Članak

Podizanje spomen-obilježja kao političko pitanje

8. Augusta 2016.11:13
Već godinama se stvaraju tenzije jer vlasti nekim građanima dopuštaju podizanje spomen-obilježja za žrtve proteklog rata, a nekima zabranjuju.

Udruženja žrtava, ali i borci za ljudska prava, krive političare jer neće da usvoje zakon kojim bi bilo definisano šta i gdje se može obilježiti i postaviti.

Udruženja iz sve tri etničke skupine u BiH susreću se sa istim problemom. Ako je etnička skupina u manjini u općini u kojoj želi postaviti obilježje ili podići spomenik, neće joj biti odobreno.

Najaktuelniji primjeri su izgradnja memorijalnog centra u selu Žepa (općina Rogatica), podizanje spomenika ubijenoj djeci Prijedora, postavljanje spomen-ploče u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu te polaganje cvijeća i paljenje svijeća pred Četvrtom osnovnom školom u Mostaru – današnjim Općinskim sudom.

S druge strane, postoje i spomenici koji su izgrađeni bez dozvole. U Udruženju za društvena istraživanja i komunikacije smatraju da je 90 posto sadašnjih spomenika izgrađeno bespravno.

Na državnom i na nivou Federacije BiH (FBiH) ne postoji zakon koji bi regulisao izgradnju spomen-obilježja. Republika Srpska (RS) ima zakon po kojem se spomen-obilježje može graditi ako je od velikog značaja za jedinicu lokalne samouprave.

Listu spomenika koji su od značaja za lokalnu samoupravu, prema zakonu iz RS-a, utvrđuje općinski/gradski organ uprave nadležan za poslove boračko-invalidske zaštite u saradnji s boračkim organizacijama.
Infografika_spomenici
Sa ili bez dozvole

Na području RS-a, u selu Žepa pripadnici Islamske zajednice žele izgraditi memorijalni centar posvećen civilnim i vojnim žrtvama te tvrde da neće tražiti nikakvo odobrenje jer su kamen temeljac postavili u krugu džamije.

“Ne pada nam na pamet tražiti bilo kakvu saglasnost jer smatramo da nam ne trebaju odobrenja od institucija iz RS-a. Smatramo da smo odobrenje dobili onog časa kada su počinjeni zločini nad ovim ljudima”, kaže efendija Edin Šljivar.

Izgradnji memorijalnog centra u Žepi protivi se boračka organizacija s Pala. Njihov predsjednik Mihajlo Parađina kaže da svi narodi imaju pravo da podižu obilježja za svoje stradale, ali da je kamen temeljac u Žepi postavljen bez postupka kod nadležnih organa.

Tomislav Puhalac, načelnik općine Rogatica, nije želio reći da li mu smeta izgradnja memorijalnog centra, ističući da niko još nije tražio dozvolu.

Osim nepoštivanja procedura, Parađina kaže da drugi razlog zašto ne želi da se postavi spomenik jeste to što nadležni u Sarajevu ne dozvoljavaju postavljanje spomen-obilježja u Dobrovoljačkoj ulici i na nekim drugim mjestima. Parađina smatra da treba postojati reciprocitet kada je riječ o podizanju spomenika u cijeloj BiH.

U Općini Centar Sarajevo nisu odgovorili na naš upit o mogućnostima postavljanja spomen-obilježja u Dobrovoljačkoj ulici, gdje su, prema krivičnim prijavama, u maju 1992. ubijeni pripadnici Jugoslovenske narodne armije (JNA).

U Hrvatskoj udruzi logoraša Domovinskog rata u BiH kažu da godinama imaju problem obilježavanja stradanja žrtava i postavljanja spomen-ploča širom Federacije BiH. U RS-u navode da nisu ni pokušali postaviti spomen-obilježje svojim žrtvama.

“Mi od MUP-a (Ministarstva unutrašnjih poslova) Jablanica nismo uspjeli dobiti odobrenje da položimo vijenac i cvijeće pred Muzej, gdje su bili zatvoreni Hrvati. Nismo dobili odobrenje ni da položimo cvijeće i zapalimo svijeće pred Četvrtom osnovnom školom u Mostaru – gdje je danas Općinski sud”, kaže Anđelko Kvesić, predsjednik Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata u BiH.

Marin Zadrić, predsjednik Općinskog suda u Mostaru, negira da je onemogućio obilježavanje, naglašavajući da mu se, u vrijeme kada je trebalo doći do obilježavanja, nisu obratili ni pisanim putem ni usmeno.

“Nisam ovlašten dati ili ne dati odobrenje za održavanje javnog skupa, polaganje vijenaca ili postavljanje spomen-ploče. I toga se držim. Šta ja privatno mislim o tome, isključivo je moja osobna stvar i nemam namjeru o tome pričati”, kaže Zadrić, dodajući da je isto odgovorio ovom udruženju kada su mu se kasnije obratili.

Primjer nemogućnosti postavljanja spomen-obilježja postoji i u Prijedoru.

Ispoštovane procedure

“Gradske vlasti nam ne daju sredstva i lokaciju za izgradnju spomenika”, kaže Fikret Bačić ispred udruženja roditelja koji traže da podignu spomenik djeci ubijenoj u Prijedoru u periodu od 1992. do 1995. godine.

Bačić kaže da je krajem juna ove godine prvi put prijedlog za izgradnju spomenika došao na dnevni red Skupštine grada, ali odbornici nisu usvojili tu inicijativu, za koju su glasala samo tri poslanika iz reda bošnjačkog naroda, dok su prisutni poslanici iz reda srpskog naroda bili suzdržani.

Gradonačelnik Prijedora Marko Pavić nije odgovorio na naš upit o spomeniku ubijenoj djeci Prijedora. Međutim, nakon sjednice Skupštine grada, izjavio je medijima da spomenik nije sporan, već predložena lokacija za njegovu izgradnju.

“Prijedlog za izgradnju spomenika ubijene djece nije odbijen. Inicijatori su izričito tražili da on bude izgrađen na dvije lokacije – ispred opštine i na glavnoj pješačkoj zoni. Danas je Skupština odbacila prijedlog za promjenu regulacionog plana u ovoj oblasti i porodicama koje su predložile izgradnju spomenika rečeno je da se obrate nadležnim organima i da pronađu drugu lokaciju za spomenik“, rekao je Pavić.

Edvin Kanka Čudić iz Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije za ovakvo stanje krivi politiku, ali i boračke organizacije koje ne dozvoljavaju podizanje spomenika žrtvama drugih etničkih pripadnosti.

Kao moguće rješenje, smatra Čudić, potrebno je utvrditi broj podignutih spomenika, a zatim donijeti državni zakon o kriterijima izgradnje spomenika.
“Zakon na državnom nivou bi dao nekakvu zaleđinu. Mi ćemo u Prijedoru ovo riješiti sa ili bez zakona, ali bi bilo dobro da imamo osnovu i kažemo da je to urađeno po zakonu”, ističe Sead Jakupović, predsjednik Skupštine grada Prijedora.

Većina sagovornika Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), iako im nije dozvoljeno da grade spomenike, tvrdi da im ne smetaju oni koji su podignuti žrtvama druge etničke pripadnosti.

“Nemam ništa protiv spomenika o bilo čijim žrtvama da je riječ. Ne znam zašto bi nekome smetali memorijali i spomenici bilo kojih naroda u BiH. Ti memorijali treba da nas uče i budu neka vrsta upozorenja na ono što se desi kada razum prestane funkcionirati”, zaključuje Šljivar.

Džana Brkanić