimka na kojem je prikazano njegovo ubistvo u Godinjskim Barama.

Ona se prisjeća da je njemačka televizija prije nekoliko godina emitovala snimak i da supruga nije prepoznala pošto videu nije posvetila dovoljno pažnje i nije ga odgledala do kraja.

“Radila sam i došla s posla oko jedan sat, uvijek sam pratila jedne vijesti. Na tim vijestima pokazalo njih šestoricu kako leže, ali više nisu ništa objavili, kako je to bila njemačka televizija. Samo sam tada zaokrenula glavu i rekla nešto u smislu: ‘Jadan onaj ko ovdje koga prepozna.’ Međutim, nisu se vidjele glave, ležali su”, kaže Vahida.

Poruku o identifikaciji supruga dobila je od njegovog brata.

“Moja djeca poznaju svog oca sa videosnimka, sa slike, sa onako stravičnog videa kad pogledaju kako je ubijen, i mogu vam reći da ni djeca nisu zdravstveno dobro”, kaže ona.

Vahida Delić
Moja djeca poznaju svog oca sa videosnimka, sa slike, sa onako stravičnog videa kad pogledaju kako je ubijen, i mogu vam reći da ni djeca nisu zdravstveno dobro

Snimak ubistava koja su počinili pripadnici “Škorpiona” prvi put je prikazan pred Tribunalom u Haagu na suđenju bivšem predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću, koji je preminuo prije kraja postupka.

U Srbiji su osuđena četvorica nekadašnjih pripadnika “Škorpiona” – Slobodan Medić, Branislav Medić, Pero Petrašević i Aleksandar Medić – na ukupno 53 godine zatvora za ubistva Srebreničana počinjena oko Trnova, dok su u Hrvatskoj zbog istog zločina osuđeni bivši pripadnici ove jedinice Milorad Momić i Slobodan Davidović na po 15 godina zatvora.

U srbijanskoj presudi bivšim pripadnicima ove jedinice se navodi da su ubistva Srebreničana kod Trnova izvršena za vrijeme “građanskog rata u tadašnjoj Republici BiH vođenog između pripadnika oružanih snaga srpske, hrvatske i muslimanske nacionalnosti”.

U obrazloženju ove presude se dalje navodi da se radi o sukobu između pripadnika naroda koji su živjeli na teritoriji BiH, zbog čega on nema međunarodni karakter.

Jovica Stanišić i Franko Simatović su također osuđeni za ubistva Srebreničana, ali se ova konačna presuda ne bavi pitanjem karaktera sukoba u Bosni i Hercegovini. U prvostepenoj presudi je zaključeno da je na teritoriji Hrvatske i BiH postojao oružani sukob koji je trajao tokom cijelog perioda relevantnog za zločine iz optužnice, ali je i navedeno kako su strane postigle saglasnost da je postojao “oružani sukob”.

PRESUDA STANIŠIĆU I SIMATOVIĆU KLJUČ DEFINISANJA ULOGE SRBIJE

Posljednja haška presuda za zločine u bivšoj Jugoslaviji izrečena je krajem maja 2023. i to bivšim rukovodiocima Službe državne bezbjednosti (SDB) Srbije – Stanišiću i Simatoviću, koji su osuđeni na po 15 godina zatvora za udruženi zločinački poduhvat u šest općina u Bosni i Hercegovini i jednoj lokaciji u Hrvatskoj.

Osim činjenice da je posljednja, presuda je značajna i po tome da su zbog počinjenih zločina prvi put u pravosnažnoj presudi imenovani srbijanski zvaničnici koji su bili članovi udruženog zločinačkog poduhvata, kojem su, između ostalih, pripadali bivši predsjednik Srbije Slobodan Milošević, Željko Ražnatović Arkan te politički i vojni vrh Republike Srpske koji je ranije osuđen, odnosno Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić. Zajednički cilj koji su djelili članovi udruženog zločinačkog poduhvata je bio da se činjenjem krivičnih djela većina nesrpskog stanovništva prisilno i trajno ukloni s velikih područja u Hrvatskoj i BiH.

Stanišić i Simatović osuđeni su za deportaciju, prisilno premještanje i progon u Bijeljini, Zvorniku, Bosanskom Šamcu, Doboju i Sanskom Mostu tokom 1992. godine, kao i za ubistva šestorice Srebreničana kod Trnova te zadnje masovne likvidacije civila počinjene u septembru 1995. kod Sanskog Mosta.

