Istraživanje

Komandanti vojne policije izbjegli odgovornost za srebrenički genocid

Grbavci škola u Orahovcu. Izvor: MKSJ

Komandanti vojne policije izbjegli odgovornost za srebrenički genocid

9. Jula 2020.12:50
9. Jula 2020.12:50
Uprkos svjedočenjima preživjelih, dokumentima, nalazima vještaka i presudama Haškog tribunala u kojima stoji da su pripadnici vojnih policija Zvorničke i Bratunačke brigade, kao i 65. zaštitnog puka Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), učestvovali u odvajanju muškaraca od žena i djece, hvatanju, čuvanju i sprovođenju zarobljenika na mjesta egzekucija, osobe koje su komandovale ovim jedinicama nikada nisu optužene za učešće u genocidu u Srebrenici.

UvećajIskaz svjedoka Melvudina Orića pred Haškim tribunalom. Izvor: MKSJ

Sa više od 10.000 Bošnjaka iz Srebrenice, 11. jula krenuo je na put preko šume, bojeći se snaga pod komandom Ratka Mladića. Nekoliko dana kasnije je zarobljen, sproveden u školu “Vuk Karadžić” u Bratuncu, zatim u školu u Orahovac, i konačno na mjesto masakra.

Zarobljenici su, prema Orićevom sjećanju, iz škole s povezima na očima ukrcani na kamione. S njim je, među stotinama zarobljenih Bošnjaka, bio rođak Hariz Habibović kojeg su zvali Aid, a koji mu je rekao da se neće razdvajati jer su zajedno i zarobljeni.

“Aid viče: ‘Pobit će nas’, rekoh: ‘Ma, neće.’ Kako sam ja izgovorio ‘neće’, rafali su počeli… Ono, osjetiš na ruci da me stisk'o i osjetiš da je on pogođen. I ja sam se oteo iz ruke njegove. Bacio sam se po zemlji potrbuške, on je po meni pao, preko kičme, par sekundi je drhtao i iz…umro. Ja sam se bio skinuo do pojasa, i Hariz isto. I ta krv je išla po meni, i tako da su vjerovali da sam i ja mrtav”, kazao je Orić, koji se, kada je pala noć, uspio izvući sa stratišta.

U Orahovcu je 14. jula 1995. godine, prema haškim presudama, ubijeno oko 1.000 Bošnjaka. To je jedna od nekoliko masovnih egzekucija tokom srebreničkog genocida, u kojem je ubijeno više od 7.000 muškaraca i dječaka, a protjerano 40.000 žena, starijih i djece.

Kroz cijeli put srebreničkog genocida – od zarobljavanja, sprovođenja i čuvanja u školi “Vuk Karadžić” i odvođenja na mjesto egzekucija – Orić pamti pripadnike Vojne policije VRS-a. Za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN) je rekao da su ti vojni policajci imali bijele opasače, kao za “vrijeme Tite”, pištolje i kaiš preko ramena.

“Znam šta je vojna policija – služio sam u Titinoj vojsci”, dodao je on.

Pred Haškim tribunalom do sada je za genocid i druge zločine u Srebrenici osuđeno ukupno 15 bivših pripadnika vojske i policije Republike Srpske, na četiri doživotne kazne i 189 godina zatvora.

BIRN-ova analiza svih pravosnažno završenih predmeta i dokumenata iz dokaznog materijala pokazuje da je na osnovu svjedočenja preživjelih, kao i nekadašnjih pripadnika vojne policije, te nalaza vojnog vještaka, utvrđeno da su pripadnici Vojne policije Zvorničke brigade učestvovali u operacijama u Srebrenici.

U jednoj od najvećih presuda – kojom su osuđeni bivši komandant Zvorničke brigade Vinko Pandurević i još šestorica visokorangiranih vojnih i policijskih zvaničnika – zaključeno je da su “pripadnici Vojne policije Zvorničke brigade čuvali zarobljenike u školi u Grbavcima i školi u Roćeviću, te prevozili zarobljenike na mjesto pogubljenja u Orahovcu”.

