Genocid u Srebrenici riječima počinilaca

Dio prvi: Planiranje

1992. godina

Kako bi ostvario strateški cilj donesen na Skupštini Srpske BiH za brisanje rijeke Drine kao granice koja razdvaja srpski narod, tadašnji general i komandant Glavnog štaba VRS-a Ratko Mladić potpisuje Direktivu 4. U njoj se navodi da treba “neprijatelju nanositi što veće gubitke i prisiliti ga da sa muslimanskim stanovništvom napusti prostore Birača, Žepe i Goražda”.

Ratko Mladić

Haško tužilaštvo u dokaze na osnovu kojih će biti pravosnažno osuđen za genocid i druge zločine u BiH, ulaže i dokument Direktiva 4.

Zbog ove naredbe u narednom periodu veliki broj izbjeglica iz istočne Bosne utočište pronalazi u Srebrenici. O tome Mladić, kao i o ostalim dešavanjima iz ljeta 1995., odbija svjedočiti u Haagu.

Direktiva 4

“Nanositi [neprijatelju] što veće gubitke i prisiliti ga da sa muslimanskim stanovništvom napusti prostore Birača, Žepe i Goražda”.

Ratko Mladić, načelnik Glavnog štaba Vojske Republike Srpske 11. novembar 1992. godine

1995. godina

Tadašnji predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić u martu 1995. izdaje Direktivu 7, koju mnogi pravnici i drugi stručnjaci nazivaju uvodom u genocid, kako bi odvojio Srebrenicu od Žepe.

Direktiva 7

“Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici.”

Direktiva 7, koju kasnije nadopunjuje i Mladić (Direktiva 7.1), naređuje Drinskom korpusu VRS-a “aktivna borbena dejstva oko enklava”.

Dio drugi: Priprema i izazivanje panike

VRS odlučuje blokirati humanitarnu pomoć i ograničiti logističku podršku snaga UNPROFOR-a, o čemu je pred Haškim sudom svjedočio Momir Nikolić, načelnik bezbjednosti Bratunačke brigade. Odgovarajući na pitanja o mjesecima prije operacije “Krivaja 95”, što je šifrovani naziv za operaciju “Srebrenica”, Nikolić je kazao da su svakodnevnim snajperisanjem ugrožavani civili i da su ograničavali konvoje pomoći i opskrbe Holandskom bataljonu. Tada je već Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo Rezoluciju 819 , kojom Srebrenicu proglašava prvom “zaštićenom zonom” u Bosni i Hercegovini.

Momir Nikolić

“Imao sam primjedbe opravdane za snajperisanje po ciljevima koji nisu bili vojni cilj, pucanje na ljude koji su bili ispred linija, u najvećem broju slučajeva radilo se o civilima koji su orali i kosili sl. ... Lično sam nastojao da to spriječim. Nisam u velikom stepenu uspjevao, jer jednostavno nije postojala saradnja u mnogim segmentima da se ne treba snajperisati, pucati na civile.”

Juni 1995.

U junu 1995. pripadnici Desetog diverzantskog odreda ulaze kroz tunel rudnika “Sase” u Srebrenicu. Slovenac porijeklom, Franc Kos, svjedočeći pred Sudom BiH , priznaje da je i on učestvovao u ovoj akciji oko 20. juna.

“To je bila akcija po naređenju Petra Salapure. Ulazak kroz tunel u Srebrenicu (...) gdje se ispalilo par zolja, granata, malo se porafalalo dole i onda smo se vratili nazad”, rekao je Kos, prema čijoj procjeni je ova akcija trajala oko pet minuta.

Cilj je bilo izazivanje panike među stanovništvom, priznao je, dodajući da je akcijom komandovao Momir Pelemiš, kojeg je Sud BiH 2013. godine oslobodio optužbi za genocid.

“Da se izazove panika, kao da su se oni između sebe pobili, to je bio zadatak”, kazao je o noćnoj akciji Kos.

Nikolić je poznavao Kosa i ostale pripadnike Desetog diverzantskog voda. Rekao je da su u jednom momentu izvršavali zadatke u zoni odgovornosti Bratunačke brigade, kojoj je sam pripadao.

Dok je svjedočio u predmetu “Popović i ostali” u Haagu, potvrdio je i njihov “upad” u enklavu prije operacije “Srebrenica”, zajedno s pripadnicima Bratunačke brigade.

Jedan kop starog rudnika “Sase” vodi do Srebrenice, opisao je Nikolić kuda su vojnici prošli.

“Korišteno je automatsko naoružanje, korištene su ‘zolje’, ‘ose’ nisam siguran, to su raketni bacači, ali za ‘zolje’ sam siguran... Prema izvještajima pripadnika Holandskog bataljona, nakon tog napada bilo je poginulih civila”, rekao je on.

Nikolić nije mogao precizirati tačan broj stradalih civila.

Holandski bataljon u početku nije znao ko je izvršio napad, rekao je, jer je vladalo mišljenje da su se suprotstavili unutar same Srebrenice okupljeni oko Nasera Orića i, s druge strane, načelnika Stanice javne bezbjednosti. Kasnije su zaključili da to nisu bili sukobi unutar enklave. Naravno, niko nije priznao da je to bio napad srpske jedinice, naveo je Nikolić.