Ranijom presudom su bili samo osuđeni zbog doprinosa ostvarenju zajedničkog cilja kroz organizovanje obuke pripadnika paravojne jedinice iz Srbije i lokalnih srpskih snaga iz Bosanskog Šamca u logoru “Pajzoš” u vrijeme preuzimanja kontrole nad ovom općinom u aprilu 1992., nakon čega su pripadnici obučene jedinice počinili zločine nad nesrpskim stanovništvom, što je uključivalo ubistva 16 civila u zatočeničkom objektu u Crkvini.

Vijeće je u drugostepenoj presudi uvažilo argumentaciju Tužilaštva i proglasilo Stanišića i Simatovića krivim za njihov doprinos ostalim zločinima koji su navedeni u optužnici.

Tako su prihvaćeni dokazi da je najmanje od decembra 1994. i tokom cijele 1995. godine Služba državne bezbjednosti, na čelu sa Stanišićem i Simatovićem, isplaćivala dnevnice pripadnicima “Srpske dobrovoljačke garde”, posebno u vrijeme ubistava kod Sanskog Mosta.

Isplate, kako se navodi u presudi, općenito pokazuju sistematsku podršku “aktivnostima ‘Srpske dobrovoljačke garde’ kao organizacije”, a Žalbeno vijeće zaključuje kako nema sumnje da je Stanišić ne samo znao nego je bio i odgovoran za takva plaćanja.

“Žalbeno vijeće utvrđuje da su opisana plaćanja značajno pridonijela unapređenju zajedničkog zločinačkog cilja koordiniranim operacijama ubistava u Sanskom Mostu – posebice ubistvima koja su počinjena u Sasini i Trnovi”, stoji u presudi.

Haško tužilaštvo je ranije optužilo Željka Ražnatovića zvanog Arkan za zločine u Trnovi i Sasini koje s počinili pripadnici paravojne grupe poznate kao “Srpska dobrovoljačka garda”, odnosno “Arkanovi tigrovi”, ali mu suđenje nikada nije počelo i postupak protiv njega je obustavljen nakon što je ubijen u Beogradu.

Presuda Stanišiću i Simatoviću navodi da se zločini koje su “Srpska dobrovoljačka garda” i paravojne formacije koje su s njom djelovale u koordinaciji počinile u Bijeljini i Zvorniku mogu pripisati Ražnatoviću, članu udruženog zločinačkog poduhvata. U napadu na Zvornik, kako se navodi, učestvovala je Jugoslovenska narodna armija (JNA), koja je obučavala i opskrbljivala oružjem paravojne formacije.

Žalbeno vijeće navelo je presuđene činjenice i dokaze koji pokazuju da je, otprilike u vrijeme relevantnih događaja, Slobodan Milošević imao vlast nad JNA i uticao na odluke koje se tiču njenih operativnih aranžmana, uključujući zadržavanje i transfer osoblja i oružja.

“Shodno tome, Žalbeno vijeće zaključuje da je otkloljena sumnja da se zločini koje su počinile JNA ili snage koje su djelovale u koordinaciji s njima tokom i nakon preuzimanja vlasti u Zvorniku i prije 12. maja 1992., mogu pripisati Slobodanu Miloševiću, članu udruženog zločinačkog pothvata”, navodi se u presudi.

Slični navodi za Miloševića kao člana udruženog zločinačkog poduhvata se iznose u dijelu presude za zločine u Doboju, počinjene prilikom napada na ovaj grad u maju 1992. u kojem je učestvovala JNA u koordinaciji s drugim srpskim paravojnim jedinicama, kao i za zločine koje je u aprilu iste godine JNA počinila s drugim jedinicima u Sanskom Mostu.

Zločini počinjeni u maju 1992. u ovom gradu, kao i ubistva šestorice Srebreničana u Godinjskim Barama koja su počinili pripadnici jedinice “Škorpioni”, pripisani su drugom članu udruženog poduhvata – Ratku Mladiću.

“Odgovornost Stanišića i Simatovića za zločine počinjene u Bijeljini, Zvorniku, Doboju i Sanskom Mostu 1992., Trnovu i Daljskoj Planini u Hrvatskoj je ustanovljena na temelju njihovog članstva u udruženom zločinačkom pothvatu”, navodi se u presudi.

Dodaje se da su zajednički cilj sa ostalim članovima dijelili kroz period počinjenja zločina u Sanskom Mostu u septembru 1995. te ranije u Bosanskom Šamcu kroz organizovanje obuke i raspoređivanje snaga tokom preuzimanja kontrole nad gradom.

