Članak

Matuzović i ostali: “Standardni postupak tuče i maltretiranja”

27. Februara 2019.16:05
Svjedok Tužilaštva BiH je izjavio da je u oktobru 1992. godine doveden u školu u Orašje gdje je bio “standardni postupak tuče i maltretiranja”, te da su ostali zatvorenici svakodnevno išli na kopanje rovova.

Čedo Milošević se prisjetio početka rata 1992. kada je u Orašju bio zatvoren u školu u blizini fudbalskog stadiona, pojasnivši da je nakon tri mjeseca prebačen u Novi Grad, a potom u Bosanski i Slavonski Brod. Prema njegovim riječima, u mjestima gdje je zatvoren bio je tučen i maltretiran.

Kako je rekao, u oktobru 1992. u prilično lošem stanju je doveden u Donju Mahalu kod Orašja, u fiskulturnu salu škole. Naredno jutro po dolasku, kazao je da je došao Pero Vincetić zvani Konj s nekoliko vojnih policajaca te su ih izveli napolje. Vincetić je prozvao sedam do osam imena sa spiska, među kojima je i svjedok, te im je rekao da neće ići na radove.

“Tretman je bio haos. Standardni postupak – tuča, maltretiranje, izvođenje. Bio sam udaran, jer nisu znali da sam zaštićen od Vincetića. Dolazili su ljudi iz Slavonskog Broda, oficiri neki, tukli i maltretirali. Od vojnih policajaca sam upoznao sve, ali sam njihova imena zaboravio”, ispričao je svjedok, dodavši da su zatvorenici svakodnevno išli na kopanje rovova i tranšeja.

Ne mogavši izdržati torturu i maltretiranje, deseti dan od dolaska, Milošević je rekao da je od Vincetića zatražio da ide na radove. Kako je rekao, prilikom drugog dana radova, u mjestu Matići ubijen je Blagojević. Svjedok je dodao da je kasnije žutim kombijem odveden da zakopa ubijenog.

Milošević je rekao da je do 31. decembra iste godine bio u Orašju, kada je na kopanju rovova ranjen ispod pazuha i u lijevu ruku. Nakon toga je odveden na liječenje, a krajem januara naredne godine je razmijenjen.

Za zločine počinjene u Orašju optuženi su Đuro Matuzović, Ivo i Tado Oršolić, Marko Dominković, Joso Nedić, Marko Blažanović, Mato i Anto Živković, Stjepo Đurić i Mirko Jurić.

Oni su zločine, prema optužnici, počinili kao pripadnici komandnih struktura HVO-a te vojne i civilne policije u Orašju. Na teret im je stavljeno da su počinili progon srpskog stanovništva, i to ubistvima, zatvaranjem, mučenjem, silovanjima i drugim radnjama.

Svjedok Stevo Petrović je kazao da je do 9. maja 1992. živio u Bukovoj Gredi, kada je rat počeo te je s bratom Acom i ostalim mještanima srpske nacionalnosti odveden u školu u Orašje. Pojasnio je da je polubrat njegove supruge Mišo Gavrić ostao u selu te da ne zna šta je bilo s njim, kako je izgubio život. Suprugin drugi polubrat Pero se, prema riječima svjedoka, drugi dan objesio u kupatilu škole.

“Moj brat Aco je bio u pritvoru, nakon deset dana je podlegao. Ne znam kako je podlegao. Sahranjen je u našem selu”, rekao je svjedok, dodavši da je boravio i u Donjoj Mahali gdje ih je vojska HVO-a vodila na radove.

Treća svjedokinja Nada Mitrović je ispričala da je njen stric Ignjo Arsenić ostao kod kuće kad je selo Vučilovac 12. decembra 1992. palo. Njen otac je, kako je rekla, kasnije čuo da je stric živ i da služi u kuhinji, a da je u aprilu 1993. došla informacija da nije živ.

“U julu 1993. sam počela raditi u pošti i u nekom periodu se pojavio Pero Božić koji je bio zarobljen sa stricom. Kaže da su mučeni i da stric nije bio izdržljiv kao ostali i da je živ zatvoren u mrtvačku vreću”, posvjedočila je ona.

Suđenje se nastavlja 6. marta.

 

Emina Dizdarević Tahmiščija