Orić je u Haagu i pred Sudom BiH pravosnažno oslobođen optužbi za zločine u Srebrenici i Bratuncu.

Franc Kos pred Sudom BiH i Momir Nikolić u Haagu svjedoče o napadu kroz tunel Sase

Juli 1995.

Milenko Živanović, komandant Drinskog korpusa, 2. jula izdaje naređenje za operaciju “Krivaja 95”, kojom se žele potpuno razdvojiti Srebrenica i Žepa.

U naređenju se navodi da komanda Drinskog korpusa ima “zadatak da izvede ofanzivne aktivnosti” i “iznenadni napad… kako bi se stvorili uslovi za eliminaciju enklava”.

Živanović je rekao da nije napisao dio naredbe u kojem se poziva na “ukidanje enklava”, kao i da je to bilo napisano od štaba.

“Kritikuju me što sam napao zaštićenu zonu [UN-a] – koju zaštićenu zonu? Napao sam zaštićenu diviziju, muslimane, 28. [diviziju Armije BiH], koja je bila na svom komandnom mjestu u Srebrenici”, kazao je Živanović na suđenju u Beogradu.

Dio treći: Zauzimanje Srebrenice

9. – 11. juli 1995.

Kasno 9. jula 1995., Karadžić je izdao novo naređenje, kojim je Drinskom korpusu VRS-a dao zeleno svjetlo da zauzme grad Srebrenicu. Paljene su kuće i uništavani objekti.

Bivši oficir Vojske Republike Srpske Vinko Pandurević, koji je 2015. odslužio trinaestogodišnju zatvorsku kaznu zbog pomaganja u genocidu u Srebrenici, svjedočio je u korist Živanovića u sudu u Beogradu.

Pandurević, čija je brigada bila u sastavu Drinskog korpusa, rekao je da je Živanović 11. jula “formalno još bio komandant, ali se de facto nije miješao u sprovođenje ‘Krivaje 95’” jer ga je zamijenio Radislav Krstić kao komandant Drinskog korpusa. Krstić je u Haagu osuđen na 35 godina.

U najmanje tri presude Haškog tribunala zaključeno je da je granatiranje Srebrenice 10. i 11. jula 1995. bilo smišljeno kako bi se bošnjačko stanovništvo zastrašilo i istjeralo iz grada.

Pandurević je u jednom od tih slučajeva u Haagu govorio o napadima 10. i 11. jula i zauzimanju prema njima važnih kota.

“Istočno od samog grada, borbena grupa dva, one dvije čete sastavljene iz bataljona su u streljačkom rasporedu zaposjele najbliže objekte iznad grada, dio Podrinjskog odreda išao kroz grad, dio zaposjeo objekat zapadno od grada, iznad ulice bukvalno”, rekao je Pandurević, dodajući da se on kretao glavnim putem koji je vodio direktno u grad Srebrenicu.

Ratko Mladić po ulasku u Srebrenicu daje izjavu za medije.

Pandurević po ulasku u grad poslijepodne 11. jula, kako je svjedočio, vidi i pripadnike Desetog diverzantskog odreda i drugih jedinica, koje nisu uopšte trebale biti tu, prema njegovim riječima, kao i generala Mladića, čiji je snimak trijumfalnog ulaska u Srebrenicu postao jedan od u javnosti najviše prikazivanih snimaka iz Srebrenice.

“Evo nas u srpskoj Srebrenici 11. jula 1995. Uoči još jednog velikog srpskog svetog dana, dajemo ovaj grad srpskom narodu. Napokon je došlo vrijeme da poravnamo račune s Turcima prvi put nakon ustanka protiv osmanske vlasti”, rekao je Ratko Mladić.

I Franc Kos potvrđuje da je bio u Srebrenici tog dana, kao i da je vidio jednog zaklanog muškarca.

“Naredba je bila da se svi civili skupe na jedno mjesto. Bilo je starih žena, invalida... sproveli ih i ostavili vojnoj policiji”, kazao je Kos.

Pandurević navečer odlazi prema Bratuncu na sastanak Mladića i drugih oficira, u komandu Bratunačke brigade, u kojoj će odrediti daljnju sudbinu Srebreničana, te prolazi kroz Potočare, gdje je do danas ukopano više od 6.750 žrtava genocida.

“Ja bih to nazvao probijanje kroz masu svijeta, a ne prolaz. Ja sam se pokajao zašto sam pošao tim putem jer je bio ogroman broj ljudi na putu i oko puta, i bilo je teško proći”, rekao je Pandurević.

Na hiljade stanovnika Srebrenice pobjeglo je u Potočare kako bi potražili zaštitu u bazi UN-a. Do večeri 11. jula se okupilo oko 20.000 do 25.000 izbjeglica, i njih nekoliko hiljada ušlo je u samu bazu UN-a, dok su se drugi smjestili po obližnjim fabrikama i poljima, zaključila su vijeća u Haagu.

