Članak

Izgubljeno djetinjstvo: Sjećanja na rat na Kosovu

31. Marta 2020.13:23
Tri osobe koje su preživjele rat na Kosovu kao djeca, za BIRN govore o svojim sjećanjima na borbu između Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) i srpskih snaga, ali i na NATO bombardovanje 1999. godine.

Bio je hladan dan, decembar 1998. godine, a porodica Besnika Rustemija očekivala je napad na selo Slivovo.

Rustemi, koji je tada imao šest godina, igrao se u komšijskom dvorištu sa svojim drugom. U spavaćoj sobi su ga čekale nove gumene čizme, koje su stajale spremne u slučaju da njegova porodica odluči da bježi.

Slivovo su već nekoliko nedjelja opkoljavale srpske snage. Kada su pripadnici OVK ubili srpskog policajca iz Gnjilana, mještani su očekivali napad.

Rustemi, koji danas radi kao socijalni radnik, sjeća se da je u selo stigla delegacija posmatračke misije OSCE-a, što je rezultiralo povlačenjem srpskih snaga.

“Nekoliko nedjelja kasnije desio se masakr u Račku, koji je doveo do NATO bombardovanja (Jugoslavije)”, kaže nam on.

Račak je udaljen od Slivova samo deset kilometara. Tamo su 15. januara 1999. srpske snage ubile oko 45 kosovskih Albanaca. Ovaj masakr, koji je objelodanila misija OSCE-a, postao je glavni razlog za vojnu intervenciju NATO-a.

Jedna od žrtava je zarobljena, mučena i obezglavljena u blizini njegove kuće. Glava je pronađena tek kasnije.

Rustemi je zadrhtao na samu pomisao da se masakr mogao dogoditi i u njegovom selu.

“Naše selo ima veze s ovim incidentom zbog tog obezglavljenog leša. Mi smatramo da je očigledno da je glava trebala da se donese u moje selo u znak osvete i da se pošalje poruka porodici srpskog policajca u Gnjilanu, da je osveta izvršena”, ističe Rustemi.

Kada se ovo dešavalo, on i njegova porodica bili su već na Šar-planini, jer su krenuli ka Albaniji. Rustemi se prisjeća kako je stalno bio mokar i gladan, jer njegova porodica nije imala vremena da se spremi, ponese dovoljno hrane ili eventualno nekakav šator.

Nije imao priliku ni da obuje svoje nove čizme, pa je čitav put prešao u starim cipelama. Kada su se vratili, kuća je bila spaljena, a s njom i čizme.

Sjećanja na izbjeglički život su mu pomiješana, mada se i dalje dobro sjeća početka NATO bombardovanja 1999. godine.

“Nebo je izgledalo kao kada je osvijetljeno vatrometom u novogodišnjoj noći”, kaže on. Sjeća se da su, kada je počeo vazdušni napad Zapadne alijanse, ljudi paničili, budući da su se nalazili u planinama, na otvorenom.

Situacija se kasnije pogoršala. “Najlošija iskustva su mi bila ona kada su nas prisilili da napustimo planinu”, priča on.

“Moj otac nije mogao da se obrije i izgledao je kao vojnik OVK, pa su ga srpske snage odvele. Do albanske granice morao sam da idem sam sa majkom, koja je bila u drugom stanju”, objašnjava Rustemi.

Iscrpljeni i prestravljeni, on i njegova majka morali su pješke da pređu oko 70 kilometara, od sela Štimlje do Prizrena, a potom do granice s Albanijom.

Usput je vidio tijela za koja je tada mislio da su ljudi koji “spavaju pored puta”.

Kasnije je shvatio da se radi o leševima izbjeglica.

“Nismo znali šta nam se može dogoditi”
Nebojša Rašić je 1998. godine imao 15 godina i živio je normalan život tinejdžera u selu blizu Lipljana na Kosovu dok jugoslovenske vlasti nisu uvele vanredno stanje jer je eskalirao njihov sukob s OVK.

