Članak

Pola godine (ne)provođenja strategije

3. Jula 2009.00:00
Predsjednica Suda BiH za Justice Report daje kritički osvrt na dosadašnji napredak u provedbi Strategije za procesuiranje ratnih zločina u BiH, izražavajući bojazan da je ona postala samo dokument “deklarativne prirode”.

This post is also available in: English

Piše: Meddžida Kreso, predsjednica Suda Bosne i Hercegovine

Dosadašnja implementacija Državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina može se ocijeniti kao vrlo slaba. Naime, situacija je više-manje ostala nepromijenjena od 29. 12. 2008. godine, kada je Vijeće ministara BiH usvojilo Strategiju, bez obzira na sve mjere koje su u njoj predviđene i kratke rokove propisane za njihovo ostvarenje.

Uopšteno govoreći, osnovni problem kod implementacije ove, kao i brojnih drugih strategija koje su usvojene u BiH u raznim oblastima, jeste što se ne predviđaju gotovo nikakvi mehanizmi obavezujućeg karaktera koji bi osigurali primjenu tih strategija. Tako se i ova strategija zasniva na dobroj volji različitih aktera koji se u njoj spominju, da zajedničkim naporima naprave jako velike pomake. Međutim, to je pomalo nerealno očekivati.

Strategija je ipak samo dokument deklarativne prirode koji je “pokrenuo” neka pitanja s mrtve tačke i skrenuo pažnju na problem ogromnog broja predmeta ratnih zločina koji stoje nagomilani.

Međutim, Strategija je trebala biti pokretač daljnjih aktivnosti koje su u njoj tačno pobrojane: npr. usvajanje izmjena dva člana Zakona o krivičnom postupku BiH kojim bi se omogućila primjena kriterija za odabir prioritetnih predmeta (Aneks A Strategije – koji je predstavljao tako veliko ostvarenje), te na osnovu toga raspodjela predmeta među sudovima; zatim procjena nedostajućih kapaciteta te, sukladno tome, planiranje ulaganja u budžetima na svim nivoima već od juna ove godine itd.

Nažalost, rokovi za ove aktivnosti protiču, a ništa se ne poduzima. Zapravo, na sceni je neprikrivena opstrukcija njene implementacije od važnih aktera koji su pobrojani kao nosioci određenih, bitnih aktivnosti. To ukazuje na činjenicu da sama Strategija nema nikakvu pravnu snagu (što se nedvosmisleno pokazalo u posljednjih pola godine) niti bilo kakav obavezujući karakter. Očito je da niko ne snosi posljedice za nepridržavanje mjera navedenih u Strategiji.

I sâmo Vijeće ministara, koje je usvojilo Strategiju, zakasnilo je dva mjeseca sa imenovanjem Nadzornog tijela. Dakle, tek 19. 3. 2009. Vijeće ministara BiH, na prijedlog Ministarstva pravde, donijelo je Odluku o formiranju Nadzornog tijela za praćenje provođenja Državne strategije.

U Nadzorno tijelo imenovano je devet članova, predstavnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, Pravosudne komisije Brčko Distrikta te državnih i entitetskih ministarstava. Za predsjednika je imenovan g. Milorad Novković, a za zamjenika g. Jusuf Halilagić. Nadzorno tijelo trebalo bi imati mjesečne sastanke, a do sada je trebalo podnijeti dva kvartalna izvještaja Vijeću ministara o provođenju Strategije. Prema mojim informacijama, koje nisu pouzdano provjerene, niti jedan izvještaj do sada nije podnesen.

Takođe, Ministarstvo pravde BiH, koje je formalno predlagač Strategije, nije ispoštovalo obaveze u njoj preuzete. Prije svega, trebalo je pripremiti izmjene zakona, počevši od Zakona o krivičnom postupku BiH, potom Zakona o Sudu BiH i odgovarajućih entitetskih zakona, i staviti ih u hitnu proceduru, jer, nažalost, sudije i tužioci, i uz najbolju volju, ne mogu postupati van zakonskog okvira, tako da su primorani da čekaju i na organe zakonodavne vlasti da im omoguće primjenu Strategije i konkretno kriterija za prioretizaciju predmeta.

Međutim, do sada je prošlo šest mjeseci, izmjene nisu stavljene u hitnu proceduru; nije čak ni oformljena posebna radna grupa za izradu nacrta izmjena i dopuna, kako to stoji u Strategiji, već je ovaj zadatak dat u rad već postojećoj grupi za praćenje primjene krivičnog zakonodavstva. Dakle, ove izmjene nisu tretirane kao hitne i upitno je kada se mogu očekivati.  