Osim članova udruženog zločinačkog poduhvata, u presudi se navodi više zapovjednika vojnih i paravojnih jedinica koji su proteklih godina procesuirani ili se protiv njih još uvijek vode postupci za zločine u općinama obuhvaćenim ovom presudom.

Haške definicije
ratne uloge Srbije

Prve presude koje su izrečene u Haagu razmatrale su da li je rat u BiH bio sukob unutrašnjeg ili međunarodnog karaktera i donosile zaključke kojih su se kasnije držala ostala sudska vijeća.

Iako su se primarno bavila dokazivanjem individualne krivične odgovornosti za počinjene zločine, haška vijeća su svojim presudama navodila kako je prvo potrebno dokazati da je u relevantno vrijeme na teritoriji BiH postojao oružani sukob i da su djela optuženog počinjena u kontekstu tog sukoba.

Rasprave oko karaktera rata su iznošene u presudama gdje su se navodile aktivnosti i učešće jedinica Jugoslovenske narodne armije (JNA), pogotovo u prvim mjesecima sukoba, odnosno prije formiranja Vojske Republike Srpske (VRS), ali su gotovo sve odluke sadržavale činjenicu da Međunarodni sud ima nadležnost da krivično goni zločine protiv čovječnosti “kada su počinjeni u oružanom sukobu, bilo međunarodnog, bilo unutrašnjeg karaktera”.

U jednoj od prvih prvostepenih presuda, koja je izrečena u predmetu protiv Duška Tadića zbog zločina počinjenih u Prijedoru, konstatovano je da je do 19. maja 1992. postojalo stanje međunarodnog oružanog sukoba barem na dijelu teritorije BiH. Sredina maja 1992. je označena kao period kada su srpske vojne i paravojne snage, prema presudi, imale podršku ili bile pod komandom JNA, koja se tada “zvanično” povlači iz BiH.

U drugostepenoj presudi Žalbeno vijeće ocjenjuje da je, nakon povlačenja JNA, formirana VRS kako bi se “nastavili postizati sopstveni politički i vojni ciljevi SRJ”. Isto vijeće je mišljenja da je nekritički raniji zaključak kako je odnos SRJ i njene vojske sa VRS-om bio odnos saradnje i koordinacije, a ne opće kontrole.

Ovo mišljenje, prema Vijeću, ide u prilog tvrdnji da je u stvarnosti SRJ vršila opću političku i vojnu kontrolu nad Republikom Srpskom, barem između 1992. i 1995. godine.

“Žalbeno vijeće stoga zaključuje da u predmetnom periodu (1992.) za oružane snage Republike Srpske treba smatrati da su djelovale pod opštom kontrolom i u ime Savezne Republike Jugoslavije (SRJ). Stoga se čak i nakon 19. maja 1992. oružani sukob u Bosni i Hercegovini između bosanskih Srba i centralnih vlasti Bosne i Hercegovine mora klasifikovati kao međunarodni oružani sukob”, navodi se u presudi Žalbenog vijeća u predmetu “Tadić”.

Tadić presuda Tadić presuda Tadić presuda

Presuda za zločine počinjene u logoru “Čelebići” kod Konjica u predmetu “Mucić i ostali” ratu je dala karakter međunarodnog oružanog sukoba koji je postojao na datum priznanja BiH kao nezavisne države.

Navodi se da je JNA bila aktivno uključena u pripreme za sukob u BiH tako što je učestvovala u raspodjeli oružja građanima srpske nacionalnosti, zatim da su nakon proglašenja nezavisnosti buknuli otvoreni sukobi, u kojima su jedinice JNA aktivno učestvovale u borbama.

“Pretresno vijeće uopšte ne sumnja u to da se međunarodni oružani sukob koji se odigravao u Bosni i Hercegovini barem od aprila 1992. nastavio tokom cijele te godine i da mu se priroda nije suštinski mijenjala. Povlačenje vojnika JNA koji nisu bili bosanskog državljanstva, i stvaranje VRS i VJ [Vojske Jugoslavije], predstavljali su smišljeni pokušaj da se maskira to da je SRJ i dalje umiješana u sukob, pri čemu je njena vlada u biti ostala snaga koja je upravljala bosanskim Srbima”, stoji u prvostepenoj presudi Muciću i ostalima.

