Članak

Momčilo Krajišnik: Savjest čista, ali teška etiketa zločinca

3. Juna 2015.00:00
Haški osuđenik Momčilo Krajišnik, koji je na slobodi već dvije godine, kazao je da je teško živjeti sa etiketom ratnog zločinca, ali da je njemu savjest čista.

This post is also available in: English

Tokom devet godina koje je proveo u Haagu, kako je rekao, prošao je kroz tri suđenja. Prvo je nazvao “pozorište u sudnici”, drugo je kako su ga procjenjivali ljudi u BiH, a treće je njegov sud savjesti.

Na prvom suđenju Krajišnik, ratni predsjednik Skupštine Republike Srpske, osuđen je na 20 godina zatvora za progone i deportacije nesrpskih civila s područja deset općina u BiH.

Nakon sedam godina suđenja, Krajišnik se pita: “Zašto sam ja kriv?”, ali i sam daje odgovor. “Zato što je je Haški tribunal zaključio da je Republika Srpska stvorena etničkim čišćenjem. Po njima je najuže rukovodstvo krivo za to. Dakle, Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Ratko Mladić i neki drugi”, objašnjava Krajišnik, ističući da ispada kriv za djela za koja ne zna.

Unatoč osudi, kazao je, njegova savjest je čista i sretan je – s obzirom da je dobio druga dva suđenja.

“Može svako provjeriti moju presudu. U toku suđenja nijedna osoba iz muslimanskog i hrvatskog naroda nije svjedočila protiv mene. Niko nije rekao da je Krajišnik nešto radio, niti ima dokument da sam dao neku pogrešnu izjavu. Znate, naš narod zna ko je kriv. U Sarajevu smo uvijek znali ko je kakav. Isto tako moja savjest je mirna. Sto puta sam preispitivao da li sam nešto mogao uraditi drugačije, i nisam ništa našao”, pojasnio je Krajišnik.

Prema njegovim riječima, u toku rata nikada nije dobio informaciju o počinjenim zločinima, već samo neke spekulacije.

“Kad god je tako nešto došlo, davali smo nalog da službe policije i vojske to istraže, utvrde i kazne. Ali sve je bilo tako zavjerenički. Dobivao sam informacije samo o zločinima nad Srbima, a da Srbin nekog ubije, to je bilo kao da se ne dešava. Veliki broj zločina počinili su dobrovoljci, koji su dobri kada treba da se ubija. Sve su bezbjednjaci trebali da istraže, ali valjda su se solidarisali s onima koji su činili zločine”, kazao je Krajišnik.

Traženje dokaza o nevinosti

Kao primjere zločina za koje je optužen, a o kojima, kako tvrdi, ništa nije znao, Krajišnik je naveo masakr na Korićanskim stijenama, kao i prisilno preseljenje jedne grupe zatvorenika iz logora Manjača kraj Banje Luke.

Krajišnik je rekao da nije bio na Palama kada je došla informacija za zločin na Korićanima, ali zna da je Karadžić dao nalog da se to istraži. Tek kada je došao u Haag, Krajišnik je, kako je kazao, shvatio da je tada bio u Beogradu, gdje mu se liječila supruga, koja je stradala tokom granatiranja.

U vezi s preseljenjem Bošnjaka s Manjače, Krajišnik je pojasnio da je tek nakon suđenja našao dokumente da je Međunarodni Crveni krst intervjuisao zatvorenike i organizovao njihov odlazak.

“Opredijelio sam se da ostatak života potrošim u traženju dokaza da nisam kriv i da nije tačno ono za šta sam osuđen. Meni je savjest čista, ali se ne osjećam sretno. Zašto? Nisu kazna godine u zatvoru, jeste i to, ali je kazna etiketa zločinca”, rekao je Krajišnik.

Istaknuo je da se ne pravda, ali je dodao: “Da mi je sadašnja pamet, sve što sam čuo, istraživao bih i pet puta provjerio.”

Govoreći o kontrolisanju ratnih dešavanja, Krajišnik je kazao da su općine u Republici Srpskoj bile kao “male države”.

“Puno je ljudi u ovom ratu vodilo svoj privatni rat i nosilo pušku. Svako je radio šta je htio i takve budale su lako mogle ubiti koga su željele jer je bilo bezvlašće”, rekao je Krajišnik.

Prema njegovim riječima, srpsko rukovodstvo nije imalo planove za počinjenje zločina. Za govor Radovana Karadžića u kojem krajem 1991. godine poručuje muslimanima u BiH da im prijeti nestanak, Krajišnik je kazao da to nije plan izvršenja zločina niti prijetnja.

On je rekao da je u vezi s tim govorom razgovarao s Karadžićem, koji mu je dao potpuno logično objašnjenje.

“Muslimanima taj govor može izgledati rogobatno, ali prije Karadžića govorio je Muhamed Filipović i tražio da se dogovore jer će inače nestati. Onda je Karadžić koristio istu tu riječ”, kazao je Krajišnik.