Komandir Vojne policije Zvorničke brigade u julu 1995. godine –prema nalazu vještaka Richarda Butlera, ključnog američkog vojnog stručnjaka koji je nalaz o jedinicama VRS-a koje su učestvovale u operaciji “Srebrenica” iznosio na svim suđenjima u Haagu – bio je Miomir Jasikovac. U svjedočenjima u Haagu ovo su potvrdili i bivši vojni policajci.

UvećajMapa Orahvca korištena u Haškom tribunalu.

Analiza BIRN-a ukazuje da se u haškim presudama i dokazima, osim trojice koji su komandovali vojnim policijama, nalaze imena više od 40 osoba koje se direktno dovode u vezu s operacijama zarobljavanja, čuvanja i transportovanja na mjesta egzekucija, te prikrivanja zločina, protiv kojih nikada nije podignuta optužnica.

Mevludin Orić prisjetio se da su u jutarnjim satima 14. jula 1995. trojicu vojnih policajaca koji su ih čuvali u autobusu zamijenila trojica u šarenim uniformama, nakon čega su odvedeni u Orahovac, u fiskulturnu salu obližnje škole. On je dodao da je ispred škole bilo i pripadnika vojne i civilne policije, ali da vojna policija nije ulazila u unutrašnjost objekta, već su bili napolju kao okruženje.

Zbog poveza koji su kasnije stavljeni zarobljenicima na oči, Orić nije, kako je kazao, mogao da vidi ko je pucao, odnosno da li su vojni policajci učestvovali u strijeljanju.

“Vojna policija što je bila u Bratuncu, iz Konjević-Polja što nas je pratila do Bratunca i cijelu noć je bila s nama, ujutro dok se nisu razmijenili, znači ista oznaka, isto sve je vojna policija imala u Orahovcu pred školom”, uvjeren je Orić.

Prikrivanje prisustva vojne policije u Orahovcu

Grbavci škola u Orahovcu. Izvor: MKSJ.

U svom nalazu, vojni vještak Butler je zaključio da su pred zoru 14. jula 1995. autobusi i kamioni sa zarobljenim Bošnjacima počeli da stižu u zonu Zvorničke brigade, da se odred Vojne policije Zvorničke brigade već nalazio u zatočeničkom objektu u školi u Grbavcima i s njima je bio i komandir Jasikovac.

“Prema evidenciji prisustva ljudstva čete Vojne policije Zvorničke brigade od 14. jula 1995. u Orahovcu je bio prisutan odred vojne policije. Također se čini da je učinjen izvjestan napor da se prikrije ova činjenica. Proučavanjem dokumenta pokazalo se da je na poleđini napisana legenda koja pokazuje gdje se svaki vojni policajac nalazio. Uprkos tome što je izbrisana, vidljiv je natpis ‘Orahovac’. Nadalje, proučavanjem bilješki od 14. i 15. jula 1995. godine, jasno je da je niz imena imao slovo ‘O’ kao naznaku lokacije, što je kasnije izbrisano i promijenjeno u ‘T’ – označavajući ‘na terenu’”, naveo je Butler u nalazu.

PreuzmiIzvještaj vještaka Richarda Butlera. Izvor: MKSJ

Prisustvo vojne policije pod komandom Jasikovca na lokaciji u Orahovcu potvrdili su, svjedočeći u Haagu, i bivši pripadnici ove jedinice.

Stanoje Birčaković, svjedočeći 1. maja 2007. godine na suđenju u predmetu protiv Pandurevića i ostalih, rekao je da je u julu 1995. bio vojni policajac kada je njegov komandir Jasikovac prvi izvršio postrojavanje i obavijestio da idu na obezbjeđenje ratnih zarobljenika u Orahovac, da su bili pod punom ratnom opremom, te da je 10-15 pripadnika jedinice ušlo u policijski minibus i dovezlo se pred školu prije nego su zatvorenici počeli da stižu.