Žalbeno vijeće u ovom predmetu objašnjava da situacija u kojoj je jedna država – SRJ, pribjegla indirektnoj upotrebi sile protiv druge države – BiH, time što je pružala podršku jednoj od strana u sukobu, odnosno snagama bosanskih Srba, može se uistinu okarakterisati kao rat indirektno međunarodnog karaktera. Dalje se navodi da je u ovom kontekstu, pomoću testa “sveukupne kontrole”, utvrđeno postojanje strane intervencije.

Čelebići presuda pretresnog vijeća 1 Čelebići presuda pretresnog vijeća 2 Čelebići presuda žalbenog vijeća

Ulogom Vojske Jugoslavije, odnosno ranije JNA, kasnije se bavilo Vijeće u predmetu protiv Radoslava Brđanina, koje je u konačnici u presudi zaključilo “da je oružani sukob koji se odvijao u Autonomnoj regiji Krajina (ARK) tokom cijelog perioda na koji se odnosi optužnica bio međunarodnog karaktera”.

Isto vijeće je bilo uvjereno da su mjere koje su preduzete da se osnuje VRS nezavisna od JNA bile samo trik da bi se izbjegle potencijalne optužbe da SRJ interveniše u oružanom sukobu koji se odvija na teritoriji BiH i da bi se utišali zahtjevi međunarodne zajednice za obustavu svakog učešća u tom sukobu, kao i da je nastavljeno pružanje podrške VRS-u.

“Usprkos tome što je JNA poslije 19. maja 1992. promijenila naziv u Vojska Srpske Republike BiH, a potom u VRS, nije došlo ni do kakvih bitnih promjena. Baš kao što ni promjena naziva nije ukazivala ni na kakve izmjene vojnih ciljeva i strategije, tako su i oprema, i komandni kadar, infrastruktura i izvori snabdijevanja ostali isti. Pored toga, vojne operacije JNA koje su pod komandom Beograda započele prije 19. maja 1992. nisu odmah obustavljene i isti elementi VJ su i dalje bili neposredno angažovani u njima”, navodi se u presudi Brđaninu, osuđenom za zločine u više općina.

Brđanin presuda pretresnog vijeća 1 Brđanin presuda pretresnog vijeća 2

Iako se možda očekivalo, definisanje karaktera rata nije previše obrađeno u presudi Momčilu Perišiću, nekadašnjem načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije koji najprije bio osuđen na 27 godina, a kasnije pravosnažno oslobođen optužbi za pomaganje u zločinima počinjenim u Sarajevu i Srebrenici. Vijeće se u presudi više fokusiralo na način na koji je pružana pomoć VRS-u iz Srbije.

U prvostepenoj presudi se navodi da je VRS u velikoj mjeri zavisila od pomoći SRJ i VJ da bi funkcionisala kao vojska i da je ta zavisnost obuhvatala razne oblike pomoći, uključujući logističku, pomoć u ljudstvu, kao i podršku u oblasti sistema veze.

U istoj presudi se zaključuje kako je Perišić u više navrata upotrijebio svoje ovlaštenje da pomogne VRS-u u vođenju rata i da su njegovi postupci znatno olakšali činjenje krivičnih djela “zato što je VRS, da bi mogao da funkcioniše kao armija i da vodi operacije, uključujući opsadu Sarajeva i zauzimanje Srebrenice, u velikoj mjeri zavisio od pomoći VJ-a”.

Međutim, Žalbeno vijeće je u pravosnažnoj presudi smatralo da nije van razumne sumnje dokazano da je Perišić omogućavao pomoć koja je bila konkretno usmjerena ka zločinima VRS-a u Sarajevu i Srebrenici, niti se uvjerilo da je dokazano da je pomoć VJ-a koju je omogućavao bila konkretno usmjerena ka zločinima u ova dva grada.

Perišić prvostepena 1 Perisic presuda Perišić drugostepena 1 Perišić drugostepena 2

U ostalim presudama, vijeća su obično zaključivala da je, tokom cijelog perioda na koji se odnose krivična djela u optužnici, postojao oružani sukob, te da je postojala veza izmedu tog oružanog sukoba i zločina u mjestima počinjenja. Neke presude, koje su bile ograničene samo na određene općine ili šire regije, konstatovale su da je oružani sukob postojao samo na tim područjima u periodu koji se navodio u optužnici. U nekim stoji da je oružani sukob okončan potpisivanjem Dejtonskog sporazuma krajem 1995. godine.