Prema riječima Momira Nikolića, civili koji su se tog poslijepodneva kretali iz pravca Srebrenice u Potočare gađani su s položaja Drugog pješadijskog bataljona topom B1. Te civile su kasnije zbrinuli pripadnici Holandskog bataljona, rekao je.

Dio četvrti: Odvajanje muškaraca

12. juli

Nakon zauzimanja Srebrenice u julu 1995., srpske snage su skovale i sprovele plan da pogube što je moguće više vojno sposobnih muškaraca Bošnjaka koji su se nalazili u enklavi, kazale su sudije u Haagu. U hotelu “Fontana” u Bratuncu su 11. i 12. jula 1995. održana tri sastanka oficira VRS-a, UNPROFOR-a i predstavnika Srebreničana na kojima se raspravljalo o hiljadama ljudi u Potočarima, o čemu svjedoče snimci, ali i Momir Nikolić, koji je rekao da su tada imali i informacije o izvlačenju muškaraca kroz šume preko Jaglića i Šušnjara.

Znao je s prethodna dva sastanka šta se planira, kazao je sudu, a nakon razgovora s pukovnikom Vujadinom Popovićem i Svetozarom Kosorićem prije trećeg sastanka, u jutro 12. jula ispred “Fontane”, odnosno s jednim od njih i nakon sastanka, rečeno mu je da će se civili i vojno nesposobni prebaciti na teritoriju Kladnja, a da će biti izdvojeni muškarci osumnjičeni za “ratne zločine”. Popović je osuđen na doživotni zatvor, a Kosorić, oficir u Drinskom korpusu VRS-a, nedostupan je pravosuđu.

“Međutim, nisu izdvojeni samo vojno sposobni muškarci, i to u prvom konvoju djelimično... već su jednostavno izdvojeni svi muškarci u rejonu Potočara”, ispričao je.

Pitao je Popovića šta će se desiti s tim ljudima, on mu je rekao da “sve balije treba pobiti”. Nikolić je predložio Popoviću da se muškarci zatvore u školu “Vuk Karadžić”, staru školu i hangar u Bratuncu.

“Dužan sam da objasnim, to ispred ‘Fontane’ nije bio nikakav sastanak, to je stvar koju želim naglasiti.

Znači, tog dana, 12., u deset sati je bio zakazan treći sastanak između snaga Holandskog bataljona, predstavnika muslimanske strane, civilne vlasti Bratunca i predstavnika MUP-a, policije i VRS-a.

Učesnike tog sastanka vi imate, ali mislim da nema potrebe da nabrajam. Neposredno prije sastanka vidjeli smo se – gospodin Popović je trebao da bude i bio je učesnik tog trećeg sastanka, vidjeli smo se ispred hotela ‘Fontanaְ’ i vrlo kratko – pet, sedam minuta, ne duže od deset, nismo se zadržali ispred hotela ‘Fontana’.

Razgovor je tekao otprilike ovako. Pitao sam šta će se dalje dešavati.

Znao sam ja kompletnu situaciju, znao sam sa prethodna dva sastanka šta se planira, kakvo je raspoloženje, ali sam pitao šta će se dalje desiti.

Gospodin Popović je tada rekao da će vjerovatno muslimanske snage, odnosno civili, žene, djeca i vojno nesposobni – kompletno civilna struktura biti prebačena na teritoriju pod kontrolom muslimana, to je podrazumijevalo grad Kladanj.

Zatim, rekao je da će se izvršiti takozvana trijaža, da će se vidjeti i izdvojiti vojno sposobni, izdvojiti oni koji su počinili ratne zločine, odnosno osumnjičeni za ratne zločine. Međutim, dužan sam da dam još jedno objašnjenje.

Nakon svega ovoga, došlo je do nečega što apsolutno nije bilo niti planirano, niti sam ja iz razgovora s Popovićem shvatio da će se to desiti.

Znači, nisu izdvojeni svi muškarci, osim u prvom konvoju, i to djelimično, u nekoliko autobusa, nekoliko kamiona, već su jednostavno izdvojeni svi muškarci u rejonu Potočara koji su bili tada prisutni i namjeravali da uđu u autobuse, oni su razdvojeni od porodica, familije i pritvoreni u Potočarima.”

“Znači, pitao sam gospodina Popovića šta će se desiti s tim ljudima, jer, da budem iskren, meni nije ni tada bilo jasno zbog čega se ti ljudi izdvajaju, šta je to cilj.

Jednostavno, rečeno mi je, odnosno Popović je u svom maniru rekao: ‘Sve balije treba pobiti.’ I to je bio njegov odgovor na moje pitanje šta je cilj vezano za te ljude.

To je bio ukratko razgovor između mene i Popovića.”

“S obzirom na okolnosti, na situaciju da će ti ljudi biti izdvojeni, ja sam tada rekao da jedini prostor u Bratuncu gdje se mogu izdvojeni muslimani pritvoriti jesu objekti koji se nalaze u Bratuncu, ‘Vuk Karadžić’ škola, hangar i objekti koji se nalaze u krugu 70-100 metara u tom dijelu grada, što se kasnije... znači, svi koji su izdvojeni prebačeni su u OŠ ‘Vuk Karadžić’, hangar, staru školu u Bratuncu.

