Osuđenici Brkić i Šabić nisu imali nikakve mjere zabrane
Brkić i Šabić nisu bili ni pod kakvim mjerama zabrane koje bi doprinijele njihovoj dostupnosti pravosuđu BiH, iako su bili osuđeni na 11, odnosno deset godina zatvora za organizovani kriminal, trgovinu drogom i primanje dara.
U drugom predmetu, u vezi sa korupcijom u pravosuđu, jedino im je bilo zabranjeno sastajanje sa određenim licima. Sud BiH zatražio je 18. januara raspisivanje potjernice za Šabićem, a izdao je nalog za privođenje Brkića, nakon što se on 29. februara nije pojavio u nastavku suđenja u drugom predmetu.
Boris Grubešić, portparol Tužilaštva BiH, ističe da se mora pronaći rješenje kako bi se spriječila bjekstva.
“S obzirom da se sve češće dešava da čak i pravomoćno osuđene osobe postaju nedostupne, mišljenja smo da se mora pronaći način kako bi se spriječilo bjekstvo osuđenih osoba, jer bjekstvom čitav sudski postupak postaje besmislen. Upravo zbog toga, Tužiteljstvo često insistira na određivanju mjere pritvora”, kaže Grubešić.
Proteklih godina zabilježeno je bjekstvo većeg broja optuženih i osuđenih pred Sudom BiH. Samo za petoricom pravosnažno osuđenih za ratne zločine raspisane su potjernice.
Uprkos pravosnažnoj presudi za organizovani kriminal, Šabić i Brkić nisu bili ni pod kakvim mjerama.
Šabiću su u aprilu 2015. ukinute mjere zabrane jer mu je u drugom predmetu bio određen pritvor, koji je potom ukinut. Brkiću su mjere ukinute još u prvostepenom suđenju, u julu 2013. godine.
Advokat Senad Kreho naglašava da tužilac u svakom predmetu treba, u skladu sa težinom djela i drugim faktorima, da procijeni opasnost od bjekstva.
“Zakon je idealan jer nudi niz mogućnosti tužiocu s ciljem osiguranja prisustva optuženog. On može predložiti uzimanje putne isprave, lične karte itd. Sud neće ništa raditi po službenoj dužnosti bez prijedloga tužioca. Tužitelj treba u svakom predmetu ocijeniti težinu djela, opasnost od bjekstva, ima li imovine, nema li, je li porodičan, i predložiti mjere sudu”, objašnjava Kreho.
Dodaje da se, ukoliko sud odbije takav prijelog, onda ne može govoriti o odgovornosti tužilaštva.
Prema Krehinom mišljenju, logično je da budu zatražene mjere zabrane ukoliko je propisana kazna od najmanje deset godina zatvora:
“U svakom predmetu vrši se procjena da li neko lice može pobjeći. Ako je najmanja kazna deset godina, normalno je da će tužitelj predložiti mjere i nakon izricanja presude.”
On napominje da je ranije u zakonu bila odredba po kojoj je pritvor bio obavezan u slučaju izricanja kazne veće od pet godina, ali da su te odredbe izmijenjene u okviru približavanja evropskim propisima.