Pojedine presude su jasno navodile da se optužba nije usredsredila na dokazivanje karaktera sukoba, što je smatrano “irelevantnim”, kao što je slučaj u predmetu protiv Stanislava Galića, osuđenog na doživotni zatvor zbog zločina nad stanovništvom Sarajeva. Konstatovano je kako nije osporeno da je postojao oružani sukob između BiH i njenih oružanih snaga s jedne i Republike Srpske i njenih oružanih snaga s druge strane, dok je u pravosnažnoj presudi Dragomiru Miloševiću, koji je također osuđen za zločine u Sarajevu, konstatovano kako Pretresno vijeće nije utvrdilo karakter oružanog sukoba na koji se odnosi optužnica.

Među posljednjim presudama donesenim u Haagu jesu one protiv bivšeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića i nekadašnjeg komandanta Glavnog štaba VRS-a Ratka Mladića, ali je i tu u pogledu karaktera rata konstatovano da je u BiH postojao oružani sukob tokom cijelog perioda relevantnog za optužnicu, odnosno rasprostranjeni i sistematski napad usmjeren protiv civilnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva.

Kao učesnici sveobuhvatnog udruženog zločinačkog poduhvata u presudama Karadžiću i Mladiću su navedeni, između ostalih, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Nikola Koljević, Mićo Stanišić i drugi, ali bez srbijanskih zvaničnika, koji će naknadno biti označeni u presudi Stanišiću i Simatoviću.

PRESUDA POLITIČKOM VRHU I KOMANDANTIMA VRS-A - Galić PRESUDA POLITIČKOM VRHU I KOMANDANTIMA VRS-A - Galić PRESUDA POLITIČKOM VRHU I KOMANDANTIMA VRS-A - Karadžić PRESUDA POLITIČKOM VRHU I KOMANDANTIMA VRS-A - Karadžić PRESUDA POLITIČKOM VRHU I KOMANDANTIMA VRS-A - Milošević PRESUDA POLITIČKOM VRHU I KOMANDANTIMA VRS-A - Mladić

Nasuprot nekih haških, u presudi Međunarodnog suda pravde po tužbi BiH protiv Srbije je drugačije označena uloga susjedne države, pogotovo u vezi sa saradnjom vojnih organa, gdje je konstatovano da su oficiri VRS-a “bili pozvani da оbavljaјu zadatkе u imе vlasti bоsanskih Srba, pоsеbnо Rеpublikе Srpskе, a nе u imе SRJ”, kao i da su izvršavali javne ovlasti Republike Srpske.

“Nеma sumnjе da је SRJ pružala značaјnu pоdršku, izmеđu оstalоg, finansiјsku pоmоć Rеpublici Srpskој i da је јеdan оd оblika tе pоmоći kојa sе upućivala bila i isplata plaća i оstalih naknada nеkim оficirima VRS-a, ali ih tо autоmatski niје činilо оrganima SRJ”, konstatacija je Vijeća u presudi po tužbi BiH protiv Srbije.

Ista presuda navodi da su se tоkоm sukоba vršila masоvna ubistva u оdrеđеnim područjima i zatočeničkim lоgоrima širоm BiH, te da su djela pоčinjеna u Srеbrеnici izvršеna sa specifičnom namjеrоm da sе djеlimičnо uništi grupa muslimana u BiH te da оna prеdstavljaјu gеnоcid kојi su izvršili pripadnici VRS-a u Srеbrеnici i njеnој оkоlini.

Konstatovano je da nije utvrđeno da su masakrе u Srеbrеnici izvršile osobe ili subjekti kојi imaјu svojstva оrgana Srbije, niti da su izvršеni pо njenim nalоzima ili direktivama, kao ni da je susjedna zemlja nad počiniocima imala efektivnu kontrolu.

Ali, zaključeno je da tužеna strana, odnosno Srbija, niје pоkazala da је prеduzеla bilо kakvu iniciјativu ili akciјu sa svоје stranе da sprijеči izvršene zlоčinе, odnosno da njeni organi nisu radili ništa da sе sprijеče masakri u Srеbrеnici.

Ova presuda je također razmatrala da li Srbija može snоsiti оdgоvоrnоst za djеla koja su izvršili “Škоrpiоni”, a Sud tada nije mogao utvrditi da je ova jedinica bila organ susjedne države. Nadalje, strane u ovom sporu su se, prema presudi iz februara 2007. godine, pozivale na optužnicu u “slučaju Stanišić i Simatović”, ali Međunarodni sud pravde, kako se navodi, nije mogao donositi daljnje zaključke s obzirom na to da je tada ovaj predmet bio u fazi podizanja optužnice, a koji bi mоgli biti оd značaјa za rasvjеtljavanjе statusa “Škоrpiоna”, da li su оni prеdstavljali srbijanski MUP ili nе.