To je ono što se desilo.

Isti razgovor sličnog sadržaja sam nakon sastanka imao i s gospodinom Kosorićem, koji je također govorio da će svi muslimani biti deportovani, prebačeni u rejon Kladnja, da će se izvršiti vojni trijaž, razdvajanje vojno sposobnih, znači isti, identičan razgovor i s gospodinom Kosorićem.”

Dio svjedočenja Momira Nikolića u Haagu.

U isto vrijeme, ogroman broj stanovnika koji se nalazio u bazi 12. jula doživio je torture, a vojnici su odveli neke i pogubili, dok su djevojke i žene silovane. U strahu, neki su počinili i samoubistva, iako im je Mladić tog dana u obilasku govorio da će sve biti uredu, kao i drugim zarobljenicima na još nekoliko lokacija.

Žene, djeca i starci potrpani su 12. i 13. jula 1995. u autobuse i pod kontrolom snaga VRS-a odvezeni iz Potočara na teritoriju Armije BiH u blizini Kladnja.

Satelitski snimak potočara tokom 13. jula 1995. godine

Hiljade zarobljenih Bošnjaka, kako se navodi u presudama Radislavu Krstiću, pogubljeni su gotovo do posljednjeg čovjeka. Neki su ubijani pojedinačno ili u malim grupama, a neki su ubijeni na mjestima na kojima su bili privremeno zatočeni. Većina njih je ubijena u pažljivo isplaniranim masovnim egzekucijama, počevši od 13. jula, do 17. jula 1995. na području Bratunca i Zvornika.

Konstatirano je da je u koloni, koja je s područja Srebrenice krenula ka teritoriji pod kontrolom Armije BiH, bila jedna trećina naoružanih, ali da, po razbijanju kolone na više dijelova i zarobljavanja na hiljade muškaraca i dječaka, nije napravljen ni najmanji napor da se civili razdvoje od vojnika, a ni pripadnici Armije BiH koji su zarobljeni nisu aktivno učestvovali u borbama kada su ubijeni.

Dio peti: Masovna ubistva

13. juli - Sandići

Dva dana od zauzimanja Srebrenice, 13. jula, zarobljen je najveći dio muškaraca iz kolone. Njih nekoliko hiljada okupljeno je na livadi kod Sandića, ili u njenoj blizini. Na toj je livadi Ramo Osmanović dozivao sina Nermina, jer im je obećano da im neće biti ništa. Video koji su tada snimali vojnici VRS-a, haški je dokaz. Ubijena su obojica a njihova tijela pronađena u grobnicama.

Ramo Osmanović doziva sina Nermina

“Nermine, dođite svi slobodno. Kod Srba”

Nikolić, koji je u julu 1995. godine bio načelnik organa za obavještajne i bezbjednosne poslove u Prvoj lakoj bratunačkoj brigadi Vojske Republike Srpske, ispričao je kako je 13. jula 1995. više puta prolazio “putnim pravcem” Bratunac – Konjević-Polje, gdje je vidio zarobljene Bošnjake.

“U Sandićima je bilo tridesetak ljudi zarobljenih na livadi. Nisam se zaustavljao niti s bilo kim razgovarao. Kasnije sam išao tim pravcem i bilo je mnogo zarobljenih lica koja su se kretala u kolonama, a vršeno je i pozivanje na predaju”, rekao je, dodajući da je tim putem prolazio i u večernjim satima istog dana, kada je išao u Zvornik.

Strijeljanje u Sandićima je pred Sudom BiH priznao Dragan Crnogorac, osuđen na 13 godina.

“Iskreno se kajem, bez obzira što u tom trenutku nisam mogao ništa spriječiti. Osjećam odgovornost i ne znam šta bih sve dao da to nisam morao učiniti”, rekao je Crnogorac.

13. juli - Kravica

Snimak koji pokazuje razdaljinu između Sandića i skladišta u Kravici

S livade u Sandićima oko 1.500 muškaraca odvedeno je u skladište u Kravici. Gurani su u skladište, a potom je na njih otvorena vatra i bacane bombe. Godinama kasnije ostat će tragovi na zidovima.

Iz komande u Vlasenici, 13. predveče Franc Kos odlazi prema Konjević-Polju, pa za Bratunac. Zaustavili su se u Kravici, zato što su bili neki oficiri tu, kazao je. Rečeno im je da su pobijeni neki ljudi.

Momir Nikolić

“Vidim ja autobus parkiran i mrtvi ljudi ispred hangara leže”, kazao je Kos dok je svjedočio pred Sudom BiH, kao i da je bilo možda 20-ak tijela ispred hangara.

S ulaza je unutra vidio ljude koji su jaukali i pomagali, rekao je.

Tokom suđenja 2012. godine, unakrsno ispitujući istražitelja Tužilaštva Dušana Janca, Karadžić priznaje da je bilo zatvorenika u Kravici, umanjujući brojke. Rekao je da je, prema njegovim informacijama, u Kravici bilo samo 150 zarobljenika. Optuženi je tvrdio i da u Kravici “nije bilo planirane i pripremljene egzekucije”, nego da su zarobljenici ubijeni poslije incidenta u kojem je jedan Bošnjak oteo pušku srpskom stražaru i ubio ga.

