Potjera za najtraženijim bjeguncem u Evropi

17. Marta 2016.00:00
Bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić izbjegavao je hapšenje više od decenije, jer međunarodne snage i vlasti u Srbiji nisu bili voljni, a poslije nisu ni mogli da ga uhapse, kaže britanski autor Julian Borger.

This post is also available in: English

Haški tribunal je međunarodnu potjernicu za Karadžićem izdao 1996. godine, ali se on iza rešetaka našao tek 12 godina kasnije, kada je policija uspjela da ga uhapsi u Beogradu, gdje je živio u tajnosti, prerušen kao mistik novog doba. Sljedeće nedjelje će konačno biti izrečena presuda u njegovom predmetu.

Karadžić je od 1996. do 2008. bio na slobodi – iako su ga lovile strane obavještajne službe, kao i srpske i bosanskohercegovačke vlasti, a Sjedinjene Američke Države (SAD) su ponudile i nagradu od pet miliona dolara za informacije o tome gdje se nalazi.

Svi detalji o potrazi za bivšim predsjednikom Republike Srpske nedavno su u cijelosti otkriveni u objavljenoj knjizi “Krvnikov trag”, koju je napisao britanski novinar Julian Borger, urednik u Guardianu.

Na osnovu više od 200 intervjua sa osobama koje su direktno bile uključene u skrivanje i potragu za Karadžićem, među kojima su i državni zvaničnici, pripadnici obavještajnih službi i zaposlenici u sudu, Borger je uspio da razotkrije zamršenu priču o hapšenju najtraženijih ljudi njihovog doba u Evropi – ne samo Karadžića, već i ostalih koje je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) optužio za ratne zločine.

U poglavlju pod naslovom “Radovan Karadžić: Šaman u ludnici”, Borger otkriva detalje kako je “bivši psihijatar i pjesnik koji je doveo logore smrti, masovne egzekucije i genocid u srce kontinenta”, uspio tako dugo da obmanjuje snage koje su ga tražile na terenu i izbjegne hapšenje.

Borger piše kako je potraga za Karadžićem bila obilježena “lažnim počecima, zabludama, izdajama i zamalo uspjelim hapšenjima”.

Bilo je propalih pregovora o mogućoj predaji, kaže on, onda “serija američkih zasjeda koje je bjegunac uvijek uspjevao da izbjegne, ili čistom srećom, ili dojavom, ili veoma osjetljivim nosem za opasnost”.

U intervjuu za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN), Borger kaže da je konstantna interakcija pravde i politike spriječila da Karadžić ranije bude izveden pred sud, uprkos činjenici da je godinama živio otvoreno dok je međunarodna potjernica za njim bila aktivna.

Bez političke volje za hapšenje

Karadžić je prvobitno optužen 1995. godine, kada se završio rat u BiH potpisivanjem Dejtonskog sporazuma, koji je, kako je u to vrijeme smatrala međunarodna zajednica, bio jedan od njenih najvećih postignuća u politici nakon Hladnog rata.

Ali i pored međunarodne potjernice i prisustva međunarodnih snaga na terenu u BiH, Karadžić i njegova pratnja, godinama prije nego što je postignut konsenzus da treba da bude uhapšen, vozili su se kroz de facto glavni grad Republike Srpske, Pale.

Prema Borgeru, loš tajming je bio jedan od ključnih razloga što je do 2008. Karadžić bio najtraženiji čovjek u Evropi i njena najveća sramota.

“Najbolje vrijeme da se uhvate momci sa vrha bilo je odmah nakon Daytona, kada su se branili i bili ranjivi, ali onda nije bilo političke volje”, rekao je Borger.

“Kada je u posljednjim godinama 20. vijeka pokazana politička volja, to više nije bilo izvodljivo. Mladić je pobjegao u Srbiju, a do kraja vijeka i Karadžić, čime su postali manje dostupni. Na kraju, da bi bili uhapšeni, moralo se čekati na političke promjene u Srbiji”, rekao je on.