Srebrenica – veliki zločin

Za strateške ciljeve srpskog naroda koje je Skupština Republike Srpske usvojila 1992. godine, a od kojih je jedan odvajanje od druga dva naroda, Krajišnik je rekao da to nisu bili pozivi na etničko čišćenje, već verzija mirovnog plana portugalskog diplomate Josea Cutileira.

Krajišnik je ubistva Srebreničana počinjena u julu 1995. godine nazvao velikim zločinom, ali je kazao da nije riječ o genocidu, kako je to utvrđeno presudama međunarodnih i domaćih sudova.

“Volio bih da vidim te međunarodne norme, da se utvrdi šta je genocid. Ja mogu kao Srbin da kažem da za mene to nije genocid, ali pokušavam biti objektivan. Drago mi je da u toj nesreći Srebrenice nisu ubijane žene i djeca, ali priznajem da je strašno i zgražavam se kada čujem da su ljudi postrojavani i ubijani”, rekao je Krajišnik, istaknuvši da je za njega genocid nešto krupnije.

Tužilaštvo u Haagu nije optužilo Krajišnika za genocid u Srebrenici. On je pojasnio da je samo u medijima čuo za masovnost zločina u toj zaštićenoj enklavi Ujedinjenih nacija (UN).

“Ja sam htio da saznam. Bio sam u Haagu s Ljubišom Bearom, koji je osuđen na doživotni zatvor za Srebrenicu, i razgovarao. On mi se kleo da to nije bilo tako. Ja nisam utvrdio šta se desilo i mislim da nije ni Haški tribunal… Ima tu nečasnih ljudi koji su govorili laži da su oni nešto vidjeli i čuli, pa je malo sud tu napravio mozaik, a to bi se trebalo utvrditi radi naše djece”, kazao je Krajišnik.

Prema njemu, Srebrenica je najbolnija za one koji su izgubili voljene, a najštetnija za srpski narod.

Općenito o procesuiranju ratnih zločina u Haškom tribunalu Krajišnik nema previsoko mišljenje. Pojasnio je da je 2000. godine – kada je uhapšen i odveden u Haag – bio šokiran, jer je prošao sve istrage nakon rata kao kandidat za člana Predsjedništva BiH.

“Ne mogu se otrgnuti osjećaju da sam optužen. Neka nevidljiva ruka proglasila je mene odgovornim u nedostatku nekih drugih koje su oni željeli da strpaju u zatvor”, rekao je Krajišnik, dodavši da su stranci mislili da će on ometati mir, što im je uveliko zamjerio.

Govoreći o preostalim suđenjima u Haagu, Krajišnik je kazao da mu je Karadžić prijatelj i da zna da je nevin, ali da Ratka Mladića nije često viđao tokom rata.

“Za Radovana znam da nije želio rat, a pored Mladića nisam bio. Nisam bio u Glavnom štabu u Crnoj Rijeci i bio bih nepošten da kažem da nije kriv, ali ne mogu reći ni da je kriv. Ono što mogu reći jeste da se na sastancima sa mnom nikad nije zalagao za zločin”, dodao je Krajišnik.

U vezi sa Sudom BiH Krajišnik je rekao da bi ova institucija uskoro trebala završiti s radom, kao i Haški tribunal.

“Ovo insistiranje na ratnim zločinima onemogućava pomirenje. Stalno se podgrijava koliko je osuđeno ljudi na kojoj strani. Srbi kažu da se samo njima sudi i hoće da se to izjednači, ali čemu? Mi moramo da se bavimo budućnosti i damo nadu mladima”, pojasnio je Krajišnik.

Dayton – muslimani dobitnici

Tokom razgovora za BIRN – Justice Report, Krajišnik se osvrnuo i na 20-godišnjicu od potpisivanja Mirovnog sporazuma u Daytonu. On je tada pregovarao ispred delegacije Republike Srpske, a prisjeća se da je najveća borba u pregovorima bila oko toga da li će Sarajevo biti zaseban distrikt.

“U Daytonu su muslimani najveći dobitnici jer Sarajevo vrijedi 30 ili 40 posto cijele BiH. Znam da oni misle da su Srbi najveći dobitnici”, kazao je Krajišnik.

Govoreći o budućnosti, Krajišnik je istakao kako strahuje da će jednog dana doći do nestanka BiH.

“Ovako ne ide, nije funkcionalno. Trebaju stranci stati u stranu i predstavnici sva tri naroda se dogovoriti. Kako god da se dogovorimo skupa, ali da rata više ne bude nikada”, smatra on.

Put za bolju budućnost, prema Krajišniku, jeste “praštanje zločina”.

“Odlučio sam da ne mrzim nikoga. Meni su muslimani ubili snahu, brata od strica i supruga mi je nastradala, izgubio sam kraj – svoje Sarajevo, ali neću da mrzim. Ne radi toga jer nekog volim, već neću jer je teško da u mržnji živimo. Moramo, koliko god je moguće, da oprostimo, ne trebamo se izviniti jedni drugima, već da praštamo”, zaključio je Krajišnik.

Denis Džidić


This post is also available in: English