PreuzmiEvidencija o prisustvu ljudstva vojne policije Zvorničke brigade, juli 1995. Izvor: MKSJ

“Sljedećeg jutra, negdje možda oko 8:00 sati, stigla je smjena. Znači, stiglo je 20, 30, 40 vojnika. Ne znam tačan broj. Tako da smo mi dobili slobodno, ali nismo imali mogućnost da se vratimo u kasarnu, već je rečeno da ostanemo tu negdje. Da budemo u blizini, u pripravnosti”, kazao je Stanoje Birčaković.

Njegov nekadašnji kolega i vozač u Zvorničkoj brigadi Milorad Birčaković posvjedočio je da je ispred hotela “Vidikovac” u Zvorniku ušao u jedan od autobusa koji su dolazili iz Bratunca i prevezao se prema školi u Orahovcu, gdje je zatekao nekoliko pripadnika svoje jedinice, ali i komandira Jasikovca, koji je, prema njegovim riječima, tu bio od samog početka.

UvećajSnimak iz zraka Nove Kasabe. Izvor: MKSJ

UvećajSnimak iz zraka Nove Kasabe. Izvor: MKSJ

On je pred Tribunalom naveo da su iz škole ljudi izvođeni u kamione i prevoženi dalje, kao i da u početku nije bilo nikakve pratnje.

“Onda je meni rečeno poslije da ja idem iza kamiona tih, do jedne česme. To je asfaltni put. I tu sam išao, kod te česme se okrenem i vratim se pred školu… Okretao sam se i vraćao… Možda četiri do pet puta sam ja išao iza njih. Ja sam tu dolazio do te česme, a kamioni su produžavali tim putem”, kazao je Milorad Birčaković pred Tribunalom, a na upit ko mu je rekao da prati kamione, odgovorio je: “Ja mislim da je Jasikovac.”

Ispričao je i da su se čuli “tupi pucnjevi”, kao i da je kasnije, 50-ak metara od česme do koje je pratio kamione, vidio leševe pored puta i zaključio da su izvršena pogubljenja.

U Butlerovom nalazu se navodi da evidencija prisustva ljudstva na izvršavanju borbenih zadataka za 15. juli 1995. pokazuje da su neki od pripadnika Vojne policije Zvorničke brigade, koji su dan ranije bili u Orahovcu, bili prisutni na mjestu koje je bilo označeno slovom “R” i da, “mada na listi evidencije uz oznaku ‘R’ nema čitljivog imena, neko se potrudio da se izbriše oznaka ‘R’ i da se umjesto nje stavi ‘T’, kao ‘teren’”, što govori o prisustvu vojnih policajaca u školi u Roćeviću.

Prema haškim presudama, u Roćeviću je izvršen masakr i ubistva više stotina Bošnjaka.

Pripadnici Vojne policije Zvorničke brigade koji su svjedočili pred Tribunalom potvrdili su da su dan poslije, 15. jula, bili pred školom u Roćeviću, gdje su se odvezli minibusem u kojem je bio Jasikovac, da su došli pred školu gdje je bilo vojnika, da je njihov komandir otišao u pravcu škole i van vozila bio sat vremena, nakon čega su se vratili.

Protiv Jasikovca nikada nije podignuta optužnica. Izvor iz Tužilaštva BiH koji je upoznat sa istragama na predmetima ratnih zločina nezvanično je BIRN-u potvrdio da se protiv Jasikovca vodi istraga i da se on nalazi na području Srbije. Novinari BIRN-a nisu mogli nezavisno potvrditi gdje se Jasikovac nalazi niti razgovarati s njim.

BIRN je došao do kontakta izvjesnog Miomira Jasikovca na području Inđije. Nakon više poziva njegovom domu i upita da li se radi o pukovniku VRS-a te traženja da razgovaramo s njim, osoba koja se javila na telefon kazala je da se zaista radi o pukovniku, ali da nije prisutan.

