Milojica i Rivić: Imena ubica ispisana bojom na ormaru
Fadil Velibašić je kazao da se nakon napada srpskih snaga 22. maja 1992. godine s porodicom preselio u kuću djeda, gdje su noću spavali u podrumu, a danju se krili po šumama.
“Jednu noć otac je ustao i izašao iz podruma gdje smo svi spavali. Vratio se i tražio od mame pola litra rakije. Bilo mi je čudno jer on ne pije. Više ga nismo vidjeli živog”, izjavio je Fadil Velibašić.
Dva dana kasnije, prema kazivanju svjedoka, došla su tri vojnika, uzeli im konje i kola te ih obavijestili da se nedaleko od kuće nalazi leš.
“Na štap sam svezao bijelu maramu i krenuo prema tom mjestu. Moj otac je ležao mrtav uz cestu, na leđima. Vukao sam ga koliko sam mogao, bio je velik, i zvao mamu. Otac je imao rane na prsima i stomaku, nožem je bio proboden sa strana po stomaku, bio je zaklan i imao je odsječena dva prsta na jednoj nozi”, prisjetio se Fadil Velibašić.
Prema njegovom iskazu, nakon rata je od komšije Slobodana Vasiljevića čuo da su njegovog oca ubili Pero Đurić, Boro Milojica i Želislav Rivić.
“Moj brat je njihova imena zapisao farbom na poleđini ormara u našoj kući. Nije imao olovku. I danas to tamo stoji”, rekao je svjedok.
Boro Milojica i Želislav Rivić, bivši pripadnici Šestog ljubijskog bataljona 43. prijedorske brigade Vojske Republike Srpske (VRS), optuženi su za ubistva 19 civila bošnjačke, hrvatske i romske nacionalnosti počinjena u junu i julu 1992. godine.
Drugi svjedok Edin Velibašić kazao je da mu je Vasiljević u više navrata govorio da su mu Đurić, Milojica i Rivić ubili oca.
“Rekao mi je da je Boro Milojica pucao u mog oca. On to zna jer je ratovao s njima. Tako mi je rekao. Nisam čuo priče da je Vasiljević ubio mog oca”, izjavio je Edin Velibašić.
Nastavak suđenja zakazan je za 18. januar 2018. godine.
