Članak

Teška maltretiranja u bilećkoj kasarni

U nastavku suđenja za zločine počinjene 1992. godine u Bileći, svjedok Tužilaštva BiH je izjavio da je u kasarni više puta pretučen i zlostavljan elektrošokovima.

Marinko Pažin je u maju 1992. godine, sa još 16 vojno sposobnih mještana Rotimlje (općina Stolac), odveden u Bileću. Kazao je da su se prethodnih dana krili po šumi i da su imali sakriveno oružje i uniformu.

On je naveo da su ih rezervisti ispitivali i da su rekli da će biti prebačeni u sabirni centar u Bileći. Vojnim kamionom su odvezeni 25. maja. Bili su smješteni u učionice u kasarni, kazao je, i nisu mogli izlaziti iz tih prostorija.

Prema njegovim riječima, tu su fizički maltretirani i sve je “zavisilo od raspoloženja stražara”. Ako bi se gubilo na ratištu, vojnici su ulazili. Svjedok je rekao da je u više navrata premlaćivan.

“Uđe vojnik, ruke na leđa, glava pognuta. Poslije dva do tri udarca si na podu. Udarali su elektrošokovima – palicama sa strujom, šakama, nogama… Bošnjak je na meni primijenio elektrošokove. Čuo sam da se zove Bošnjak. On je dolazio s tom palicom i tri do četiri puta je na meni to primijenio. Stavi u blizini uha i na mozak odmah djeluje”, prisjetio se Pažin.

On je kazao da je Bošnjak nosio vojnu uniformu sa bijelim opasačem, ali da ga danas ne bi mogao prepoznati. Sjeća se da je “dobro baratao nogama”.

Pažin je ispričao kako je jednom izveden u drugu prostoriju u kojoj je na podu ležala gola žena, te su mu rekli da je mora silovati. On je kazao da to ne može i ne želi uraditi, te je pretučen. Kasnije je saznao da je ta žena bila iz duševne bolnice.

“Iz podruma su se svaku noć čuli krici i jauci, i samo čekaš kada ćeš ti doći na red”, dodao je svjedok koji je razmijenjen 18. augusta 1992.

Pažin je svjedočio na suđenju Borisu Bošnjaku, Milošu Mavraku, Miodragu Grubačiću i Iliji Đajiću, optuženima za progon nesrpskog civilnog stanovništva u periodu od maja do augusta 1992. godine. Bošnjaku, Mavraku, Grubačiću i Đajiću na teret je stavljeno da su svakodnevno učestvovali u premlaćivanju zatočenika u nekadašnjoj kasarni “Moša Pijade” u Bileći, te da su omogućavali drugima da ulaze i udaraju ih.

Prema optužnici, Bošnjak je bio pripadnik 7. bataljona Vojne policije Vojske Republike Srpske (VRS) te je obavljao dužnost kamandanta straže, a ostala trojica su bili pripadnici VRS-a i stražari u logoru u Bileći.

Svjedok Branko Čovilo, bivši komandir Treće čete 7. bataljona Vojne policije, kazao je da je sredinom maja 1992. došao u kasarnu u Bileći. Sve dok mu se brat nije obratio za pomoć, kako je rekao, nije znao da u kasarni postoji zatvor.

“Došao mi je brat iz Mostara, uznemiren, i govorio mi da mu pomognem jer je njegov prijatelj priveden i zatvoren u kasarni (…) Jedini čovjek, Nikola Šegrt, koji je bio zadužen za taj zatvor, mogao mi je pomoći. On se nasmijao i rekao da će vidjeti da se to riješi”, izjavio je Čovilo.

On je dodao da je nakon toga otišao do zatvora i da je Boris Bošnjak prozvao iz grupe ime prijatelja, koji je na kraju izašao. Kasnije je saznao da je Bošnjak bio komandir štraže.

Odgovarajući na unakrsna pitanja, svjedok je rekao da je znao da mu Bošnjak ne može pomoći sa spašavanjem, nego da je morao razgovarati s nekim na višem nivou. Čovilo je izjavio da ne zna po čijem naređenju su civili dovedeni i zadržani u kasarni.

“Ja ličnih ni posrednih saznanja nemam da je bilo tortura u zatvoru. Na civilima nisam mogao vidjeti vidljive povrede. Razmjena je izvršena posredstvom Crvenog krsta”, kazao je on.

Suđenje će se nastaviti 28. juna.

Emina Dizdarević Tahmiščija