Konačna presuda Stanišiću i Simatoviću navodi kako dokazi pokazuju da su “Škorpioni” u Trnovu djelovali u koordinaciji s VRS-om.

Presuda po tužbi BiH protiv Srbije 1 Presuda po tužbi BiH protiv Srbije 2 Presuda po tužbi BiH protiv Srbije 3 Presuda po tužbi BiH protiv Srbije 4 Presuda po tužbi BiH protiv Srbije 5 Škorpioni 1 Škorpioni 2

Kada se iz Haaga vrati u region, analiza Detektora pokazuje da je Sud Bosne i Hercegovine, u više od 270 presuda za ratne zločine, na različite načine tretirao pitanje sukoba, ali se u presudama navodi “za vrijeme rata u BiH” ili “za vrijeme oružanog sukoba” bez detaljnijeg definisanja karaktera rata. Većina sudskih odluka navodi da su djela počinjena u okviru širokog i sistematskog napada vojnih i policijskih formacija na civilno stanovništvo.

Vijeća Državnog suda su preuzimala činjenice utvrđene u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, pa se tako u presudama navodi da “oružani sukob postoji svuda gdje se pribjeglo oružanoj sili između država ili produženom oružanom nasilju između vlasti i organizovanih naoružanih grupa, ili pak između takvih grupa unutar jedne države”, a ne spori se postojanje sukoba između oružanih snaga BiH i Republike Srpske, odnosno njihovih vojnih i policijskih formacija.

Presude Višeg i Apelacionog suda u Beogradu, s druge strane, navode da se radi o oružanom sukobu koji nije imao međunarodni karakter ili čak da je riječ o unutrašnjem sukobu.

Šta dalje nakon kraja procesuiranja u Haagu
NENAD GOLČEVSKI

Nakon okončanja procesuiranja ratnih zločina u Haagu, posebno s presudom Stanišiću i Simatoviću, pravni stručnjaci smatraju da je značajno što su za zločine u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj osuđeni bivši zvaničnici Srbije i što su proglašeni krivim kao pripadnici udruženog zločinačkog poduhvata.

Nenad Golčevski iz Fonda za humanitarno pravo kaže da zločini počinjeni u Bijeljini, Zvorniku, Bosanskom Šamcu, Doboju, Sanskom Mostu i Trnovu, te Dalj planini u Hrvatskoj, potvrđuju vezu Srbije sa zločinima, ne samo sa samim sukobom, i pokazuju odgovornost srbijanskih organa za zločine koje su počinile paravojne jedinice.

“Ono što je možda još važnije od toga jeste da je Žalbeno vijeće našlo da su Stanišić i Simatović zajedno sa drugim vojnim, političkim i policijskim rukovodiocima i iz Srbije, ali i iz takozvane SAO Krajine, Slavonije, Baranje, Zapadnog Srema i Republike Srpske činili dio udruženog zločinačkog poduhvata čiji je cilj bilo trajno uklanjanje nesrpskog stanovništva sa teritorija pod kontrolom srpskih snaga u BiH i Hrvatskoj. Dakle, tu se radi o etničkom čišćenju”, smatra Golčevski.

Prema njegovim riječima, postoji određeni broj optužnica koje su državu Srbiju dovodile u vezu sa zločinima počinjenim u BiH i Hrvatskoj, ali je prvi put takva veza potvrđena presudom Stanišiću i Simatoviću.

“U potpunosti je oboren zvanični narativ koji je na snazi od 1990-ih godina po kojem Srbija nije učestvovala u sukobima u BiH i Hrvatskoj. To je ključni element koji je ova presuda donijela u odnosu na sagledavanje i percepciju ratova”, kaže Golčevski.

KLAUS HOFFMANN

Klaus Hoffmann, jedan od tužilaca u predmetu protiv Stanišića i Simatovića, u svoje lično ime kaže da je Državna bezbjednost imala ključnu ulogu u ratovima u Hrvatskoj i BiH te uveliko bila uključena u formiranje srpskih jedinica u obje te zemlje – u obuku, opremanje te u njihovo finansiranje i njihovu koordinaciju.

