Može li se presuda Karadžiću smatrati pravednom

Činjenica o kojoj se najviše pričalo u vezi sa predmetom Karadžić jeste to da je on nepravosnažno osuđen. Druga najviše diskutovana činjenica jeste da je bio oslobođen po prvoj tački za genocid, za sistematska ubijanja 1992. godine u “opštinama”. Neki analitičari tumače ovu oslobađajuću presudu kao poricanje činjenica. To je neistina. Sudije su prihvatile činjenice i opisale ih stotinama stranica užasnih detalja. Ono što su zaključili je da se činjenice nisu odnosile na genocid, već na više zločina protiv čovječnosti.

Kako su došli do toga? Počnimo sa zločinima protiv čovječnosti. Karadžić je proglašen krivim za šest zločina protiv čovječnosti u “opštinama”: progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, prisilno preseljenje i “druga nehumana djela”, uključujući silovanje i seksualno nasilje. Ti zločini su bili rezultat “namjerne akcije” (paragraf 2449) snaga koje su bile pod njegovom kontrolom, a predstavljaju “jasan obrazac rasprostranjenog zastrašivanja, nasilja, ubijanja i protjerivanja, koji je za metu imao bosanske muslimane i bosanske Hrvate” (paragraf 2623). Zločini su imali velike i trajne efekte na njihov stepen jer je “skala i obim protjerivanja i kretanje civila iz opština, uključujući i opštine iz tačke 1, rezultirala raseljavanjem velikog broja bosanskih muslimana i bosanskih Hrvata i drastičnim promjenama u etničkom sastavu gradova, u kojima gotovo nisu ostali bosanski muslimani” (paragraf 2624). Oni nisu bili incidentni, ali “imajući u vidu jasan sistematski i organizovan obrazac zločina koji su u svakoj od opština počinili pripadnici srpskih snaga, u kratkom vremenskom periodu, Vijeće je zaključilo da ovi zločini nisu počinjeni slučajno, već na koordiniran način” (paragraf 3445). Prema tome, “Vijeće zaključuje van razumne sumnje da je u periodu od oktobra 1991. do 30. novembra 1995. postojao zajednički plan za trajno uklanjanje bosanskih muslimana i bosanskih Hrvata sa teritorije bosanskih Srba kroz zločine” (paragraf 3447).

Zvuči kao genocid, zar ne? Ipak, sudije su dale dva razloga zbog kojih je Karadžić oslobođen krivice za genocid. Prvi je da, iako su neki elementi zločina demonstrirani kao elementi genocida, uključujući i ubijanje i nanošenje teških tjelesnih povreda, drugi nisu. Uprkos potvrđenim brojnim dokazima koji su pokazali nivo zlostavljanja, maltretiranja, gladovanja, zanemarivanja i namjernog stvaranja visokog rizika, sudije su utvrdile da uslovi u objektima za zatočenje nisu dostigli nivo da bi mogli zaključiti da su “planirani da dovedu do fizičkog uništenja” grupe (paragraf 2587).

Drugi razlog je vjerojatno još važniji. Ovo uključuje i pitanje da li je Karadžić imao “specifičnu namjeru” da se počini genocid. Namjera je element koji čini dokazivanje genocida najtežim. Naprimjer, u vezi sa genocidom u Srebrenici – za koji već postoji sudska evidencija, a za koji je Karadžić osuđen po tački 2 – sudije su utvrdile njegovu namjeru slijedeći vrlo pažljivo tok događaja i njegove aktivnosti, i utvrdili da je on počeo da dijeli “specifičnu namjeru” kada je ubijanje već bilo u toku, a na osnovu razgovora sa operativnim komandantom iz 13. jula 1995. godine. Ovdje je tekst razgovora:

– Čekam da se čujem s predsjednikom Karadžićem. Da li je on tu?

B: Da.

– Halo! Samo trenutak, dežurni će sada odgovoriti, gospodine predsjedniče.

B: Halo! Imam Deronjića na vezi.

– Deronjiću, govori.

D: Halo! Da. Čujem vas.

– Deronjiću, predsjednik pita koliko hiljada?

D: Oko dvije za sada.

– Dvije, gospodine predsjedniče. (čuje se u pozadini)

D: Ali će biti još tokom noći.

(…)

D: Čujete li me, predsjedniče?

– Predsjednik te ne čuje, Deronjiću, ovo je posrednički.

D: Imam oko dvije hiljade ovdje sada do (…)

– Deronjiću, predsjednik kaže: “Sva roba mora biti u magacinima prije dvanaest sutra.”

D: Dobro.