Bošnjački oficir za vezu u Haagu Amir Ahmić smatra da sve presude koje su donesene pred Tribunalom ukazuju na to da je u Srebrenici postojao “uvezan sistem organizacije”, čiji su važan dio bili vojni policajci.

“I vojna policija i civilna, organi bezbjednosti, imate osobe koji su bili organi bezbjednosti pa su osuđeni pred Tribunalom, znači oni su ti koji su bili direktno uključeni i zaista postoje dokazi da je vojna policija itekako bila involvirana u sve to – od potjere, do prihvata, do trijaže, do odvođenja, do likvidiranja. Znači, postoje dokazi za to”, rekao je Ahmić.

Advokat Aleksandar Lazarević je kazao da je Haški tribunal išao logikom da se procesuiraju ljudi na višim nivoima, ali da je, po njemu, suština trebala biti da se krene odozdo prema gore, “jer ne može postojati odgovornost na nekom ako nije utvrđeno da ona postoji na nižem nivou”.

“Veliko je pitanje da li nekoga možete optužiti za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu ukoliko se nekome kaže ‘da čuva zarobljenike’, bez postojanja subjektivnog elementa. Samo čuvanje zarobljenika ne predstavlja krivično djelo, kao što nije ni zarobljavanje. Ako se čuvaju zarobljenici sa znanjem da će ih ubiti i strijeljati, onda je riječ o kriminogenoj zoni. Tek kad se o tome dobije svijest, znanje i nastavi se u ostvarivanju tog cilja, tada se ulazi u kriminogenu zonu”, rekao je Lazarević.

Tribunal u Haagu je, prema njegovom mišljenju, uradio ogroman posao, ali i dalje postoji puno slučajeva i događaja koji jednostavno nisu stigli na red.

Bratunački vojni policajci pred školom

Mevludin Orić je zarobljen kod Konjević-Polja 13. jula, dva dana nakon što je krenuo šumom ka Tuzli. Prije nego je proveden u Orahovac, gdje je preživio strijeljanje, u autobusu je, odmah po zarobljavanju, također vidio vojne policajce.

“Rekli su nam da čekamo autobuse…dok autobusi dođu. Mislim da su ti autobusi vozili sa Potočara žene i djecu. Vratila su se tri autobusa, oni su nas izveli. Već je bio mrak, svjetla su se palila, u autobusa su bila svjetla popaljena, ali nije bio skroz… Sjeli smo u prvi autobus. Stavili su nas na zadnja sjedišta. U autobus su ušla tri policajca, vojna policajca iz Republike Srpske”, kazao je Orić svjedočeći u Haagu 2003. godine.

Prema njegovim riječima, trojica vojnih policajaca su ostala u autobusu u koji je ušao, odvezli su se u Bratunac i ostali pred školom “Vuk Karadžić”. Vojnici i oficiri su, kako je rekao, ulazili u autobus i prozivali ljude imenom i prezimenom, koji su se javljali, izvodili su ih i više ih nisu vraćali. Osim tri koja su došla u Konjević-Polje, kazao je Orić, tu su bila još dva autobusa, parkirana ispred škole.

“Vojna policija je bila prisutna, sve su odobravali, koga izvedu ili koga prozovu ili koga neko pozna, jer bilo je Srba koji su poznali nekoga. Iz prva dva autobusa dosta su izveli, jer svjetla su u autobusu popaljena, vidi se. Čuo sam pomaganje u školi ‘Vuk Karadžić’. Sve to je vojna policija gledala, slušala. Ništa, ništa nisu uradili da nas zaštite”, rekao je Orić.

Pred Sudom BiH je Mladen Blagojević, u svojstvu bivšeg vojnog policajca Bratunačke brigade, osuđen na sedam godina zatvora nakon što je utvrđeno da je kroz prozor škole pucao na zarobljenike u školi “Vuk Karadžić”.

