Članak

Mejakić i ostali: Naredbe Sime Drljače

30. Januara 2008.02:06
Željko Mejakić trećeg dana svjedočenja govorio o silovanju žena u Omarskoj i učešću stražara u oduzimanju novca od logoraša

Zadnji, treći dan svjedočenja u svojstvu svjedoka vlastite odbrane, Željko Mejakić je govorio o silovanju zatočenih žena i uništavanju dokumentacije o logoru Omarska, te učešću stražara u oduzimanju vrijednosti od Bošnjaka i Hrvata tokom 1992. godine.

“Moje prvo saznanje o pokušaju silovanja odnosilo se na zaštićenu svjedokinju koju je Tužilaštvo BiH saslušalo pod šifrom K035. Ona mi je prijavila kako ju je jedan pripadnik obezbjeđenja odveo u prostoriju i pokušao prinuditi na seksualni odnos. Također se kao zaštićena svjedokinja Tužilaštva pojavila i K040, koja mi je u Omarskoj ispričala da je i nju drugi pripadnik obezbjeđenja pokušao prisiliti na seksualni odnos”, rekao je Mejakić i dodao da je o oba slučaja obavijestio Simu Drljaču, načelnika Stanice javne bezbjednosti Prijedor, koji je poginuo kada su ga pripadnici međunarodnih snaga pokušali uhapsiti 1997. godine.

Za silovanja, mučenja, ubistva i premlaćivanja prisilno zatočenih Bošnjaka i Hrvata u logorima Omarska i Keraterm tokom 1992. godine Tužilaštvo BiH tereti Željka Mejakića, Momčila Grubana, Dušana Fuštara i Duška Kneževića.

Mejakić je govorio kako je pomagao Bošnjacima tokom njihovog zatočenja i nakon izlaska iz logora Omarska.

“Svjedokinja Tužilaštva BiH K035 je, nakon što je napustila logor, u Trnopolju od mene zatražila pomoć jer joj je neki vojnik prijetio da će je silovati. Kada sam primio spiskove ljudi koji će napustiti Omarsku, vidio sam da je predviđeno da Kerim Mešanović ide za Manjaču, ali sam zamolio Ranka Mijića, koji je bio na čelu jedne isljedničke grupe, da ga prebaci za Trnopolje, što je on i učinio”, rekao je Mejakić.

Kerim Mešanović je, kao svjedok Tužilaštva, iskaz pred Sudom BiH dao 2007. godine i tada je istakao da je zahvaljujući optuženom Mejakiću napustio Trnopolje, a poslije i BiH, tako što mu je Mejakić pomogao da dobije lažnu ličnu kartu s kojom je prešao u Srbiju.

U logoru Omarska, kako tvrdi Mejakić, pojedini stražari su učestvovali u oduzimanju vrijednosti i novca od zatočenih Bošnjaka i Hrvata, te u preprodaji hrane.

“Moram istaći da je na različite načine iznuđivan novac. Sjećam se da je jednom pripadnik Teritorijalne odbrane u logor donio dva kartona keksa koja je htio prodavati zatočenicima”, prisjetio se Mejakić.

Kako je istakao Mejakić, u logor je “često dolazio” Simo Drljača, po čijoj naredbi nisu smjeli postojati “pisani tragovi o postojanju žena u logoru”.

“Drljača je izričito govorio da se ne smije pričati o ženama zatočenim u logoru i, po njegovoj naredbi, one su sklanjane prilikom različitih posjeta”, rekao je Mejakić i dodao da je većina dokumentacije iz Staničnog odjeljenja milicije u Omarskoj o ovom logoru “nestala i uništena tokom novembra 1992. i tokom 1996. godine”.

Mejakić je rekao i kako su logor tokom 1992. godine u nekoliko navrata obišle novinske ekipe te ekipa Međunarodnog Crvenog križa. Također je rekao da mu je u novembru 1996. godine “naređeno da napusti policijsku službu”, nakon čega je otišao u Srbiju i 2003. godine se predao Tribunalu u Haagu, koji je protiv njega podigao optužnicu 1995. godine.

Vijeće za prosljeđivanje Tribunala je odluku o prenosu ovog predmeta na Sud BiH donijelo 20. jula 2005. godine, a prema pravilima 11 bis o prenosu predmeta iz Haaga na lokalne sudove. Četvorica optuženih u predmetu Mejakić i ostali su u Sarajevo prebačeni u maju 2006. godine.

Unakrsno ispitivanje Željka Mejakića zakazano je za ponedjeljak, 4. februar 2008. godine.