„Izdajnicima“ male kazne za ratni zločin

Uz to, i Sud BiH ponekad odbije dogovoreni sporazum.

Tužilaštvo BiH smatra da su sporazumi o priznanju krivice korisni jer omogućavaju da se dobiju informacije o nestalima i osobama koje su učestvovale u zločinima. Na optužbe da su djelomično i oni krivi zašto nema više sporazuma, kažu da sve rade po zakonu.

Uz Tužilaštvo BiH, advokati za manji broj sporazuma krive utjecaj okoline, gdje se oni koji priznaju krivicu smatraju izdajnicima.

U proteklih deset godina u Sudu BiH je 29 optuženih priznalo krivicu za ratne zločine počinjene u BiH. Međutim, bio je period od oko tri godine kada nije postignut nijedan sporazum.

“Žao mi je svih ljudi koji su nastradali od moje ruke i od ljudi koji su sa mnom učestvovali u svim tim dešavanjima. Kajem se, kajat ću se cijeli život”, kaže Miroslav Anić, koji je osuđen na 15 godina zatvora za zločine počinjene u Kiseljaku i Varešu, što je jedna od najvećih kazni izrečenih nakon postignutog sporazuma.

Visina najmanje kazne postignute sporazumom a koju je Sud BiH prihvatio iznosi pet godina, a dobili su je Milivoje Ćirković i Zoran Kušić za zločin u Srebrenici, Elvir Jakupović za zločin u Travniku i Osman Šego za ubistvo počinjeno u Bugojnu.

Poznati sarajevski advokat Fahrija Karkin kaže da “Sud voli sporazume”, naglašavajući da oni predstavljaju “korektno i efikasno sudovanje”.

“Razlog je jednostavan – u svakom predmetu ratnog zločina ima 100 svjedoka. Sad saslušavati 100 svjedoka, pa sudije, advokati… znate koliki su to finansijski troškovi. Sporazumom se sve to skrati, a kazna je relativna. Bitno je da li je kriv”, smatra Karkin.

Informacije o grobnicama

Boris Grubešić, glasnogovornik Tužilaštva BiH, naglašava da su obaveze iz sporazuma – svjedočenja – dobri dokazi protiv drugih saučesnika. Uz to, dobijaju se i druge informacije koje pomažu da se pronađu posmrtni ostaci ubijenih.

Nakon što je Damir Ivanković u Sudu BiH priznao krivicu za zločin počinjen na Korićanskim stijenama, poslije čega je osuđen na 14 godina zatvora, prikupljene su informacije o mjestu gdje se nalaze posmrtni ostaci žrtava.

Advokat Miodrag Stojanović pojašnjava da je optuženom u interesu da uđe u sporazum zbog krivične sankcije, mogućnosti izražavanja kajanja, ali i zbog nedostatka energije da uđe u suđenje.
Unatoč prednostima, naglašava Stojanović, Tužilaštvo BiH uopće nije „tolerantno i nagodno“ u pogledu priznanja krivice.

“Počinju kontekstualne optužnice kroz udruženi zločinački poduhvat, kroz komandnu odgovornost, kroz objektivnu odgovornost koja proizlazi iz komandne, i to je ono što kod klijenta stvara predodžbu – ‘ja ne znam za što sam kriv’…”, kaže Stojanović.

Prijedlozi Tužilaštva BiH, kako on pojašnjava, više su pro forma nego suštinski i vrlo su nepovoljni za onog ko ih prihvata. Uz to, svako priznanje krivice optuženog stvara u narodu predodžbu o njemu kao izdajniku koji je “prodao nacionalne interese” i koji ne može i ne treba da živi u sredini iz koje dolazi.

Pojačana kontrola

Kao razlog zašto nema više sporazuma o priznanju krivice, Karkin naglašava i pojačanu kontrolu nad postupajućim tužiocima.

“Sve to mora da ide kod glavnog tužioca ili kod ekipe koja je oko glavnog tužioca koja mora dati saglasnost za sporazum. Mislim da to sputava postupajućeg tužioca”, kaže Karkin.

Grubešić nije htio komentarisati navedeno, zaključivši da samo rade po zakonu.

Prema njegovim riječima, postoje naznake da bi u još nekim predmetima moglo doći do priznanja krivice, ali da ne može dati detaljnije informacije dok se to ne desi.

U sporazumima se traži i saglasnost žrtava, odnosno oštećenih iz tog predmeta. Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH, kaže da su sporazumi produkt minimalnih kazni, ali ih podržavaju ako će se na taj način saznati ko je počinio zločin i gdje su grobnice.

Uz to, Mešković naglašava i da zbog sklapanja sporazuma žrtve ne trebaju prolaziti kroz fazu sjećanja na traumu koju su preživjele.

I ako bude postignut sporazum između Tužilaštva BiH i odbrane optuženih, nekada se desi da ga sudije ne prihvate.

Apelaciono vijeće Suda BiH nije prihvatilo sporazum sa Sašom Zečevićem jer smatraju da predložena kazna nije adekvatna težini počinjenog djela i potvrđena mu je prvostepena kazna od 23 godine zatvora.

Nakon toga, Tužilaštvo BiH je povuklo sporazum koji je postignut s Radoslavom Kneževićem za isto krivično djelo, gdje je predložena kazna bila između 12 i 15 godina zatvora. Kneževiću je potvrđena zatvorska kazna u trajanju 23 godine.