Što se tiče mjera koje su u nadležnosti Suda, imali smo obavezu da u roku od 30 dana od usvajanja Strategije uspostavimo centralizovanu evidenciju o broju potvrđenih optužnica, izrečenih prvostepenih i pravosnažnih presuda u predmetima ratnih zločina pred sudovima u BiH počev od 1. marta 2003. godine.

Međutim, ostvarenje ove mjere ne zavisi samo od Suda BiH već i drugih sudova u zemlji koji treba da dostave podatke o predmetima koji su im od tog datuma ustupljeni, ili koji su eventualno poslije tog datuma pokrenuti na nižim sudovima (iako bi to bilo protivno zakonskim odredbama koji propisuju isključivu nadležnost Suda BiH).

Mi svakako posjedujemo podatke o svim predmetima koji su od 1. 3. 2003. vođeni pred ovim sudom, ali ne postoji redovan sistem izvještavanja o tome šta se dešava s predmetima koji su ustupljeni drugim sudovima po odluci Suda BiH, kakve su odluke donesene u tim predmetima i sl. Dakle, ne možemo reći da postoji kompletna baza podataka koja bi obuhvatila područje cijele BiH, kako je to zamišljeno Strategijom.

Međutim, mislim da je mnogo bitnija baza podataka Tužilaštva, a koliko mi je poznato, ona još uvijek nije završena niti je u izgledu da se skoro završi zbog nedostavljanja neophodnih podataka od entitetskih tužilaštava. Ti podaci se kriju, to odgovorno tvrdim, jer da se dostave – onda bi javnost bila suočena s novim pravosudnim skandalom da, osim paralelnih postupaka koje vodi naše i srbijansko pravosuđe, postoje paralelne istrage protiv istih osoba za iste ratne događaje na entitetskom i državnom nivou. To je nedopustivo, nezakonito i nezamislivo u bilo kojoj pravno uređenoj zemlji.

Što se tiče mjera o kontinuiranom izvještavanju o donesenim presudama i potvrđenim optužnicama, to u potpunosti zavisi od drugih sudova. Mi smo do sada primili takve podatke od većeg broja sudova u Federaciji i Brčko Distriktu, ali ni jedan od sudova Republike Srpske. Za nas ovo bi jedino moglo da znači da na drugim sudovima nema nikakvih aktivnosti na predmetima ratnih zločina, što nije tačno jer se te aktivnosti odvijaju.

Nadalje, Sud BiH je, prema Strategiji, odgovoran i za održavanje redovnih sastanaka s Tužilaštvom BiH o jedinstvenoj primjeni kriterija za odabir predmeta. Ranije sam spomenula da još uvijek nije usvojen zakonski okvir za njihovu punu primjenu, iako su oni dio Strategije. Ne znam u kojoj mjeri ih tužioci već sada koriste u svom radu prilikom donošenja odluke o prioritetnim predmetima.

Dalje, predviđeno je da se održavaju redovne sjednice sudija Suda BiH, vrhovnih sudova entiteta i Apelacionog suda Brčko Distrikta radi zauzimanja zajedničkih stavova isključivo u predmetima ratnih zločina. Ove sjednice se nisu još uvijek počele održavati.

Isto je i s mjerom održavanja periodičnih sastanaka s predstavnicima pravosuđa iz regiona u cilju jačanja pravosudne saradnje u vezi s predmetima ratnih zločina (rok za prvi sastanak bio je tri mjeseca).

Mreža podrške svjedocima i žrtvama na nivou cijele BiH je trebala biti stvorena u roku od četiri mjeseca. Pored Odjeljenja za podršku svjedocima pri Sudu, za sada su u tom smislu aktivne samo dvije nevladine organizacije koje mogu da pružaju tu vrstu podrške.

Moram priznati da su rokovi predviđeni Strategijom prilično ambiciozno definisani. Teško je očekivati ostvarenje svih mjera u okviru tih rokova. Međutim, ja znam da je cilj bio da se ovakvim rokovima naglasi neophodnost što hitnijeg poduzimanja konkretnih mjera, tj. da se na neki način kaže da smo već u velikom zaostatku i da je sve ove stvari trebalo davno učiniti.

S druge strane, kada su u pitanju ovako postavljeni rokovi, potrebno je naglasiti da su sve institucije koje su odgovorne za provedbu mjera bile, putem svojih predstavnika, uključene u izradu Strategije, pa tako i definisanje realnih rokova za osvarenje mjera.

Te institucije su tada mogle procijeniti da rokovi nisu realni i predložiti neke druge, ali to nisu učinile. Tako da smo sada u situaciji da je polovina rokova istekla, a mjere nisu provedene. To na neki način diskredituje i samu Strategiju i umanjuje njen značaj, jer je postalo očito da je ona samo neka vrsta “deklaracije” koju niko nije shvatio kao obavezu, niti za nju izdvojio neka značajnija finansijska sredstva.

Meddžida Kreso


This post is also available in: English