Ujedinjena nacije su već 1993. godine osnovale MKSJ u Haagu u očekivanju da se pred njim sudi osumnjičenima kao što je Karadžić, ali neki od njegovih međunarodnih pobornika u početku su ga samo retorički podržavali, kazao je Borger.

Njihov prioritet je bio obezbijediti dugo očekivani mir među tri naroda u zemlji – među Srbima, Bošnjacima i Hrvatima.

“Bilo je mnogo licemjerja na samom početku formiranja tribunala za ratne zločine, jer neke od sila, Britanija i Francuska posebno, nisu imale namjeru da dozvole da on pravilno funkcioniše. Iza velike najave koja je pratila njegovo formiranje, krilo se licemjerje, a licemjerje je postojalo i u vezi s potragom”, dodaje Borger.

Prošle su godine prije nego što je podrška na papiru koja je data MKSJ-u prerasla u istinsku podršku za potragu 161 bjegunca sa liste najtraženijih ovog suda.

“Realizacija je za različite ljude postignuta u različito vrijeme. Za neke je odmah bilo jasno kako treba da se djeluje u skladu sa međunarodnim zakonom u cilju očuvanja mira, ali vojni komandanti koji su došli sa međunarodnim snagama, mir i pravdu su gledali kao alternativu i zamjenu jedno za drugo. Trebalo im je oko godinu dana da shvate da Dejtonski mirovni proces neće imati rezultate sve dok su ovi momci još uvijek tu i još uvijek glavni. Oni su zaustavljali povratak izbjeglica i sprječavali sprovođenje sporazuma kad god su mogli”, dodao je on.

Utočište u Srbiji

Ali, u isto vrijeme kada je krajem 90-ih međunarodna zajednica, prije svega američka administracija Billa Clintona, shvatila da Karadžić i njegov vojni komandant Ratko Mladić treba da budu glavni prioriteti hapšenja, obojica su dobili poruku da BiH postaje rizično područje za njih i da bi trebalo da traže sigurnije utočište.

Oni su to utočište pronašli odmah preko rijeke Drine, u Srbiji, koju mnogi bosanski Srbi, kako tada, tako i sada, smatraju za svoju domovinu. Dokazalo se da su nacionalisti koji su kontrolisali policiju i bezbjednosni aparat države omogućili njihovu bezbjednost u Srbiji, ignorišući zahtjeve međunarodne zajednice da ih smjeste iza rešetaka.

Prema Borgeru, Karadžić je uhapšen kada se promijenila politička scena u Srbiji i kada je proevropski predsjednik Boris Tadić preuzeo Bezbjednosno-informativnu agenciju Srbije (BIA) od svog prethodnika Vojislava Koštunice.

Borger je rekao da je Koštunica bio “nacionalista koji se protivio principima saradnje sa Haškim tribunalom, naročito kada se radilo o predaji srpskih lidera”.

“Koštunica je u BIA-u postavio svog čovjeka Radeta Bulatovića, kome se nije žurilo da uhvati ljude sa vrha, poput Karadžića i Mladića. Samo nekoliko dana nakon njegove smjene Karadžić je uhapšen, što je bio jasan znak koliko je važno rukovodstvo u obavještajnim agencijama. U agenciji je bilo ljudi koji su radili svoj posao i to je bila grupa momaka iz BIA-e koji su pronašli Karadžića na osnovu telefonskog poziva njegovog brata Luke”, dodao je on.

Telefonski poziv odveo je pripadnike BIA-e kod duhovnog iscjelitelja koji se zvao Dragan David Dabić, koji je njima puno ličio na Karadžića.