Prema Butlerovom nalazu, komandir voda Vojne policije Bratunačke brigade VRS-a je bio stariji vodnik 1. klase Mirko Janković, što su pred Tribunalom navodili i pojedini pripadnici ove jedinice, kao i da je njegov zamjenik bio Mile Petrović.

Prema informacijama BIRN-a iz dva nezavisna izvora koje nije bilo moguće zvanično potvrditi, Janković je u međuvremenu preminuo, a protiv Petrovića nikada nije podignuta optužnica.

Petrović je također svjedočio u korist odbrana u Haagu, kada je negirao da je dobio rješenje o funkciji, obrazlažući da mu je Momir Nikolić, pomoćnik komandanta za bezbjednost Bratunačke brigade, usmeno prenio da mijenja Jankovića kada njega nema. BIRN nije bio u mogućnosti da dođe do Petrovićevog prebivališta ili kontakta.

U “Dnevniku dežurnog Vojne policije Bratunačke brigade”, u kojem su za sve dane od početka jula 1995. ručno zapisivane aktivnosti ove jedinice, kao i vrijeme provedeno na prijavnici njenih pripadnika, navedeno je da je ova formacija 12. i 13. jula 1995. bila angažovana “na obezbjeđenju UNHCR-a i predaji muslimanskog naroda iz Srebrenice, da jedan dio obezbjeđuje ranjene i bolesne u Domu zdravlja Bratunac i prolazak kamiona u kojem su izbjeglice iz enklave Srebrenica”, kao i da rade na obezbjeđenju Ratka Mladića.

PreuzmiDnevnik dežurnog vojne policije Bratunačke brigade. Izvor: MKSJ

PreuzmiDnevnik dežurnog vojne policije Bratunačke brigade. Izvor: MKSJ

Momir Nikolić, koji je pred Tribunalom osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina u Srebrenici, u svjedočenju je naveo da su pripadnici vojne policije iz Bratunca učestvovali u odvajanju muškaraca od njihovih porodica u Potočarima, odnosno da su neki od njih uspjeli da pređu prvu liniju razdvajanja, ali i da su od pripadnika vojne policije vraćani nazad među one koji su već izdvojeni.

PreuzmiPresretnuti razgovori Ljubiše Beare od 13. jula 1995. godine. Izvor: MKSJ

UvećajPresretnuti razgovori Ljubiše Beare od 13. jula 1995. godine. Izvor: MKSJ

“Jedina, znači jedina jedinica… kojoj sam ja mogao da kažem nešto, da ih spriječim, da preduzmem određene mjere, bila je jedinica Bratunačke brigade odnosno jedinica Vojne policije Bratunačke brigade, koja je bila tu angažovana”, rekao je Nikolić tokom svjedočenja.

Pojedini vojni policajci su pred Tribunalom negirali ove Nikolićeve navode, dok u dnevniku dežurnog – koji se nalazi u dokaznim predmetima u gotovo svim presudama za genocid u Srebrenici – stoji da je 14. na 15. juli 1995. “policija angažovana na sprovođenju muslimanskih izbjeglica”, što je u nalazu naveo i Butler, ali i konstatovao: “Prebacivanje Muslimana iz Potočara završeno je do 20:00 sati 13. jula 1995. godine. Sprovođenje nakon tog trenutka može se odnositi samo na čuvanje autobusa koji su prebacivali zatočenike u zonu Zvorničke brigade.”

Bivši vojni policajac iz Bratunca Mile Janjić je u svjedočenju kazao da je u julu 1995. pratio kolonu sa zarobljenim Srebreničanima prema Zvorniku. Prema njegovom svjedočenju, bio je u grupi koja je pratila konvoj do mjesta Roćević, gdje je vidio svog komandira Mirka Jankovića na transporteru, ali i oko škole vojnike, grupu deset do 15 vojnika iz Bratunačke brigade.

