Članak

Prlić i ostali: Ćorić sprečavao i kažnjavao zločine

24. Marta 2017.14:40
Ratni zapovjednik Vojne policije bosanskih Hrvata Valentin Ćorić, koji je nepravosnažno osuđen na 16 godina zatvora, zatražio je od Haškog tribunala da ga oslobodi krivice za zločin počinjen nad Muslimanima.

This post is also available in: English

Ćorić je prvostepenom presudom iz 2013. godine proglašen krivim da je, zajedno sa još pet hrvatskih lidera, 1993. i 1994. učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu protiv Muslimana u zapadnoj Hercegovini i srednjoj Bosni.

U to vrijeme Ćorić je bio načelnik Uprave Vojne policije Hrvatskog vijeća obrane (HVO), oružane formacije samoproglašene Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Ćorićev branilac Dragan Ivetić kazao je da HVO nije mogla okupirati dijelove BiH budući da je ta vojna formacija bila “zajedno sa Armijom Bosne i Hercegovine (ABiH) jednak i konstitutivan dio oružanih snaga”.

Kao dokaz za to Ivetić je naveo da je 1993. godine predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović “HVO proglasio dijelom ABiH”.

Ivetić je podsjetio da je Hrvatska davala oružje i vojnu opremu HVO-u i ABiH, preciziravši da je “90 posto oružja za muslimansku vojsku došlo iz Hrvatske”.

Učešće Ćorića u udruženom zločinačkom poduhvatu njegov branilac je negirao tvrdnjom da su zločini u Gornjem Vakufu, logoru Heliodrom ili u Mostaru bili “izolovani incidenti” te da su žrtve bile “kolateralna šteta u sukobu”.

“Ćorić nije imao ovlaštenja u vojnim operacijama, čak ni kada je u njima korištena Vojna policija”, naglasio je zastupnik Odbrane.

Kada je bio obaviješten o zločinima HVO-a, Ćorić je “primjereno reagovao” i počinioce uklanjao iz jedinica, ustvrdio je njegov branilac, naglasivši da je podnio i 2.000 krivičnih prijava protiv pripadnika HVO-a.

Prema braniocu, Ćorić nije dozvoljavao krivična djela, već ih je sprečavao i kažnjavao u okviru svojih ovlaštenja.

“Čak i ako je znao za zločine, a njihovo počinjenje nije bilo njegova namjera, Ćorić ne može biti kriv kao član udruženog zločinačkog poduhvata”, zaključio je Ivetić.

Odnos Prvostepenog vijeća prema Ćoriću njegova braniteljica Dijana Tomašegović-Tomić nazvala je “nepravičnim”, ustvrdivši da su sudije kao dokaz prihvatile “falsifikovane dokumente protiv Ćorića”.

Tomašegović-Tomić je istakla i da je Ćorić bio nadležan da sprovede istrage o zločinima, a da je kažnjavanje počinilaca bilo posao vojnog pravosuđa.

U odgovoru na žalbu, haški tužioci su Ćorića nazvali “arhitektom mreže brutalnih logora” za Muslimane u zapadnoj Hercegovini, u kojima su počinjeni teški zločini.

Ćorić je, po tužiocima, “umjesto da sprečava krivična djela, koristio ovlašćenja da podrži činjenje zločina”.

Zastupnici Optužbe su istakli da su Ćorićeve jedinice nasilno deložirale, zatvarale u zatočeničke logore, mučile, ubijale, seksualno zlostavljale, izlagale prisilnom radu na frontu i progonile muslimanske civile.

Tužioci su ustvrdili da je Ćorić, umjesto da kažnjava, štitio počinioce zločina. Po Optužbi, više od 2.000 vojnih policajaca, koje je Ćorić kontrolisao, učestvovalo je u zlodjelima u Gornjem Vakufu, Stocu i Čapljini, protjerivanju Muslimana iz zapadnog Mostara, a potom i u “užasnoj opsadi” istočnog dijela tog grada.

Ćorić je osnovao zatočeničke logore Heliodrom i Ljubuški, gdje su, kao i u Dretelju, njegovi vojni policajci maltretirali, mučili i držali u neljudskim uslovima hiljade Muslimana, rekli su tužioci.

Prvostepenom presudom, zajedno sa Ćorićem, osuđen je Jadranko Prlić na 25 godina zatvora, Slobodan Praljak, Bruno Stojić i Milivoje Petković na po 20 godina, a Berislav Pušić na deset godina zatvora.

Iznošenje žalbi Odbrana optuženih započelo je u ponedjeljak. Tužilaštvo će iznijeti žalbu 28. marta.

Prlić i ostali proglašeni su krivim za kampanju progona Muslimana iz osam opština u zapadnoj Hercegovini i srednjoj Bosni od proljeća 1993. do proljeća 1994. godine, koja je uključivala ubistva, silovanja, deportacije, nečovječno postupanje, protivpravno zatvaranje, nehumana djela, uništavanje i oduzimanje imovine, bezobzirno razaranje naselja i kulturnih i vjerskih objekata, prinudni rad i protivpravno terorisanje civila.

Ta zlodjela – kvalifikovana kao zločini protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja rata i teške povrede Ženevskih konvencija – počinjena su u opštinama Mostar, Čapljina, Ljubuški, Prozor, Stolac, Vareš, Gornji Vakuf i Jablanica.

Svi optuženi su se u aprilu 2004. dobrovoljno predali Tribunalu, a u septembru iste godine pušteni su na privremenu slobodu do početka suđenja, krajem aprila 2006.

Radoša Milutinović


This post is also available in: English