Dabić je živio na Novom Beogradu, predstavljajući se, kako ga je Borger opisao, kao “mistik novog vremena koji nudi duhovne lijekove za razne bolesti”. Vodio je, očigledno, otvoren život, pa se čak pojavio i u novinama i na televiziji, a tako bi i ostalo da nije telefonom razgovarao sa svojim bratom Lukom Karadžićem.

“Dabić se činio kao neko ko bi se malo vjerovatno sprijateljio s mrzovoljnim Lukom Karadžićem, koji je volio da popije i koji je pokazivao malo interesa za zdrave alternativne načine života. Zato su službenici BIA-e tragali malo dublje, i što su dublje kopali u život šamana bijele kose, sve se više pojavljivao stranac”, napisao je Borger.

Kada bi mu odsijekli kosu i obrijali bradu, Dabić bi bio isti Karadžić, sumnjali su oficiri BIA-e.

Nakon nekoliko bezbjednosnih provjera, otkrili su da postoji još jedan Dragan David Dabić sa istim ličnim podacima, pa su sate potrošili na nadzor kako bi bili sigurni da je njihova sumnja tačna – da je Dabić zaista Karadžić.

Ali, oni su odlučili da o svojim sumnjama ne govore svom šefu Radetu Bulatoviću, za kojeg su vjerovali da bi se suprotstavio hapšenju Karadžića, već pomoćniku predsjednika Tadića, koji je želio da se posao završi zbog postizanja napretka u pristupanju Evropskoj uniji.

Oni su svoje zaključke iznijeli Tadićevom kabinetu tek kada su bili sigurni da će biti zaštićeni od potencijalne čistke u BIA-i, ukoliko bude naređeno hapšenje.

Tadić je uspio da reorganizuje rukovodstvo BIA-e, a nekoliko dana kasnije, u julu 2008. godine, Karadžić je uhapšen dok se vozio javnim prevozom u Beogradu. Uprkos uličnim protestima, on je ubrzo prebačen u Haag, gdje se po svim optužbama izjasnio da nije kriv.

Kraj nekažnjivosti?

Presuda Karadžiću biće izrečena 24. marta, u najvećem slučaju koji je vođen pred Haškim tribunalom, u kojem je tokom osam godina svjedočilo više od 500 svjedoka.

“Čekamo da čujemo presudu, ali je suđenje bilo obimno i važno. Bilo je mnogo licemjerja u potrazi za njim, ali je suđenje uspelo da ostane fokusirano na stvarna masovna ubistva i na neposredne počinioce”, rekao je Borger.

Uprkos dugogodišnjim kritikama na rad Haškog tribunala, Borger vjeruje da postoje neki pozitivni aspekti u njegovom naslijeđu.

“Ako pitate ljude širom regiona šta misle o MKSJ-u, svaka grupa će imati razlog da se žali ili zbog oslobađanja ili zbog vremena potrebnog da se ostvari pravda ili zbog toga što pravda po svojoj prirodi, za ovakve ogromne zločine, nikada ne može biti kompletirana i nikada se ne može izmjeriti obim zločina, tako da postoje osnove da se sud kritikuje ili da se bude nezadovoljan sudom”, rekao je on.

“Ali, ja mislim, ako se osvrnemo na njegova dostignuća, da su svi optuženi, njih 161, izvedeni pred sud ili su se suočili s pravdom na ovaj ili onaj način. Tamo se sudilo počiniocima glavnih zaraćenih strana i suđenja su bila sveobuhvatna”, dodao je Borger.

Arhiva Haškog tribunala će biti veoma važna u pružanju dokaza koji bi se suprotstavili onima koji žele da negiraju ili da umanje ratne zločine 90-ih godina. Ali njegovo glavno dostignuće je to što se pokazalo da visoke političke i vojne ličnosti ne mogu izbjeći pravdu, navodi Borger.

“Haški tribunal je bio jedini sud koji je u širem smislu okončao nekažnjivost državnih i vojnih lidera za masovne zločine koje su počinili”, rekao je on.

Marija Ristić


This post is also available in: English