– Deronjiću, ne u magacinima tamo, već na drugom mjestu.

D: Razumijem.

– Prijatno.

Stavljajući po strani teže shvatljivo kodiranje, ono što Karadžić traži da Deronjić učini u ovoj razmjeni jeste da civilne zarobljenike iz Bratunca, gdje su držani, odvede u Zvornik, gdje će biti ubijeni. Prema mišljenju sudija, ova razmjena označava pojavu sporazuma između Karadžića i vojnih komandanata da je tema promijenjena u “gdje će – a ne da li će – zatočenici biti ubijeni” (paragraf 5805), a samim tim i početak njegovog ličnog angažmana u akciji da se počini genocid.

Označena specifičnost razgovora proizlazi iz visokih standarda za osudu. Da bi utvrdili genocidnu namjeru, sudije nisu pitale “da li to ima smisla”, već “da li je to jedini razuman zaključak koji može biti”. Ovo je pokazatelj koliko je visok prag za osudu zbog optužbi za genocid.

Dakle, šta su našli pod namjerom po tački 1? Paragrafi 2596 i 2597 potvrđuju karakter nacionalističke ideologije koja je nastojala da stvori etnički homogenu državu. Ali oni su utvrdili da ostaje otvoren zaključak da se ovaj cilj može postići drugim metodama osim ubijanjem. Slično je i sa huškačkim izjavama i prijetnjama “istrijebi”, “uništi” i tako dalje: u paragrafu 2599, presuda utvrđuje da su ove prijetnje mogle biti hiperbolička stilska figura i da sudije “nisu uvjerene da je jedini razuman zaključak koji se može izvući iz ovih izjava, da su dotični sugovornici imali namjeru da fizički unište” grupe.

Vjerojatno se ključni pasus za objašnjenje odluke sudija da zločini u “opštinama” ne predstavljaju genocid nalazi u paragrafu 3466: “Vijeće je mišljenja da postoji još jedan razuman zaključak na osnovu dokaza, a to je da ako optuženi nije imao namjeru za izvršenje drugih zločina, njemu nije bilo dovoljno stalo da zaustavi ostvarivanje zajedničkog plana prisilnog uklanjanja nesrpskog stanovništva iz opština. Iako Vijeće smatra da su ovi drugi zločini rezultat kampanje prisilnog uklanjanja nesrpskog stanovništva iz opština, Vijeće ne smatra da su bili dio namjere zajedničkog plana.”

To je bio argument u pravnom kontekstu. Izvan pravnog konteksta, ono što su sudije utvrdile jeste da je cilj RS-a bio stvaranje etnički homogene države nasilnim mijenjanjem stanovništva, ali su mislili da to mogu učiniti bez ubijanja. Činjenica da su ubijali ne znači da su mislili da moraju ubijati. Treba se uzeti argument koji vrijedi. Vjerojatno najviše vrijedi kao primjer razlike između pravnog obrazloženja i svakog drugog načina razmišljanja. To je najvjerojatnije i pokazatelj da, barem u ovoj ranoj fazi, sudije vrlo nerado donose zaključke o genocidu.

Da li je oslobađajuća presudu po tački 1 pobjeda za Karadžića?

Do određenog stepena – da, u smislu da je on oslobođen. Ali nalazi na osnovu činjenica su opsežni i ukazuju na seriju zločina velikih razmjera, planiranih i koordiniranih na najvišem političkom nivou. Ima dvije grupe ljudi koji će vjerojatno biti zainteresirani za razliku između nalaza za zločine protiv čovječnosti i nalaza za genocid: 1) advokati; 2) politički aktivni ljudi koji žele da izgrade politički kapital bez prisustva ili odsustva druge etikete. Njihovi motivi i interesi nisu isti, vjerojatno su nemjerljivi jedni s drugima, i uglavnom nisu od pomoći ljudima izvan zajednica koji se prepiru oko njih.

Zločini protiv čovječnosti nisu minorni zločini, i ne nužno manji zločini od genocida. Značajno je da je Karadžić na osnovu činjenica utvrđenih na suđenju osuđen za velike zločine, čak i ako se to ne odnosi na svaku tačku za koju je traženo. Osim toga, ipak, ono što će na kraju najviše biti važno u vezi s presudama Tribunala (za one dobro obrazložene i dokumentovane) neće biti odluke koje se nalaze u njima. Te odluke su artefakti o tome šta je određena grupa sudija bila spremna da uradi u određenom trenutku u društvenoj i političkoj istoriji, u određenoj fazi razvoja svoje profesije. Ono što će biti važno oko presuda je dokumentovana evidencija koju su oni utvrdili i njihov doprinos u afirmaciji činjenica.