Petar Mitrović, osuđen za genocid, kazao je pred Sudom BiH da je, po naredbi da obezbijede putnu komunikaciju, dva dana bio s Drugim odredom Specijalne policije iz Šekovića u blizini hangara u Kravici.

Rekao je da nije bilo ubistava u tom periodu, ali da je nakon jednog incidenta vidio mrtve ljude ispred hangara.

“Bili su životi policajaca ugroženi. Ja nisam vidio incident, čuo sam kasnije da je neko oteo pušku i da je stradalo 15-20 ljudi. Bili su pripadnici 28. bošnjačke divizije, nisu civili”, kazao je Mitrović.

I dok su i mnogi drugi zločin u Kravici nazivali incidentom ili ga na drugi način opravdavali ili umanjivali, Vaso Todorović, bivši pripadnik odreda Specijalne policije Šekovići, potpisao je sporazum o priznanju krivice pred Sudom BiH i priznao da je 13. jula 1995. godine učestvovao u zarobljavanju i ubistvima više od 1.000 Bošnjaka u hangaru u Kravici.

Milivoje Ćirković je priznao da je dan kasnije, 14. jula 1995. godine, kao pripadnik Centra za obuku “Jahorina” pri MUP-u RS-a, po naredbi svog komandanta, u blizini Zemljoradničke zadruge Kravica (općina Bratunac) ubio jednog civila pucajući mu u leđa.

13. juli - Nova Kasaba, Zvornik i Bratunac

Zarobljeni muškarci su 13. jula vođeni i u Konjević-Polje, te na fudbalski teren u Novoj Kasabi.

Veći broj zarobljenih je tokom noći bio zadržan u školi “Vuk Karadžić”, iz koje su zatočenici izvođeni i premlaćivani, neki su odvedeni i ubijeni, kao i na rijeci Jadar, gdje je strijeljano 17 muškaraca. Istog dana je veći broj muškaraca ubijen u Cerskoj, i u blizini je nađena masovna grobnica sa oko 150 tijela.

Mnogi su prebačeni za Zvornik i okolinu, gdje su počinjeni brojni zločini.

Momir Nikolić

14. juli

Velika grupa zatvorenika, koji su preko noći držani u Bratuncu, rano ujutro 14. jula 1995. godine odvezena je konvojem autobusa u školu u Grbavcima kod Orahovca. Pogubljeno je između 1.000 i 2.500 osoba.

Nikolić je potvrdio da je 14. jula u jutarnjim satima organizovano sprovođenje “muslimanskih izbjeglica u konvoju koji je išao u Zvornik”.

Drago Nikolić i Vinko Pandurević

Dok je svjedočio u Haagu, Nikoliću je prikazan dnevni izvještaj voda Vojne policije Prve bratunačke lake pješadijske brigade. Na stranici koja se odnosi na 14. i 15. juli piše da je policija angažovana na sprovođenju muslimanskih izbjeglica. Nikolić je rekao da je 14. u jutarnjim satima policija Bratunačke brigade, odnosno njeni dijelovi, učestvovala u sprovođenju muslimanskih izbjeglica u konvoju koji je išao u Zvornik. Na upit na koga se to odnosi, kazao je: “Radi se o muslimanima koji su 12. i 13. jula izdvojeni u Potočarima, i radi se o muslimanima koji su tih dana zarobljeni na putnom pravcu Bratunac – Kravica – Konjević-Polje i prebačeni u Bratunac, znači svi ti muslimani koji su zarobljeni na putnoj komunikaciji, i bili smješteni u školi ‘Vuk Karadžić’ i ostalim objektima, 14. su transportovani autobusima i kamionima za Zvornik.”

Kazao je da je Miroslav Deronjić insistirao da se zatvorenici odvedu u Zvornik. Deronjić, predsjednik bratunačkog Kriznog štaba, koji je bio osuđen na deset godina zatvora, preminuo je.

“Svi oficiri su znali za ubijanja na zvorničkoj teritoriji”, tvrdio je Nikolić u jednom od svjedočenja.

Dragan Obrenović je rekao da je 13. navečer saznao da će zarobljenici biti dovedeni na područje Zvornika, što mu je telefonski prenio Drago Nikolić po naređenju Popovića, posvjedočio je. Nikolić je bio osuđen na 35 godina zatvora. Preminuo je.

“Naređenje je da se ti zarobljenici ne vode u logor ‘Batković’ jer za njega zna Crveni krst i UNPROFOR, već da se dovedu i strijeljaju u Zvorniku”, naveo je, kao i da mu je Drago Nikolić prenio da treba da pruži podršku.

“Rekao sam da mi ne možemo prihvatiti takvu obavezu bez znanja našeg komandanta i komande pretpostavljene, na šta mi je on odgovorio da je to naredio lično Mladić, da svi znaju za to, uključujući potpukovnika Pandurevića, te da će to lično sprovoditi Beara i Popović”, ispričao je Obrenović, zamjenik komandanta Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske.

Obrenoviću je traženo da stavi četu vojne policije na raspolaganje.