Osim vojnih policija Zvorničke i Bratunačke brigade, Butler u nalazu spominje i 65. zaštitni puk pri Glavnom štabu VRS-a, čijim je bataljonom vojne policije komandovao major Zoran Malinić, koji je u julu 1995. godine, prema nalazu, bio razmješten u Novoj Kasabi.

“Ova jedinica učestvovala je u okupljanju i zatvaranju muslimanskih zarobljenika u blizini Nove Kasabe”, navodi se u nalazu, kao i da su zarobljeni transportovani nazad u zonu Bratunačke brigade, odakle su prebačeni u zonu Zvorničke brigade.

Svjedok PW-016 je izjavio da je zarobljen u Novoj Kasabi 13. jula 1995. i da je kratko vrijeme bio smješten u barakama, odakle su otišli na fudbalski teren, kao i da su vojnici koji su ga zarobili bili različiti od onih koji su pratili do terena, ali da su bili u istim uniformama.

“Bilo je oko 1.500 do 2.000 ljudi koji su sjedili na terenu u redovima, okruženi srpskim vojnicima. Vojnici su bili svuda oko terena, udaljenost između njih nije bila veća od metra”, rekao je PW-016 i naveo da je kasnije na teren u Novoj Kasabi došao Ratko Mladić i kazao im da će biti razmijenjeni i da će se napraviti spiskovi, te nastavio: “U tom trenutku jedan zarobljenik je ustao. Srpski vojnici su mu prišli, šutnuli su ga i udarili kundakom. Onda je jedan srpski vojnik izvadio svoj pištolj i ubio ga. Potom je bačen među ostale. Mladić je bio tu i nije reagovao. Kad su liste napravljene, Mladić je otišao prema Konjević-Polju.”

Malinić je, svjedočeći pred Tribunalom, rekao da, prema njegovim saznanjima, zlostavljanja zarobljenika nije bilo, da su morali sjediti na terenu, da su dobili vodu i hljeb, kao i da je čuo da se desilo ubistvo.

“Desilo se na stadionu kada je zarobljenik napao vojnika koji je bio pripadnik bataljona vojne policije. To je jedini put kada je neko izgubio život, ali to nije bilo iz nečijeg kaprica. Radilo se o samoodbrani”, kazao je Malinić, kojem je tokom svjedočenja predočavan prisluškivani razgovor – vođen između Ljubiše Beare, bezbjednjaka Glavnog štaba VRS-a, i osobe označene kao Zoka – u kojem se spominju snage koje prolaze i koje se ubijaju međusobno. Pripadnici Vojne policije 65. puka su pred Tribunalom potvrdili da je Malinićev nadimak bio Zoka.

Beara je u Haagu osuđen na kaznu doživotnog zatvora zbog genocida u Srebrenici, a kasnije je preminuo na izdržavanju kazne.

I za Malinića je iz Tužilaštva BiH nezvanično potvrđeno da se protiv njega vodi istraga, kao i da je nedostupan domaćem pravosuđu. BIRN nije uspio doći do njegovog kontakta.

Advokatica Senka Nožica smatra kako su sudski utvrđene činjenice u Haškom tribunalu mogle pomoći domaćim tužiteljima u BiH da oni na bazi istih dokaza podignu optužnice za direktne izvršioce, što je, prema njenim riječima, u nekim slučajevima i urađeno.

“Sistem tuženja u Tužilaštvu BiH za ratne zločine traje jako dugo, a što vrijeme odmiče, sve duže i duže će trajati”, naglasila je ona.

Mevludin Orić je rekao da bi pronalazak i procesuiranje odgovornih te direktnih izvršilaca zločina za njega značilo barem malo satisfakcije.

“Značilo bi puno da se nađu ti odgovorni i privedu pravdi, ne samo za mene nego i za ubijene i sav narod koji je preživio. Prošlo je 25 godina, proći će i 50 godina, ali to se nikada neće zaboraviti jer je toliko naroda ubijeno”, zaključio je Orić.