Zašto nije dobio doživotnu kaznu?

Kazna Karadžiću je proizvod sudija koji pokušavaju da izbalansiraju “težinu zločina” za koje je osuđen sa “olakšavajućim okolnostima” koje moraju uzeti u obzir. Ništa nije uzeto u obzir kao otežavajuća okolnost. Ovo je možda tako jer se neki od potencijalnih otežavajućih okolnosti u ovom slučaju mogu pripisati ne Karadžiću, već nekome ko se zove dr. Dabić. Faktori koji su tumačeni kao olakšavajuće okolnosti uključuju ostavku Karadžića sa javne funkcije pod političkim pritiskom 1996. godine (sudija je ostao agnostik da li je ovo bila posljedica takozvanog “ugovora sa Holbrookom”, a mnogo voljeni glumac Hal Holbrook čini se da nije bio voljan da svjedoči), kao i činjenicu da je “u nekoliko slučajeva optuženi izrazio žaljenje” (paragraf 6059). Njegove godine su također uzete kao olakšavajuća okolnost.

Kazne MKSJ-a su vezane i za praksu kažnjavanja koja je vladala u Jugoslaviji, koja je za ovakve zločine nejasna – sudije napominju da je “članom 141. KZ SFRJ zabranjen genocid, članom 142. zabranjen ratni zločin protiv civilnog stanovništva, članom 143. zabranjen ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika, i članom 144. zabranjen ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. Za krivična djela iz čl. 141., 142., 143. i 144. KZ SFRJ propisana je kazna zatvora od najmanje pet godina ili smrtna kazna” (paragraf 6042). Dakle, “razlika između pet godina i smrtne kazne” daje mnogo manevarskog prostora, posebno u nedostatku prethodnog iskustva.

Ovdje možemo dodati da kazna od 40 godina (minus osam godina koje je proveo u pritvoru, što daje 32 godine, minus “Meronov bonus” za automatsko oslobađanje nakon odsluženja dvije trećine kazne, daju 19 godina), ne znači nužno manje provedenog vremena u zatvoru od “kazne doživotnog zatvora”. Kazna doživotni zatvor zapravo ne znači da će zatvorenik biti u zatvoru do smrti. To je zato što, osim ako ste vojnik u jednoj od jedinica pod komandom Karadžića, ne znate kada će i drugi ljudi umrijeti. Dakle, doživotna kazna se obično tumači kao nošenje arbitražnog maksimuma, određenog faktorima kao što su životni vijek i, u slučaju MKSJ-a, izuzetno blage kaznene procedure SFRJ. Dakle, ovi faktori mogu zapravo uticati da “kazna doživotnog zatvora” bude znatno kraća od 19 godina predviđenih za Karadžića.

U tom smislu, moglo bi se reći da činjenica da Karadžić nije dobio kaznu doživotnog zatvora, ima uglavnom simboličko značenje. Ovo dopunjuje i činjenica da je vjerojatnost da će on živjeti još 19 godina statistički mala. Ali – reći da nešto ima simboličko značenje nije isto što i reći da to nema značaja. U prvom redu, postoji očigledna disjunkcija između ekstremno teških djela i ograničene kazne. Na drugom mjestu, simbolička pitanja su pitanja oko kojih su ljudi (svuda, a posebno u regiji) najmanje spremni popustiti.

Hoće li biti žalbe?

Hoće li biti žalbe? Gdje postoji pravo na žalbu biće žalbe.

Da li ljudi trebaju biti zadovoljni?

Da li je Tribunal, prosrpski, antisrpski, umjeren prema Klingoncima, ili šta? Ništa od ovih stvari, i neka od mnoge – ljudi koji govore da je presuda – presuda o nekoj apstraktno zamišljenoj etnonacionalnoj grupi jednostavno ne znaju šta pričaju. Zanemarite ih sa prezirom koji zaslužuju.

I dozvolite mi zapažanje o tvrdnjama pristrasnosti, posebno onim na osnovu identiteta: oni mogu imati malo vrijednosti u smislu predviđanja nečeg što bi se moglo dogoditi u budućnosti (“Mary dolazi na večeru u petak, a ona je katolikinja, pa možda će htjeti ribu”), ali oni nemaju nimalo vrijednosti u objašnjenju činjenica koje su se već dogodile (“Mary je prekuhala ribu jer je katolkinja”). Ovo se odnosi na sve nepotrebne gluposti koje ljudi mogu koristiti da bi objasnili presudu (“predsjedavajući sudija je Korejac, a oni su ljubomorni na Srbe jer je njihov kiseli kupus bolji”), kao i na namjerno nereprezentativne gluposti na koje se ljudi mogu pozvati kako bi pojednostavili složenost odgovora (“razgovarao sam s nekim ko je godinama usko povezan sa ovakvom ekstremističkom politikom, tako da znam šta svako u etnonacionalnoj grupi kojoj pripada misli”). Da bi objasnili stvarne pojave, potrebno vam je da uključite stvarne supstance.