“Rekao sam mu da sam ih angažovao u zasjedi ... onda je on tražio bar komandira čete Jasikovac Miomira, bar s jednim vodom vojne policije, na šta sam rekao da ću da vidim šta mogu da uradim”, kazao je Obrenović, kao i da, samim time što je pristao da stavi dio vojne policije na raspolaganje, praktično je odobrio njihovo učešće u tim poslovima.

15. juli

Velika grupa zatvorenika je 14. jula odvedena u školu u Petkovcima. Na branu u Petkovcima 15. jula je odvedeno oko 800 osoba i ubijeno. U školu u selu Pilica, sjeverno od Zvornika, autobusima je prevezeno još zarobljenika iz Bratunca, gdje je nekoliko muškaraca u sali škole preminulo od vrućine i dehidracije, a dio je izveden, te se čula pucnjava, ali se oni nisu vratili.

Ulaz u školu u Petkovcima

Svjedočeći 1. oktobra 2003. godine u Haagu, Obrenović je kazao kako je komandant Šestog bataljona Ostoja Stanišić, čija je komanda bila u Petkovcima, udaljena od brane dva kilometra, rekao da su 14. dovedeni zarobljenici u školu u ovom mjestu.

Dragan Obrenović o strijeljanjima

Je li spomenuo neka imena?

Spomenuo je pukovnika Bearu, da je Beara doveo tu grupu zarobljenika, da su organizovali tamo to strijeljanje.

Je li vam rekao koje su jedinice izvršile to pogubljenje?

Nije mi to on tada rekao.

Kasnije sam saznao da su tu učestvovali pripadnici 10. diverzantskog odreda iz Vlasenice.

Da li to mijenja vašu odgovornost u vezi s tim ubistvima kod Petkovaca? Ne mijenja.

Zbog pomaganja u genocidu Stanišić je u BiH osuđen na pet godina.

“Spomenuo mi je da je dan ranije u novoj školi u Petkovcima strijeljana grupa vojnika, direktno u školi, objektima oko škole, da je on angažovao svoju pozadinsku jedinicu da odvezu ljude, poslije očiste... da se nervirao”, rekao je Obrenović.

16. juli

“Kada bi autobus stigao na farmu, kao što sam rekao, komandir grupe Brano Gojković bi nas rasporedio kako da stanemo u streljački stroj i dva vojna policajca iz autobusa su izvodili po deset ljudi muslimanske nacionalnosti iz Srebrenice, i Brano Gojković i Golijan Vlastimir su ih dovodili do streljačkog stroja.”

Ovako je Dražen Erdemović govorio u novembru 1996. o strijeljanju na ekonomiji Branjevo 16. jula 1995. u kome je učestvovao s drugim pripadnicima 10. diverzantskog voda.

Koristio je “kalašnjikov”, a tog dana Srebreničane su, kako su osuđenici sami potvrdili, ubijali i iz puškomitraljeza (M84 mitraljez).

“Izveli pola autobusa i odveli tamo, na njivu, kod mitraljeza... Mali je opleo… mi smo stajali”, ispričao je Franc Kos, tvrdeći da je za mitraljezom bio Zoran Goronja.

Goronja je pred Sudom BiH kazao da mu je Slovenac (Franc Kos) rekao da treba neko da dežura za mitraljezom, na što je on pristao, misleći da nema potrebe da ga upotrebljava. Na kraju je kazao da je pucao.

“Počelo je normalno egzekucija tih ljudi”, rekao je Goronja.

Ali ljudi nisu odmah umirali, tako da su ponovo pucali u njih.

“Ja sam lično pucao ljudima u glavu”, kazao je Kos, a autobusi su se ponavljali dok na farmi nije ubijeno 1.000-1.500 osoba.

“To je bilo kao u filmu, ja sam doživio smrtni strah. … Franc uzima pušku, prilazi tim ljudima – sad pričam pravu istinu, ne tu koju je on pričao – i govori: ‘Puno se troši municije, odsad ćemo – jedan čovjek, jedan metak u potiljak’”, ispričao je pred Državnim sudom Stanko Kojić, koji je rekao da je čuo Erdemovića da se buni, te da se i on bunio.

Pripadnici 10. Diverzantskog voda o strijeljanjima na Branjevu

Mnogi od učesnika rekli su da su morali izvršiti ovaj zadatak, kako i sami ne bi bili ubijeni, a Erdemovć je naveo da su potom traženi i za ubistva u Pilici, u Domu kulture, što je on odbio. Ubijeno je oko 500 zarobljenih u Domu kulture u Pilici, dok su prekoputa u Ljubinoj kafani neki od učesnika ubistava na Branjevu ispijali pića, kako bi se rashladili.

G. HARMON: Rekli ste, g. Erdemoviću, da se potporučnik, koga ste ranije vidjeli tog jutra, vratio na farmu za vrijeme strijeljanja. Je li to tačno?

ERDEMOVIC: Je, na kraju.

Po vašem mišljenju, da li je on vidio mrtva tijela koja su ležala?

ERDEMOVIC: Da, naravno, vidio ih je.

Da li je komentarisao kada je vidio te leševe?

