Članak

Neprijavljivanje zločina glavni problem

2. Decembra 2014.00:00
U BiH postoji ogroman broj neriješenih predmeta seksualnog nasilja počinjenog u ratu, i to je veliki teret za bosanskohercegovačko pravosuđe, smatra Richard Rogers, stručnjak za međunarodno pravo.

This post is also available in: English

Uz to, Rogers ističe da je u BiH do sada procesuirano više predmeta seksualnog nasilja nego što je to urađeno u bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu.

“Ovdje postoji veliko iskustvo, ali mora se učiniti više”, kaže Rogers u intervjuu za BIRN – Justice Report.

Rogers, koji je član ekspertnog tima Globalne inicijative za sprečavanje seksualnog nasilja, boravio je u Sarajevu povodom promocije Međunarodnog protokola o istraživanju i dokumentovanju seksualnog nasilja u sukobu.

Kako ovaj protokol može doprinijeti kažnjavanju i sprečavanju seksualnog nasilja ako se ima u vidu da je ono u zakonu već definisano kao krivično djelo?
 
Protokol nastoji da postavi standard za istraživanje i dokumentovanje zločina seksualnog nasilja. On obuhvata institucionalni aspekt traume i načine na koje se istražitelji mogu baviti specifičnim aspektima intervjuisanja svjedoka i tako ih zaštititi od retraumatizacije.

Ideja je da se istražiteljima omogući da, nakon nekih budućih sukoba, izađu na lice mjesta, na vrijeme prikupe dokaze i to tako da se mogu iskoristiti u sudnicama. Zaključili smo da je ranije bilo nekoliko problema. Prvo, istražitelji nisu prikupljali dokaze tako da su oni mogli biti upotrijebljeni u sudnici, nisu poštovali procedure.

Takođe smo vidjeli da neki istražitelji ne cijene složenost slučajeva seksualnog nasilja i ne razumiju kako je trauma pohranjena u pamćenju žrtve. Stoga dolazi do retraumatizacije žrtve. Ideja protokola je da postavi standard da odmah nakon sukoba, ili u narednim godinama, dokazi mogu biti prikupljeni i pohranjeni, tako da, ako i kad počne sudski proces, budu dostupni tužiocima.

Kakvi su Vaši zaključci kada je u pitanju procesuiranje ovih djela u BiH?

Zločini seksualnog nasilja su jedni od najtežih za procesuiranje, za svaki pravni sistem. Generalno govoreći, sudovi su uglavnom iznevjerili žrtve seksualnog nasilja u ratu kako u pogledu broja procesuiranih predmeta, tako i načinom na koji su ovi postupci vođeni.

Glavni problem u BiH je neprijavljivanje ovih zločina. Procjenjuje se da je bilo 20.000 slučajeva seksualnog nasilja u ratu, a samo 70 presuda. U razgovoru sa preživjelim, predstavnicima građanskog društva i pravosuđa, zaključili smo da se žrtve ne prijavljuju jer skrivaju događaje od porodice i ne žele da ih izlažu tome nakon ovoliko godina. Imaju pritisak od muških članova porodice da ne izlaze i ne “sramote” porodice.

Takođe, imali su loša prva iskustva sa istražiocima. Neki su retraumatizovani, ili nisu imali povjerenje u policiju ili tužioce za ovu vrstu informacija. Vidjeli smo da su čuli da su velika odgađanja u postupku. Oni žele da se ovo završi i da zatvore to poglavlje, a ne da se zaglave u sudu ili u istrazi godinama bez kraja. Eto, to je glavni problem u BiH, taj nedostatak povjerenja u pravni sistem. Kad bi pravni sistem imao bolje odnose sa preživjelim i žrtvama, kad bi ih mogao ubijediti da će njihovi slučajevi biti vođeni ozbiljno, brzo i efikasno, više preživjelih bi počelo da prijavljuje slučajeve.

Zbog čega je teško raditi na slučajevima seksualnog nasilja?

Zločini seksualnog nasilja, više od bilo kojih drugih, utiču ne samo na pojedinca već i na porodicu i na zajednicu. Jako je teško ohrabriti preživjele da prijave zločine i da ispričaju svoju priču. Jedan od problema je što se ovi zločini rijetko prijavljuju, a drugi je u različitom načinu na koji se trauma pohranjuje u mozgu.

Preživjeli nekada imaju problem da se prisjete događaja na način na koji je to potrebno tužiocima. Nekada oni imaju selektivno pamćenje. Mogu da se sjete osjećaja, mirisa ili boja, ali ne mogu se sjetiti vremena, datuma ili redoslijeda događaja. To je uticalo na probleme u prošlosti, jer se nije razumjelo kako se trauma pohranjuje u mozgu i kako to utiče na ispitivanje i svjedočenje žrtve.