Što se tiče konkretnog pitanja, da li ljudi trebaju biti zadovoljni, ko sam ja da govorim ljudima šta ih treba učiniti zadovoljnim? Neki ljudi će biti zadovoljni ili nezadovoljni presudama za određene tačke ili zbog visine kazne. Neki ljudi će biti oduševljeni jer je Tribunal konačno doveo do kraja veliko suđenje. Neki ljudi će osuđujuću presudu po 10 od 11 tačaka tumačiti kao parcijalnu pobjedu, neki će na simboličan gubitak po pitanju genocida gledati kao na poraz. Većina ljudi, nažalost, barem u kratkom roku, gledaće ovaj ili bilo koji drugi događaj kao potvrdu onoga u što su vjerovali svi zajedno.

Ono što mogu predložiti ljudima koji nisu sigurni da li da budu zadovoljni je ovo: mjera uspjeha ili neuspjeha ove presude neće biti u tome gdje će živjeti Radovan Karadžić od sada pa do svoje smrti, ili u onome što će glasni sebični političari uraditi u narednim sedmicama ili mjesecima. Već u tome da li će, na dugi rok, činjenice koje su utvrđene kombinacijom istrage i argumenata biti shvaćene i da li će početi da pružaju osnovu za raspravu i uzajamno priznavanje među ljudima koje su ih falange institucija agresivno naučile da uvijek sebe smatraju žrtvama, a ljude oko sebe neprijateljem. Da li će do ovoga doći, mnogo manje će zavisiti od onoga što Tribunal radi, a puno više od društvenog i političkog okruženja u kojem ljudi žive. Možda vrijedi da dodamo još jednu stvar: vjerojatno nije dobra ideja da tražimo zadovoljstvo u zakonu.

Kakav je značaj ovoga za istoriju i pomirenje?

Počnimo s istorijom, jer je ovo lakši dio. Prvo, presuda okuplja dokumentovane dokaze koji zahvaćaju vrlo široku skalu zločina – iako ograničeno na Bosnu i Hercegovinu, efikasno radi ono što je presuda u predmetu Slobodana Miloševića trebala da uradi, da optuženi nije preminuo. Na kraju krajeva, ovaj suštinski stupanj detalja će značiti puno više nego odluka o tome da li da se osudi ili ne, ili da li je zločin ove ili one vrste. Ovdje su zaista vrijedan posao uradili ne advokati koji sjede u klupi, već istraživači koji su sakupili materijal koji se koristi.

Presuda nastavlja narativ koji se razvio u Tribunalu da je konflikt u BiH bio građanski rat, zaključivši da bez obzira na brojne dokaze o koordinaciji, političkoj zastupljenosti, naoružavanju, obukama, finansiranju i ponovljenim slučajevima direktnog ostvarivanja političkog uticaja, ni Slobodan Milošević (paragraf 3460) ni njegovi oficiri Jovica Stanišić i Franko Simatović (paragraf 3461) nisu bili dio udruženog zločinačkog poduhvata (njihovi zaposlenici Šešelj i Arkan su bili, u skladu sa paragrafom 3459).

Što se tiče pomirenja, vidjeli smo dvije vrste javnih izjava. Prva vrsta su floskule globalnih političara koji su izrazili nejasnu nadu da će presuda nekako doprinijeti pomirenju. Ove izjave su bezvrijedne. Druga vrsta su od političara u regiji koji ne čine ništa da promoviraju pomirenje, izjavljujući da presuda neće promovirati pomirenje. Ove izjave su manje nego bezvrijedne.

Ove vrste izjava ukazuju na nešto što bi trebalo da bude očigledno: nijedna presuda o bilo kojem pitanju bilo kojeg suda ne može biti zamjena za ono što čitav kompleks institucija ne radi oko pomirenja. Mogli su početi punom parom prije suđenja Karadžiću. Mogli bi to da urade, čak i kad bi ishod suđenja bio drugačiji. Mogli su to uraditi i da Karadžiću nikada nije suđeno. Mogu to učiniti sada.

Eric Gordy je viši predavač na Univerzitetskom koledžu u Londonu. Ovaj članak je izvorno objavljen na njegovoj internet stranici, East Ethnia.