ERDEMOVIC: Ništa nije komentarisao, nego je rekao da u mjestu Pilice onamo se nalazi negdje još oko 500 tih Muslimana iz Srebrenice i rekao je da se ide i da se završi i taj posao. Ja sam tada glasno rekao da neću, ne želim više da ubijam, nisam ničiji robot za uništavanje ljudi. Tad su me podržali i pojedinci iz moje jedinice i mi nismo otišli, ali, međutim, otišla je grupa iz Bratunca.

HARMON: Dozvolite da vas pitam, možete li imenovati ostale članove vašeg odreda koji su vas podržali u odbijanju da dalje ubijate u Pilicama?

ERDEMOVIĆ: Da: Kos Franc, Boškić Marko i Goronja Zoran.

Erdemoviću, zašto ste odbili da izvršite to dodatno?

ERDEMOVIĆ: Pa zato što nisam više mogao da izdržim.

HARMON: Rekli ste, g. Erdemoviću, da su drugi vojnici prihvatili da izvrše to naređenje. Da Ii je to tačno?

ERDEMOVIĆ: Da. Vojnici iz Bratunca su otišli odmah s potpukovnikom.

HARMON: Znate li gdje su otišli?

ERDEMOVIĆ: Da, čuo sam kad je potpukovnik rekao da se u mjestu Pilice, u

Domu, nalazi 500 Muslimana koji hoće, navodno, da provale vrata i da izađu iz tog Doma.

HARMON: Jeste Ii vi konačno, tog istog dana, otišli u Pilicu?

ERDEMOVIĆ: Da. Tada je Brano rekao da mu je potpukovnik rekao da se javi, da treba poslije da održi neki sastanak u mjestu Pilice. Otišli smo na to mjesto gdje je rekao potpukovnik, i to mjesto se nalazilo nedaleko od tog Doma, ustvari prekoputa tog Doma. Kad smo došli na to mjesto gdje je rekao potpukovnik da se javimo, čuo sam pucnje i, kako da kažem, ručne bombe koje su eksplodirale u tom objektu.

HARMON: Koliko ste bili udaljeni od te zgrade, g. Erdemoviću?

ERDEMOVIĆ: Nekih, ja mislim, 70 do 100 metara.

HARMON: Da li znate da li su ljudi bili ubijani u unutrašnjosti te zgrade?

ERDEMOVIĆ: Pa vjerovatno su bili ubijani, čim su bili pucnjevi i eksplozije.

„Erdemovićevo svjedočenje u Haagu“

“Popili smo piće i krenuli za Dragaševac”, rekao je Vlastimir Golijan, koji je ispričao i da su prije dolaska na Branjevo pripadnici njegovog voda išli do kasarne “Standard” u Karakaju.

U brojnim presudama u Haagu i Sudu BiH utvrđeno je da ovdje nije bio kraj ubistvima. Neutvrđenih datuma izvršena su ubistva u Roćeviću, a na šljunkari Kozluk ubijeno je 800 ljudi. Poslije pada Srebrenice ubijena su šestorica bosanskih muslimana u Godinjskim barama kod Trnova, a 23. jula ubijeno je u Bišini najmanje 39 Bošnjaka, koji su prethodno zarobljeni na području Vlasenice te odvezeni kamionom i likvidirani.

Škola u Roćeviću

Srećko Aćimović, koji je pred Sudom BiH pravosnažno osuđen zbog toga što je pomagao u zatvaranju bošnjačkih muškaraca, dovezenih s područja Srebrenice, u školu u selu Roćević, nedaleko od Zvornika, te u njihovim ubistvima na obali Drine kod Kozluka, svjedočio je u nekoliko predmeta.

“Ja sam imao saznanja tj. uvjerio sam se da su postojali zarobljenici u selu Roćević. Kasnije je šira javnost mogla biti upoznata šta je se dešavalo, iz medija se moglo saznati da su zarobljenici bili na više lokacija – Branjevo, Orahovac, Petkovci, Roćević”, govorio je tokom svjedočenja, kao i da je lično vidio tijela ubijenih pored školskog toaleta.

Svjedočio je i kako mu je, što će kasnije saznati, iz Glavnog štaba traženo da angažuje jedan vod vojnika za egzekuciju.

Srećko Aćimović o prebacivanju tijela

“Dobili smo šifrovani telegram, gdje se nalagalo da angažujemo jedan vod vojnika koji će biti upotrijebljeni za egzekuciju zarobljenika.”

“To je, prije svega, na mene djelovalo šokantno, na moje saradnike, nismo bili nikad u takvoj situaciji, nismo mogli da vjerujemo da nam neko tako naređuje…”

Dio šesti: Sakrivanje tijela u grobnice

Nakon genocida su izdata i druga naređenja, za prekopavanja primarnih grobnica.

Dragan Obrenović je ispričao da je u septembru prenio potpukovniku Pandureviću informaciju koju mu je dostavio Popović, da Trbić treba da preuzme pet tona nafte.

“On je taj dan išao u komandu korpusa, Pandurević. Sutradan smo razgovarali i prenio mi je da će Popović vršiti ponovno prekopavanje i preseljavanje tih primarnih grobnica”, kazao je Obrenović.