“OVK je otela mog prijatelja koji je živio u obližnjem selu. Stalno su se dešavale otmice”, kaže Rašić, nekada prevodilac u KFOR-u, a danas nastavnik engleskog jezika.

Nakon otmica, navodi Rašić, srpska policija je postavila kontrolne punktove, a on i njegova porodica morali su da ograniče kretanje i izlazili su samo kada je to bilo neophodno.

Ipak, njegov otac je morao da izlazi svaki dan, jer je radio kao električar.

Situacija je bila mnogo strašnija od trenutne panike zbog koronavirusa, ističe Rašić: “Strah je bio mnogo veći jer nismo znali šta može da nam se desi, znali smo samo da moramo da ostanemo u podrumima”.

Njegova sjećanja na NATO bombardovanje liče na ona o kojima je govorio Rustemi. “Nebo je zaista izgledalo kao u novogodišnjoj noći”, kaže on.

Rašić ističe da je najstrašniji momenat bila smrt civila. Među ubijenim civilima bila je i trogodišnja djevojčica koja je stradala u kupatilu u Beogradu.

“Mi smo mislili da će NATO bombardovati samo centar Prištine i vojnu rafineriju, ali oni su bombardovali i civilne vozove na jugu Srbije, pa čak i kolonu albanskih izbjeglica”, dodaje on.

Oko 100 albanskih izbjeglica sa Kosova ubijeno je u vazdušnom napadu 13. maja 1999. godine na farmi kod Koriše u blizni Prizrena, na putu prema Albaniji. NATO je greškom mislio da se radi o srpskoj vojnoj bazi.

“Našli smo utočište u planinama”
Nebahete Zekaj je 1998. godine imala 12 godina. Sa svojom porodicom je živjela u selu Gornje Obrinje kod Likovca, gdje je bilo sjedište OVK. Njen otac i stariji brat, koji je imao 17 godina, bili su pripadnici OVK.

Porodica je odlučila da ostane zajedno nakon masakra koji se dogodio u šumi nadomak sela, kada su u septembru 1998. godine srpske specijalne policijske snage ubile 21 člana porodice Deliaj, među kojima su bile žene i djeca.

Nakon što su četiri mjeseca proveli u kući, morali su pobjeći, iz straha da će biti meta napada kao “OVK porodica”.

“Kada su počeli napadi i kada je počelo spaljivanje kuća, više nismo mogli da ostanemo u selu. Tako smo mojih pet sestara, moj mlađi brat koji je imao samo pet godina, moja majka i ja našli utočište u planini”, rekla je Zekaj.

Ona kaže da je tamo utočište našlo oko 500 stanovnika njenog sela.

“Ostali smo zajedno vjerujući da ćemo biti sigurniji ako nas bude više”, dodala je Zekaj.

“Srbi su bili samo 20 kilometara dalje, u selu. Svaki put kada bi srpski vojnik bio ubijen, oni bi okrenuli oružje ka nama i pucali. Među stradalima je bila i trudnica, ali i njena djeca koja su ubijena na spavanju.”

Ona dodaje kako su srpski vojnici dolazili i tražili novac da bi im poštedili život, dok su pripadnici OVK dolazili da traže hranu. Kasnije je otkrila da se njihovo utočište nalazilo između dvije suprotstavljene snage.

“Danima nisam jela, jer zbog panike nisam mogla da svarim hranu, a često su me i noge izdavale”, ističe ona.

Ali, uprkos tome, smatra da je imala sreću jer niko iz njene porodice nije ni ranjen, ni ubijen.

Godinu dana kasnije, kao studentkinja psihologije, Zekaj je došla do zaključka da pati od posttraumatskog stresnog poremećaja.

Dijete koje svjedoči takvom sukobu zapravo ne zna šta vidi, kaže ona: “Strah je svuda, ali vi ne razumijete šta se događa. Zašto? Kako? Šta se dešava?”.