Dakle, problem je u načinu na koji se trauma pohranjuje u mozgu i kako to treba uticati na način ispitivanja i svjedočenja preživjelih u sudnicama. Kombinacija ovih psihosocijalnih aspekata je već duže vrijeme poseban izazov za policajce i tužioce.

Kakvi su Vaši utisci sa treninga koji ste održali sudijama i tužiocima u BiH?
 
Oni zaista cijene dodatno znanje koje smo im dali o efektu traume na žrtvu. Sjećanje kod žrtve koja je traumatizovana pohranjeno je na drugačiji način. Trebaju vam drugačija sredstva da pristupite tom sjećanju. Kao da imate dvije kuće.
 
U jednoj su dokazi o zločinu gdje žrtva nije traumatizovana i treba vam put do te kuće, ali imate drugu kuću, gdje je dokaz o žrtvi koja je traumatizovana i do njega dolazite drugim putem. Na treningu smo pokušali da sudijama, tužiocima i stručnjacima za podršku svjedocima pokažemo načine na koje se mogu izvući najbolji dokazi a da se ponovo ne traumatizuje žrtva. Razgovarajući s njima, rekli su da bi voljeli da su imali ove informacije i znanja prije deset godina, jer bi im veoma pomoglo u istragama.
 
Tužioci su uvidjeli da je vrlo teško kad intervjuišete žrtve seksualnog nasilja, jer one reaguju na drugačiji način od većine drugih žrtava. To nije lako razumjeti iz perspektive pravnika. Morate imati znanje iz psihologije i tako nadopuniti znanje i vještine pravnika. To je osnova treninga, da spojimo ove discipline. To je naročito važno u slučajevima ratnog seksualnog nasilja, jer često nema dodatnih dokaza. Zbog prirode zločina, često su tu samo žrtva i počinilac, nema drugih dokaza. Zbog prirode sukoba nema materijalnih dokaza, žrtve u ratu ne mogu otići doktoru da dobiju medicinski nalaz, nekad je to i opasno. Tužioci i sudije su bili veoma posvećeni na treningu.

Kako će se ta obuka dalje odvijati?

Mi smo obučili grupu i oni sad mogu obučavati svoje kolege. Uvjeren sam da će davati obuku koja će biti od pomoći njihovim kolegama. Ovaj tip znanja nije nešto što su drugi u svijetu znali, a nisu u BiH. Ovo je novo znanje svugdje. Radio sam 14 godina u više slučajeva na međunarodnom nivou, i nisam bio obučen za efekte traume i kako uzimate u obzir traumu kad je istražujete. Čak i tužilaštva pri sudovima na međunarodnom nivou često nemaju to znanje.

Ako odete u policiju u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), često nemaju to znanje. Tužioci i sudije koji su dobili obuku, biće predvodnici ovih znanja i vještina u istraživanju seksualnog nasilja. Mislim da to uviđaju i da žele da promovišu ove nove vještine.

Da li bi politiku kažnjavanja trebalo promijeniti, da li bi veće kazne efikasnije doprinijele sprečavanju ovih zločina?

Istorijski gledano, zločini seksualnog nasilja nisu se tako ozbiljno procesuirali kao drugi zločini. Prije stotinu godina, ti zločini su bili svojevrsne nagrade za pobjedničku stranu. Čak su u Drugom svjetskom ratu postojali brojni zločini seksualne prirode koji nisu procesuirani. Kada govorimo o modernom dobu, moramo osigurati da sudovi, policijski istražitelji i vojni komandanti shvate ovu vrstu zločina podjednako ozbiljno kao i ubistva, mučenja ili pucnjave.

Jedan od načina da se to uradi jeste da se osigura da presude za ove zločine odražavaju nivo patnje žrtava. Mislim da je to nešto što je već prihvaćeno u međunarodnim sudovima, gdje se zločini seksualne prirode kažnjavaju vrlo rigorozno. Nisam siguran da li je to slučaj u BiH, ali se nadam da jeste. Ukoliko to nije slučaj, onda mora da se izvrši revizija kaznene politike.

Da li mislite da bi, osim sudova, političari i vojni komandanti trebalo nešto posebno da učine da bi se spriječilo seksualno nasilje u sukobima?

Apsolutno. U većini ratova politički i vojni lideri su uzrok problema. Politički lideri i njihove vojne kolege trebalo bi da organizuju stroge treninge vojnicima, da im se kaže da seksualno nasilje neće biti tolerisano, da će biti istražen svaki pojedinac za vrijeme rata, a poslije rata da će biti krivično gonjen. Apsolutno je važno da vojni komandanti imaju veoma strogu disciplinu u svojim snagama. U mnogim zemljama smo vidjeli da su vojni komandanti podsticali seksualno nasilje kao način terorisanja neprijatelja, a to je suprotno od onoga što bi trebalo da rade.

Marija Taušan


This post is also available in: English