“Po mom mišljenju, veliki dio rata i mnogi od zločina ne bi bili mogući bez podrške i doprinosa Državne bezbjednosti Srbije. Sve je to pratilo plan za stvaranje ‘Velike Srbije’, koji su dijelili dvojica optuženih i drugi ključni akteri u Srbiji”, navodi Hoffmann.

U ovom predmetu, prema njegovim riječima, dokazi se nisu fokusirali na prirodu oružanog sukoba, nego na ličnu ulogu i doprinose dvojice optuženih u odnosu na konkretne zločine iz optužnice.

“U ovom predmetu glavni izazov za Tužilaštvo je bio pokazati da su obojica optuženih bili lično odgovorni za te zločine, iako niko nikada nije tvrdio da je ijedan od optuženih lično ubio bilo koju civilnu žrtvu ili na terenu počinio bilo koji od zločina iz optužnice”, pojašnjava Hoffmann.

SERGE BRAMMERTZ

Nakon izricanja pravosnažne presude Stanišiću i Simatoviću, Serge Brammertz, glavni tužilac Međunarodnog mehanizma za krivične sudove, kazao je da je Tužilaštvo jako zadovoljno presudom jer je jedan od glavnih razloga žalbe bio da se dokaže njihova uloga u udruženom zločinačkom poduhvatu.

“Pokazalo se da, po našim tvrdnjama, to nije bio građanski rat niti kakav unutarnji sukob u granicama BiH, nego se radilo o međunarodnom sukobu u kojem su sudjelovala politička vođstva susjednih zemalja, u ovom slučaju konkretno iz Beograda”, izjavio je Brammertz.

PREŽIVJELI ŽELE TUŽBE PROTIV SRBIJE
AMIR OMERSPAHIĆ

Uloga srbijanskih jedinica u ratu posebno je značajna Amiru Omerspahiću. On je proveo skoro šest mjeseci u logoru “Šljivovica” u srbijanskoj općini Čajetina nakon što je veću grupu muškaraca izbjeglih poslije pada Žepe zarobila Vojska Jugoslavije.

Amir kaže da bi se, ukoliko se ukaže mogućnost, pridružio tužbenom zahtjevu protiv Srbije za naknadu štete, pogotovo nakon osuđujuće presude bivšim zvaničnicima ove države Stanišiću i Simatoviću.

Omerspahić kaže da su u julu 1995. u Žepi znali šta se desilo u Srebrenici, pošto je nekolicina ljudi uspjela preći iz jedne u drugu enklavu, da su muškarci postali lovina vojnicima koji su ih progonili po šumama, da bi ih, nakon višednevnog skrivanja i prelaska rijeke Drine, 2. augusta uhapsila regularna jugoslovenska vojska.

“Shvatili smo odmah da nismo dobrodošli. Ubili su pred nama jednog momka iz Žepe. I tu je nastao haos baš pravi. Došla je Vojna policija sa psima, gdje su nas natjerali da stanemo u kolonu, dva po dva, ruke iza vrata, glava prema zemlji oborena. Trčali smo niz tu šumu. Ja sam tu dobio tešku povredu lijeve šake”, prisjeća se Omerspahić.

Zarobljeni su, kako kaže, “svi sabijeni” u kamion i odvezeni na lokalitet Šljivovica prema Užicu, gdje ih preuzima regularna policija.

“U prvi momenat sam skontao, ‘bit će nam lakše, riješili smo se vojske’. E tada je nastao tek pravi pakao. Odmah su nas optužili za ratne zločine. Svi smo imali neke optužnice, koje smo morali da potpišemo. Psihička i fizička zlostavljanja trajala su po 24 sata, ispitivanja i izvođenja iz te sobe, pa dok dođeš do te sobe, moraš da prođeš kroz kordon policije koja te konstantno tuče”, kaže Omerspahić.

Kaže i da je u “Šljivovici” već bilo mnogo Bošnjaka kada su počeli dolaziti autobusi, i da onda neke Žepljake odvoze, kako će se kasnije saznati, u “Mitrovo Polje”. U ta dva logora on vjeruje da je bilo više od 800 ljudi, koji su boravili u lošim uslovima, a dešavalo se da po dva dana nisu dobijali ništa da jedu. Omerspahić je tokom zatočeništva dobio gangrenu. U bolnici su mu amputirali prst na ruci.

Od decembra 1995. iz “Šljivovice” su krenuli da puštaju grupu po grupu zatočenika. On je izašao 29. januara 1996., a kaže da su neki ostajali do maja. Zbog svega što je preživio, spreman je da se pokrene pitanje tužbe i naknada štete, jer je svjedočio da su zatočenici bili u klasičnom logoru, koji je čuvala policija “naoružana do zuba”, koja se koristila raznim alatkama kojima su premlaćivali zatočenike, te različitim metodama ispitivanja i iživljavanja.

