Trbić: Dramatično napuštanje Srebrenice

O padu Srebrenice i onome što se dešavalo civilima u gradu nakon ulaska srpskih snaga, kao svjedoci Tužilaštva govorili su Mevludin Orić i zaštićena svjedokinja A16. Oboje su preživjeli genocid koji je počinjen u ovom gradu u julu 1995. godine, a za koji se kao saučesnik tereti Milorad Trbić.

Državno tužilaštvo smatra da je Trbić, koji je od 11. jula do 1. novembra 1995. godine bio pomoćnik načelnika za bezbjednost Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS) te odgovorna osoba za rukovođenje četom Vojne policije, sudjelovao u organizaciji prijevoza, zatvaranju i obezbjeđenju kolona civila koji su autobusima i kamionima prevezeni do Bratunca, gdje su zatvarani, a kasnije ubijani na više lokacija.

Mevludin Orić je rekao da je bio u Srebrenici 11. jula 1995. godine kada je počelo veliko granatiranje. Prema njegovim tvrdnjama, grad je bio prenapučen kako lokalnim stanovništvom, tako i izbjeglicama koje su došle iz okolnih mjesta.

“Narod je bježao prema okolnim selima koja su bila van dometa granatiranja. Imao sam osjećaj da će Srebrenica pasti, ali sam se i nadao da Evropa neće gledati kako ginemo. Međutim, već u jutarnjim satima 11. jula javili su nam da je UNPROFOR pokušao pobjeći sa svoga punkta u selu u blizini Srebrenice. Žene i djeca su ih pokušali spriječiti tako što su legli na cestu, ne dajući im da prođu”, istakao je Orić.

Prema navodima optužnice, od 11. do 13. jula pripadnici vojske i policije RS-a terorizirali su stanovništvo srebreničke enklave koje je potražilo utočište u Potočarima, oko UN-ove baze. Na ovom mjestu razdvajani su muškarci od žena i djece, koji su potom autobusima odvezeni ka Kladnju. Muškarci su odvođeni, a mnogi poslije ubijeni.

Orić je rekao da je u večernjim satima tog dana saznao da je Srebrenica pala, nakon čega se uputio u obližnje selo Šušnjari, gdje je već bio pristigao veliki broj civila.

“Muškarci su odlučili krenuti kroz šumu ka Tuzli, a žene i djeca u Potočare, gdje je bio UNPROFOR, nadajući se da će ih oni spasiti. Oko 14.000 je krenulo ka Šušnjarima, a oružje, i to lovačko, imalo je oko 4.000 ljudi. Na putu sam primijetio da se u tu masu ubacuju naoružane osobe, za koje sam odmah posumnjao da su četnici. Kasnije sam, dok smo odmarali, na jednom mjestu vidio naša dva čovjeka zaklana i odmah sam znao da su to učinili ti koji su se ubacili među nas”, prisjetio se Orić bijega iz Srebrenice.

Također je ispričao kako je VRS gađala kolone muškaraca, “usljed čega ih je puno poginulo”, a među njima i njegov otac, čije tijelo do danas nije pronašao. Kolona se raspala, a Orić je put nastavio, da bi ga 13. jula 1995. godine pripadnici VRS-a uhvatili a potom i zatočili u “jedan magacin u Konjević Polju”, odakle je sa ostalim zatočenicima autobusom prebačen do bratunačke Osnovne škole “Vuk Karadžić”, ispred koje su svi, u autobusima, proveli noć.

“Iz škole su se čuli jezivi glasovi i rafali. Ponekad su dolazili i iz naših autobusa izvodili muškarce, a ubili su i jednog mentalno zaostalog čovjeka”, dodao je Orić, prisjetivši se kako su 14. jula vojnici zarobljenicima rekli da ih vode u Kladanj na razmjenu. Na čelu kolone autobusa bio je transporter UNPROFOR-a “kojim su upravljali pripadnici VRS-a”. Umjesto u Kladanj – ispričao je Orić – zarobljenici su odvedeni u salu “neke škole”, gdje je već bilo, prema njegovoj procjeni, oko 2.500 ljudi. Nakon nekog vremena obišao ih je general VRS-a Ratko Mladić.

“U popodnevnim satima su nas zavezanih očiju izveli vani i malim kamionima prebacili na neko mjesto, pored već pripremljene masovne grobnice, gdje su nas postrojili i opalili rafal po nama. Ja sam preživio jer me zaštitilo tijelo mog amidžića, koje je palo preko moga tijela”, dovršio je Orić.

Prema navodima optužnice, Milorad Trbić je, “zajedno sa drugim pripadnicima VRS-a i MUP-a vršio pogubljenje preko 7.000 muškaraca”.

Svedokinja A16 je 11. jula sa bratom otišla u Potočare, “nadajući se zaštiti UNPROFOR-a” gdje su ih dočekale snage VRS. Kako je rekla, u tadašnjoj bazi UN-ovih snaga odvojena je od brata. Njegovo tijelo je “nedavno” pronađeno u jednoj od masovnih grobnica na području Srebrenice.

“Pripadnici VRS-a su bili naoružani do zuba. Među vojnicima sam vidjela ljude koje sam znala odranije – Tihomira Vasića, Nenada Đukića, Milisava Ilića i Milisava Gavrića, koji se u Potočarima pozdravio sa Mladićem. Kazali su mi da se ne vraćam kući, a neki su govorili da još jednom pogledam iza sebe jer se više nikada tamo neću vratiti”, ispričala je svjedokinja A16.

Sljedeće ročište je 4. februara.