Optužnice za genocid protiv nedostupnih pravosuđu u BiH

Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu za genocid u Srebrenici protiv šest osoba, a koje su u vrijeme optuženja bile nedostupne pravosuđu u BiH, odnosno, koje su se nalazile u Srbiji.

Radoslava Jankovića, bivšeg obavještajnog oficira u Odjeljenju za obavještajno-bezbjednosne poslove u Glavnom štabu Vojske Republike Srpske (VRS) Tužilaštvo tereti da je od 11. do 19. jula 1995. svojim djelima i propustima pomogao i podržao djelimično istrebljenje bošnjačkog naroda s područja Srebrenice.

Na teret je Jankoviću stavljeno, između ostalog, da je grupi vojnih policajaca Bratunačke brigade VRS-a izdao naredbu da civilno stanovništvo iz okoline Potočara sakupi i dovede u bazu Holandskog bataljona kako bi bilo transportovano, organizovao sačinjavanje spiskova žena, djece i muškaraca koji su se ukrcavali u kamione i autobuse, dok je u optužnici navedeno i da je bio u pratnji tri autobusa sa zarobljenicima koji su odvedeni u Orahovac, gdje su muškarci privremeno zatvarani, a za koje je znao da će biti ubijeni.

Nekadašnjeg načelnika Odjeljenja za obavještajne poslove Drinskog korpusa VRS-a Svetozara Kosorića je Tužilaštvo BiH optužilo za genocid, odnosno da je svjesno pomagao učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata.

U optužnici koju je potvrdio Sud BiH se navodi da je Kosorić, učestvujući na sastancima na kojima se odlučivalo o odvajanju muškaraca dobi od 16 do 60 godina od njihovih porodica, pronalazio lokacije za njihovo privremeno zatvaranje, zatim lokacija za pogubljenje te je učestvovao u organizovanju transporta civilnog stanovništva predvodeći jednu veću kolonu autobusa i kamiona koji su prevozili žene i djecu prema teritoriji pod kontrolom Armije BiH.

Pored oficira iz Glavnog štaba VRS-a i Drinskog korpusa, za genocid je optužen i bivši zamjenik ministra i ministar unutrašnjih poslova RS-a Tomislav Kovač koji se tereti da je i držao pod nadzorom sve policijske snage koje su sudjelovale u počinjenju zločina.

U optužnici protiv Kovača stoji da su policijske jedinice pod kontrolom optuženog sudjelovale u zarobljavanju bošnjačkih muškaraca i dječaka, njihovom prisilnom zatočenju, transportu i masovnim egzekucijama na više lokacija, uključujući Kravicu, Cersku, Dom kulture u Pilici, Ekonomiju Branjevo, Sandiće, Konjević-Polje, te druge lokacije na kojima su vršena zarobljavanja i masovna i pojedinačna strijeljanja zarobljenih.

Protiv Milisava Gavrića, nekadašnjeg zamjenika komandira Policijske stanice (PS) Srebrenica, Sud BiH je u junu 2008. potvrdio optužnicu koja ga tereti da je u Potočarima pomagao u prisilnom transportu nekoliko hiljada bošnjačkih civila, učestvovao u izdvajanju muškaraca iz grupe civila, te da je odvodio muškarce koji su bili u krugu Cinkare kojima se od tada gubi svaki trag. On je prvi koji se u vrijeme optuženja za genocid u Srebrenici nalazio na teritoriji Srbije.

Nedostupni pravosuđu u BiH su Borislav Stojišić i Rajko Drakulić koji se terete da su u svojstvu vojnih policajaca Vlaseničke brigade VRS-a u mjestu Luke zaustavljali vozila koja su se kretala prema Kladnju u kojima su bili civili iz Srebrenice od kojih su oduzimali novac i zlato, a potom ih upućivali prema Kladnju, dok su nasilno od ostalih odvajali muškarce i djevojke bošnjačke nacionalnosti.

Haris Rovčanin