Članak

Spriječiti prijenos traume

10. Jula 2014.00:00
Za žrtve seksualnog nasilja je važno da progovore o traumi koju su preživjele, ali je istovremeno potrebno da ih društvo u tome podrži i osigura im razne vrste pomoći, ističe neuropsihijatrica Amra Delić. Ona upozorava kako se trauma roditelja prenosi na djecu i tako ostavlja posljedice na buduće generacije.

This post is also available in: English

U intervjuu za BIRN – Justice Report Delić govori o zavjeri šutnje, koja je specifična za žrtve silovanja u ratu, te iskustvima sa Srebreničanima koji su u julu 1995. godine došli u Tuzlu.      

JR: Bili ste među prvima koji su prihvatili žene, djecu i starije osobe nakon što su napustili Srebrenicu. Možete li nam opisati kako su Vam djelovali oni koji su prešli na teritoriju pod kontrolom Armije BiH?

DELIĆ: Scene koje su još uvijek svježe u mom sjećanju upućuju na masovnu traumatizaciju. Preda mnom su prvi put bile, tada tolike stotine, a poslije hiljade žena, djece, iznemoglih staraca. Žene su bile sa simptomima akutnih reakcija na stres, u šoknim stanjima. Bilo je situacija da je majka po prelasku ili tokom prelaska linije razdvajanja izgubila mlijeko ili je prestala dojiti. Davale su nam djecu vrišteći. Sjećam se da smo i sami plakali u situacijama koje su bile visokotraumatizirajuće i za nas same. U isto vrijeme smo djelovali i nastojali da na najbolji mogući način organiziramo prihvat i pružanje pomoći.

JR: Imate li saznanja da je među tim ženama, koje su preživjele genocid, bilo onih koje su silovane?

DELIĆ: Postoje saznanja da je bilo silovanja, mada, kao i u svim drugim slučajevima seksualnog zlostavljanja, tačni podaci nam vjerovatno nikad neće biti poznati zbog koncepta zavjere šutnje, koji je vezan za seksualno nasilje u ratu.

JR: Zašto imamo toliku zavjeru šutnje?

DELIĆ: U okruženju u kojem živimo, u našoj kulturi, gdje se žene smatraju prenositeljicama kulture, silovanje se još uvijek smatra sramotom, gubitkom časti kako za žrtvu, tako i za porodicu. Iz tog razloga, iz osjećaja stida i srama, koji se zapravo imputira žrtvama zbog ovakvog stava u našem društvu, jedan broj žrtava se odluči na šutnju. Drugi razlog je što ni naša zajednica nije pokazala poseban senzibilitet niti je pružena odgovarajuća sistemska niti kontinuirana podrška kakvu su zahtijevale žrtve i njihovo stanje. Dakle, nije se pokazala senzibilnom za njihove probleme, tako da određeni broj žrtava odlučuje da o tome šuti, imajući saznanja i uvidjevši kako i one koje su progovorile o silovanju i dalje ostaju u nezadovoljavajućem položaju u društvu – diskriminirane i marginalizirane.

JR: Kako šutnja može uticati na porodice, djecu, buduće generacije?

DELIĆ: Iz perspektive traumatologije, važno je da žrtva progovori o traumi koju je preživjela upravo zbog intergeneracijskog prijenosa osjećanja vezanih za traumu. I ono malo istraživanja što je urađeno, upućuje da neliječena trauma ostavlja posljedice na generaciju koja dolazi. Iz istraživanja traume holokausta, u literaturi se navodi da se negdje u djeci čuje eho unutrašnje patnje i unutrašnjeg svijeta neizgovorene patnje njihovih roditelja.

JR: Da li se šutnja Srebreničanki koje su preživjele seksualno zlostavljanje može dodatno povezati sa gubitkom najbližih članova porodice? Da li prikrivaju svoju traumu i zbog tog gubitka?

DELIĆ: U psihotraumatologiji postoji fenomen koji se zove osjećaj krivice preživjelog. Nekad razlog šutnje može biti da se sačuva čast porodice, a nekad je zbilja trauma gubitka bliskih osoba za neke žrtve veća nego što je trauma silovanja. Klijentice koje su izgubile djecu ili muževe kažu da silovanje, u odnosu na gubitak djeteta ili muža, nije toliko traumatizirajuće kao gubitak bliskih osoba.

JR: Koliko žrtvama znači procesuiranje počinilaca?

DELIĆ: Iz iskustva kad sam vodila grupnu terapiju, mogu reći opći stav – da one priželjkuju pravdu. S obzirom na sporost pravde koja se sprovodi ovoliko godina nakon rata, na nekažnjivost počinilaca zločina silovanja, čini da ponekad kažu da je pravda izdana, da su žrtve izdane. Nezadovoljne su one koje su završile procesuiranja po ličnim tužbama, nezadovoljne su visinom kazni, kažu da bi bile sretne samo da se proglasi osumnjičenim i da se u medijima to objavi. To zadovoljenje pravde je različito, ali generalno mogu reći da bi bile zadovoljne kada bi procesuiranje bilo brže i kazne adekvatnije.

JR: Da li žrtve više prihvataju grupnu ili individualnu terapiju?

DELIĆ: Radeći individualne tretmane, ja sam planirala osnivanje grupe. Vodila sam dvije grupe za one koje su željele. Negdje su iskustva grupne psihoterapije bila značajna. Neke od njih su se ohrabrile da pokrenu lične tužbe, procesuiranje zločina, postale su aktivni članovi društva, osnovale svoje udruženje. To je jako važno jer je veća mogućnost socijalne inkluzije, veća mogućnost edukacije u smislu zagovaranja njihovih prava, borbe za poboljšanje njihovih položaja i kvalitete života njih i njihovih porodica.

JR: Kao ljekar neuropsihijatar, možete li uputiti poruku ženama koje još uvijek nisu nikome ispričale o doživljenom seksualnom zlostavljanju?

DELIĆ: Zbog intergeneracijskog i transgeneracijskog prijenosa traume, mislim da bi bilo važno liječiti traumu, a da biste je liječili, to s nekim morate otvoriti. Mislim da bi bilo jako dobro da smognu snage, da skupe hrabrost da o tome progovore. U isto vrijeme, budući da reakcija žrtve na zločin koji joj se dogodio ne ovisi samo o ličnosti, da li je ona jaka ili slaba, nego ona zavisi i od reakcija zajednice društva. Tako da bih u isto vrijeme poručila našoj zajednici da prihvati žrtve, da budemo suportivni, da osiguramo kontinuitet sistemske podrške za sve nivoe i discipline, uključujući zdravstvenu zaštitu, socijalnu i ekonomsku pomoć, kao i besplatnu pravnu pomoć.

Erna Mačkić


This post is also available in: English