“Najjače su tužbe koje idu kolektivno. Nešto pojedinačno ako se krene, ne bi nidokle stiglo, to znam sigurno”, navodi Omerspahić.

Podsjeća da su logoraši podnosili tužbu protiv Srbije, ali su dobili odbijenicu.

Berizeta Pitarević i Vahida Alić, čiji su brat odnosno suprug ubijeni kod Trnova u julu 1995. godine, kažu da bi se pridružile tužbi protiv Srbije za naknadu ukoliko se ukaže mogućnost i bude postojala takva opcija.

Nenad Golčevski iz Fonda za humanitarno pravo kaže da srbijanski zakon navodi da žrtve i oštećeni mogu da podnesu zahtjev za naknadu štete na osnovu pravosnažne presude bilo domaćeg ili haškog suda, ali ukoliko su te žrtve imenovane u presudi.

Presuda Žalbenog vijeća u predmetu “Stanišić i Simatović” navodi samo ime jedne žrtve – Marije Senaš iz Dalj planine u Hrvatskoj.

Sada je potrebno da Tužilaštvo za ratne zločine Srbije reaguje na činjenice o ulozi ovih jedinica u ratnim zločinima, utvrđene činjenice, i da procesuira odgovorne, jer nema više razloga za nepostupanje, kaže Golčevski i dodaje da se to posebno odnosi na počinioce koji žive u Srbiji, za šta navodi da postoji obilje dokaza.

“Potrebno je krivično procesuirati druge počinioce u sudovima u Srbiji i potrebno je da postoje pravosnažne presude u kojima je utvrđen identitet žrtava kroz te procese. Jer već u presudama Pretresnog vijeća u predmetu ‘Stanišić i Simatović’ su utvrđene brojne činjenice o zlostavljanju, pritvaranju, protjerivanju, ubistvima i drugim zločinima nad pripadnicima nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj i BiH. A to uključuje i identitet žrtava”, tvrdi Golčevski.

Evropska komisija je početkom novembra objavila izvještaj u kojem je zaključila da je procesuiranje ratnih zločina u Srbiji posljednjih godina znatno nazadovalo te da je neophodno da se uloži ozbiljan napor u pokretanje postupaka za ratne zločine, s naglaskom na one u kojima su osumnjičeni visokorangirani oficiri.

To je, prema mišljenju Komisije, nužno i s obzirom na to da se u predistražnoj fazi nalazi više od 1.700 predmeta.

Glavni haški tužilac Serge Brammertz je ranije naveo da se veći broj osumnjičenih za ratne zločine nalazi u zemljama regiona i da se značajnija aktivnost treba postići između tužilaštava na poboljšanju regionalne saradnje, koja je do sada bila daleko ispod zavidnog nivoa.

U izvještaju se kritikuje i učestala glorifikacija osuđenih za ratne zločine i pružanje podrške tim osobama, i to od visokih državnih zvaničnika, osporavanje presuda međunarodnih sudova i praksa negiranja genocida u Srebrenici, bez posljedica. Kritikovala je Evropska komisija i praksu sudova u Srbiji da tokom krivičnog postupka ne dosuđuju žrtvama ratnih zločina naknadu štete, iako zakon to omogućava.

Fond za humanitarno pravo, podsjeća Golčevski, zastupa i zastupao je žrtve u desetinama procesa za naknadu nematerijalne štete te naglašava da je Fond u kontaktu sa žrtvama i da će podržati svaku inicijativu i mogućnost za ostvarivanje reparacija ili drugog načina obeštećenja žrtava odnosno porodica žrtava i stradalih.

Amir kaže da je za njega značajna samo istina.

“Nama više nije bitna ni ta materijalna odšteta, nama je bitno da se utvrdi da je tu logor bio, jer to je nama sada cilj, da nas više ne zavitlavaju”,, kaže on.

Autor: Haris Rovčanin

Snimatelj: Mirza Mršo

Montaža: Mirza Mokrović


Urednik: Semir Mujkić

Zamjenica urednika: Džana Brkanić

Direktor: Denis Džidić


Dizajn: Zlatan Karadža


Projekt menadžerica: Katarina Zrinjski


Foto: Detektor, EPA



Detektor, decembar 2023.