Romi u selu Hrastovi: Preko željeza do hljeba

Najveći je neimaština. Da bi preživjeli, primorani su sakupljati sekundarne sirovine – otpad. Ekipa Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) posjetila je selo Hrastovi (općina Kiseljak) i razgovarala s Romima koji, pored svih nedaća, ne skidaju osmijeh s lica.

“Starim putem od Kiseljaka, idući prema Busovači, skrenite od pumpe lijevo i samo uzbrdo pravo. Do moje kuće sve je asfaltirano”, Emin Osmanović nam daje instrukcije kako da dođemo do sela.

Ispred Eminove kuće mašući nas dočekuje njegova petogodišnja kćerka Aldina. Radosna je jer joj dolaze gosti. Traži papir i olovku, želi nam nacrtati nešto za uspomenu. Njena majka Katica, vadeći domaći hljeb iz “fijakera” (peći na drva) ispred kuće, pozdravlja nas s osmijehom.

“Bujrum. Morate se počastiti. Bajram je, nije svaki dan. Nemojte da me uvrijedite”, poziva nas Emin srdačno i ekipa BIRN-a sjeda za domaćinski sto. Pred nas iznose kolače, voće, kafu, sok… i pitaju da li smo gladni.

Razgledamo dvorište i kuću. Sve je tako skromno ali čisto, kako kažu, “kao apoteka”. Tu je i ljuljačka za Aldinu, cvijeće o kojem brine domaćica i pas Bobi, koji razdragano skače na lancu. Kažu, nije neki čuvar kuće, on bi se sa svima igrao.

Domaćin priča da ga je rat zatekao u Sarajevu. Radio je u Javnom komunalnom preduzeću “Rad”. Budući da se nakon postavljanja prvih barikada nije mogao vratiti u rodno selo, Emin se priključio “Zelenim beretkama” u Sarajevu, a zatim i Armiji BiH. Priča da je bio ravnopravan član jedinice i da tada nije bilo bitno ko je Rom, Bošnjak, Hrvat ili Srbin.

Nakon rata vratio se u Hrastove, na spaljeno ognjište.

Rom znači čovjek

“Ja sam se vratio na posao u ‘Radu’. Svaki dan idem na posao u Sarajevo, 40 kilometara u jednom i isto toliko u drugom pravcu. Ovu kuću sam svojim prstima izgradio od te plate”, pokazuje Emin ponosno na dvospratnicu koja čeka fasadu.

Zamjenik je predsjednika romskog udruženja “Đurđevdan” u svom selu, u kome danas u 97 kuća živi 400 stanovnika.

“Ja sam jedini zaposlen u selu. Gotovo svi žive od sakupljanja sekundarnih sirovina. Mi imamo školovane ljude koji imaju srednje i više obrazovanje, imamo medicinske sestre, saobraćajne tehničare, mehaničare, ali oni nemaju zaposlenja nigdje. To je najveći problem ovdje u ovom našem mjestu”, priča Emin.

Na romskom jeziku poziva komšiju iz kuće iznad njegove. Iznenađeni smo da čujemo romski jezik jer se odavno ne čuje na ulicama. Emin nam kaže da je njegovanje tradicije i jezika u njihovom selu iznimno značajno. Pita nas da li znamo šta znači riječ “Rom”. Ne znamo, a on nam kaže da na romskom jeziku “Rom” znači “čovjek”.

U susret nam dolazi njegov komšija Nihad Huskić. Izvinjava se zbog prljavih ruku. Objašnjava da prečišćava otpad koji su skupili on i njegova porodica.

“Ima nas u kući šesnaestero. Bavimo se sekundarnim sirovinama. (…) Sakupljamo taj otpad – veš-mašine, šporete, frižidere, staro gvožđe, obojene materijale, bakar, mesing, aluminijum… Otvaramo, očistimo i prerađujemo to i ovdje prodajemo na otpadu”, govori Huskić.

Objašnjava nam da od prodaje aluminijuma ima dvije marke po kilogramu, mesinga oko četiri, dok željezo košta 25 feninga. To, kako nam kaže, nije dovoljno.

Huskić je profesionalni vatrogasac. Do rata je bio zaposlen u “Krivaji Zavidovići”, ali nakon rata, kao i većina njegovih komšija, nije mogao dobiti posao. Vodi nas do svoje kuće.

U prašnjavom dvorištu zatičemo njegovu bosonogu unačad. Majka djece i Nihadova supruga čiste stvari koje su pronašle. Primjećujemo da su neka od djece bolesna i zapuštena, a roditelji kažu da nemaju vremena, moraju raditi kako bi im prvo obezbijedili hljeb. Guraju djecu pred naše kamere, žele da ih snimimo.

“Ovako svi mi živimo”, govori nam čovjek koji dolazi pred Nihadovu kuću. Ime mu je Džemal Pandžić.

“Meni je 50 godina, nemam nikakva prava, liječenja, ništa ja nemam. Išao sam svugdje, nigdje ja nisam mogao da nađem sebi posao. (…) Ja sam obolio čovjek, imam šećer, problem s pritiskom, kičma mi je obolila, imam sve papire. Nemam se kome ja obratiti da to kažem, a ovdje, znate i sami, sve se plaća”, priča Pandžić.

Djeca i guska

Dok govori, nadglasavaju ga djeca koja u igri “ganjaju” gusku po selu. Prilaze i ostali stanovnici, u nadi da će im, ako stanu pred kamere, neko obezbijediti poslove. Emin Osmanović, naš domaćin, govori da sva djeca idu u školu, ali mnoga od njih završavaju samo osnovnu.

“Općina Kiseljak nam izlazi u susret, obezbjeđuju udžbenike, mjesečne karte. A za sve ostalo, djeca kao djeca… Mogli bi pohađati čak i više, ali kada nemaju uslova… roditelji nisu zaposleni”, kaže Emin, dodajući da je problem nezaposlenosti začarani krug.

Pored udžbenika, naglašava, djecu treba obući, dati im užinu, kupiti školski pribor, a 399 Roma iz sela Hrastovi to nije u mogućnosti.

“Mene je majka proseći othranila, ali mi i naša djeca danas ne prosimo”, dovikuje starija žena sjedeći okružena unučadima na balvanu ispred kuće.

Jedan od njenih unuka nam kaže da ide u školu i da je sretan zbog toga.

“Imam i drugarice i drugove. Svi su dobri prema meni”, kaže on.

Dok pakujemo stvari za polazak iz Hrastova, Emin kaže da, nasreću, među djecom koja idu u školu nema diskriminacije. Njegova kćerka Aldina maše nam sa ljuljačke govoreći da želi biti doktorica kad poraste. Otac je hrabri, a majka Katica se smiješi očima punih ponosnih suza.

Ulazimo u kombi, ne možemo prihvatiti poziv za još jednu kafu jer moramo nazad. Svi nas srdačno pozdravljaju i zahvaljuju se na dolasku. Djeca nam mašu. Na njima su uglavnom iznošene stvari, pocijepane i prljave. Uprkos tome, smiju se i, gledajući njihova lica, reklo bi se da ih ništa ne muči. Tada maleni dječak vuče za rukav jednog člana ekipe i pita: “Imaš jedan sendvič?”