Dokument koji je potpisao Ratko Mladić

Naveo je da se sjeća da je Pandurevića vidio s topografskom kartom. Kasnije je on otišao u Krajinu, a po povratku oko 20. oktobra 1995. je saznao da je u tom periodu bilo prekopavanje, odnosno da su tijela, sa onih mjesta gdje su zarobljenici iz Srebrenice postrijeljani i ukopani, prenošena na neka druga mjesta, pod kontrolom Ljubiše Beare i Vujadina Popovića, osuđenih na doživotne kazne zatvora zbog genocida.

Dragan Obrenović o prebacivanju tijela

Kapetan Trbić je rukovao i raspolagao tom naftom, koju su sipali u mašine i kamione za prenošenje tijela tih postrijeljanih ljudi.

Nikolić je ispričao da je korišten termin “asanacija”, koja je vršena po naredbi Glavnog štaba VRS-a.

“To su bile informacije koje sam čuo od Popovića i Vidoja Blagojevića”, rekao je Nikolić.

Pod riječi “asanacija” misli na izmještanje, prekopavanje grobnice u selu Glogova i izmještanje na područje Srebrenice u sekundarne grobnice, rekao je u Haagu.

Slavko Perić, kojeg je Sud BiH osudio na 11 godina zatvora, kazao je da je kasnije čuo za izmještanje grobnica u oktobru 1995.

“Da je izvršeno premještanje leševa na poljoprivrednom dobru Branjevo”, rekao je, ali da ne zna više detalja.

Tijela ubijenih na Branjevu su prekopana i prebačena u sekundarne grobnice na lokaciji Čančarski put, a ubijenih u Kravici su zakopana u Glogovi i Ravnicama, na mjestu koje je ocijenjeno kao primarna grobnica, a potom prebačena u sekundarne grobnice u Zelenom Jadru, Blječevi, Budaku i Zalazju. Tijela ubijenih u Petkovcima su prekopavana i zakopavana u sekundarne grobnice u Liplju. Iz Kozluka su tijela prekopana i zakopana u sekundarnim grobnicama na lokalitetu Čančarski put.

Žrtve genocida su nakon egzekucija bile pokopane u primarnim grobnicama, a kasnije su iskopane i ponovo pokopane u sekundarnim grobnicama, tokom septembra i oktobra 1995. godine.

Još uvijek se traga za tijelima oko hiljadu ubijenih u genocidu u Srebrenici.

Mnoga sudska vijeća su prihvatila da je u julu 1995. ubijeno između 7.000 i 8.000 bosanskih muslimana.

Ukupno 54 osobe osuđene su za genocid i druge zločine u Srebrenici.

Mladić, bivši komandant VRS-a, u junu 2021. godine je pred Međunarodnim mehanizmom za krivične sudove osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, progone Bošnjaka i Hrvata, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

Karadžića je u martu 2019. godine Mehanizam osudio na kaznu doživotnog zatvora zbog genocida nad Bošnjacima iz Srebrenice, progona Bošnjaka i Hrvata širom Bosne i Hercegovine, terorisanja stanovništva Sarajeva tokom opsade grada i držanja pripadnika mirovnih snaga UN-a kao talaca.

Dio sedmi: Refleksije

Ljubiša Beara je preminuo u zatvoru u Njemačkoj, a bio je osuđen na doživotni zatvor. Kao svjedok u Haškom tribunalu izjavio je da u vrijeme dešavanja u Srebrenici nije znao ništa o tome, iako je bivši bezbjednjak Glavnog štaba Vojske Republike Srpske.

To je prokletstvo što se dogodilo, užasavajuće, ali je sve to natovareno na tri čovjeka iz službe bezbjednosti VRS-a, rekao je Beara na suđenju Karadžiću.

Momir Nikolić je jedan od tri haška optuženika koji su priznali zločine u Srebrenici. Dragan Obrenović, zamjenik komandanta Zvorničke brigade VRS-a, i Dražen Erdemović iz Desetog diverzantskog odreda također su priznali.

“Svjestan sam da mrtve ne mogu vratiti, da porodicama bol ne mogu ublažiti svojim priznanjem, ali sam ovim činom želio da doprinesem da se napokon sazna potpuna istina o Srebrenici i njenim žrtvama”, rekao je Momir Nikolić.

Nikolić je Sud u Haagu nazvao časnim, što će kasnije mnogi poricati negirajući kako instituciju, tako i presude koje su donesene u njoj i zločine koji su presuđeni.

Autorica: Džana Brkanić

Urednici: Semir Mujkić, Denis Džidić

Engleski urednik: Matthew Collin

Projekt menadžeri: Katarina Zrinjski, Mirza Halilčević

Foto i video: EPA, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, Međunarodni mehanizam za krivične sudove, Sud BiH, arhiva BIRN-a BiH

Dizajn i vizualizacije: Olivia Solis Villaverde

Video editing: Elvedin Zorlak i Mirza Mokrović

Lektura: Nadira Korić

Prevod: Sunita Hasić

Development: Lampa

Detektor, juli 2025.