Članak

Republika Srpska “spremnija” da kazni ratne zločine

16. Marta 2006.00:00
Procesuiranje ratnih zločina u RS je u porastu, ponajviše zahvaljujući Sudu BiH, ali njihov uspjeh ovisi od podrške domaćih i stranih institucija.

This post is also available in: English

Nakon deset godina neprocesuiranja ratnih zločina, spremnost Republike Srpske da kazni počinioce je u porastu, navodi Human Rights Watch u svom najnovijem izvještaju.
Uspostavljanje Odjela za ratne zločine pri Sudu BiH je imalo pozitivan efekat na entitetske pravosudne institucije koje više ne mogu ignorisati nagomilane krivične predmete za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini u toku devedesetih.
Ali uspjeh manjeg bosanskog entiteta ovisi od podrške domaćih i stranih institucija.
U izvještaju pod nazivom „Prilika za pravdu? – Suđenja za ratne zločine u Republici Srpskoj” Human Rights Watch analizira stanje u pravosudnim institucijima RS po pitanju procesuiranja ratnih zločina i zaključuje da je krajem 2005. godine „došlo do porasta broja krivičnih gonjena” u ovom entitetu.
Ipak, da bi se pozitivni trend nastavio potrebno je odstraniti niz prepreka koje stoje na putu pravičnim suđenjima.
I pored toga što su većina osumnjičenih za ratne zločine bosanski Srbi, koji borave u Republici Srpskoj, do novembra 2005. tek dva suđenja pred sudovima u tom entitetu okončana su pravosnažnimm presudama. Istovremeno, navodi se u Izvještaju, u Federaciji BiH okončano je više od pedeset slučajava, od čega više od 12 osuđenika su Bošnjaci ili Hrvati.
Republika Srpska ima pet okružnih sudova raspoređenih širom njenje teritorije.
Krajem prošle i početkom 2006. godine došlo je do “porasta broja krivičnih gonjenja” pred dva od ovih pet sudova. Naime sud u Banjoj Luci je u jednom predmetu izrekao presudu četverici Srba a sud u Trebinju jednoj osobi za počinjene ratne zločine.
Ova dva suda su početkom februara pokrenuli nove procese za ratne zločine a u oba slučaja osumnjičeni su Srbi. Prema podacima HRW nekoliko istraga u RS privode se kraju.
“Ovaj porast broja suđenja pokazuje da u Republici Srpskoj raste volja da se osumnjičeni za ratne zločine izvedu pred sudove” stoji u Izvještaju HRW.
HRW zapaža da je do ovakve promjene došlo djelimično zbog “slabljenja ekstremnog nacionalizma na političkoj sceni” RS.
Ipak znatniji pozitivni uticaj na porast u broju predmeta za ratne zločine u ovom entietu je prošlogodišnje otvaranje Odjela za ratne zločine pri Sudu BiH.
“Pokretanje Odjela za ratne zločine u Sarajevu značajno je povećalo broj procesa za ratne zločine koji bi se mogli odvijati pred sudovima u RS,” navodi HRW.
U sklopu svoje strategije za procesuiranje ratnih zločina, Tužilaštvo BiH je u 2005. godini izvršilo reviziju dosadašnjih istraga za ratne zločine.
Najozbiljnije slučajeve će preuzeti Odjel za ratne zločine u Sarajevu dok će veliki broj slučajeva biti procesuirano u RS i Federaciji.
Državni Tužilac je prošle godine “prenio oko 40 slučajeva na tužilaštva u RS, a moguće je da će još 40 biti prebačeno,” piše HRW.
Ipak, lokalni sudovi neće biti u stanju obezbijediti efikasan i pravičan krivični postupak protiv ovih osoba u koliko se ne riješi niz prepreka s kojima se suočavaju ove pravne institucije.
Ove prepreke, prema pisanju HRW-a, se kreću od nedovoljnog broja osoblja, preko nedostatka eksperata za humanitarno pravo, do toga da mandat tužilaca nije fokusiran isključivo na ratne zločine nego na čitav spektar slučajeva.
Treba svakako dodati, da policija Republike Srpske pruža nedostatnu pomoć ovim procesima što je popraćeno neuspjesima u prikupljanju dokaza, ugrožavanju svjedoka i nedostupnosti osumnjičenih.
HRW konstatuje da se trenutne istrage policije fokusiraju uglavnom na zločine počinjenje nad Srbima, što reflektuje drugačiju težinu koju policija veže za zločine u zavisnosti od nacionalnosti žrtava.
Kao primjer HRW navodi da članovi tužilaštava u Doboju i Istočnom Sarajevu nisu znali za postojanje dokaza koje je lokalna policija prikupila o zločinima protiv nesrba, kao ni u Gacku, mjestu brojnih zločina.
“Bukvalno sve džamije u RS su porušene za vrijeme rata, ali tužilaštva nemaju informacije koje bi mogle ukazati na počinioce. Kako je glavni tužilac u Bijeljini rekao HRW, “Niko nije podigao tužbu za uništavanje džamija ovdje. Rušenje se smatralo patriotskim činom”.
Procesi uveliko zavise i od svjedoka i njihovog kredibiliteta, te povjerenju svjedoka da mogu dati ikaz bez straha od osvete.
“Iako je RS usvojila zakon o zaštiti svjedoka, vlasti nisu napravile nikakav program zaštite svjedoka. Jedan tužilac je priznao HRW: “Ne bih znao provesti bilo kakve odredbe zakona o zaštiti svjedoka.”
Imajući u vidu ove činjenice, HRW preporučuje davanje instrukcija lokalnoj policiji o saradnji sa tužilaštvima u slučajevima istraga za počinjene ratne zločine, te razvijanje programa zaštite svjedoka.
“Vlada RS bi također trebala povećati dio budžeta Ministarstva unutrašnjih poslova usmjeren na istrage ratnih zločina počinjenih u ovom entitetu nad nesrpskim stanovništvom.
HRW također preopručuje “uvođenje profesionalnih istražitelja u uredima tužilaštava na lokalnom nivou, te povećanje broja tužilaca tamo gdje povećan broj istraga to zahtijeva”.
Procesuiranje ratnih zločina je još uvijek od izuzetnog značaja za žrtve i njihove porodice.
“Direktni počinioci su ti koji su povukli okidač a ne oni koji su izdavali naredbe – i baš oni će izaći pred lice pravde na lokalnim sudovima u RS. Za mnoge žrtve, osuda direktnih počinilaca je jednako, ako ne i još važnija, nego kažnjavanje onih koji su naredili zločine” stoji u Izvještaju.
Zbog toga, HRW preopručuje da međunarodne donatorske institucije prepoznaju “važnu ulogu nižih sudova u Bosni u donošenju pravde i da im obezbijedi podršku”.
Donatori trebaju obezbijediti materijalnu pomoć okružnim sudovima u RS, uključujući i kompjutere svim tužiocima i njihovom osoblju, kao i tehnologiju koja će omogućiti davanje izjava putem video linka, te opremu za ometanje glasa i skrivanje lica svjedoka, zaključuje HRW.
Kao minimum, programom bi trebalo obezbijediti mogućnost transfera svjedoka izvan mjesta prebivališta; zaštitu članova porodice svjedoka; policijsku pratnju; zaštitu doma svjedoka; i zaštitu ličnih podataka svjedoka.
Centar za obuku sudija i tužilaca bi trebao inicirati redovnu obuku na temu postupanja sa posebno ugroženim svjedocima i njihove zaštite,» navodi HRW.

This post is also available in: English