Članak

Hans-Christian Schmid: Slojevi emocija i intrige

4. Septembra 2009.00:00
Nevrijeme (Storm) je politički triler o radu MKSJ-a. Reditelj filma Hans-Christian Schmid govori za BIRN – Justice Report o istraživanju za spomenuti film, njegovoj poruci te o Evropi i Bosni danas.

This post is also available in: English

P: Zašto ste snimili ovaj film?

O: To je vjerovatno pitanje na koje je najteže odgovoriti. Uvijek postoji mnogo razloga zbog kojih neko odluči provesti tri godine svoga života i rada fokusirajući se na neku temu.

Obično teme pronalazimo u društvu oko nas. Interesira nas američki film sedamdesetih godina – nova holivudska kinematografija. To su bili politički trileri, ne toliko zasnovani na akciji, već, manje-više, recimo, na kinematičnim pričama, baziranim na pitanjima važnim za društvo, poput afere Watergate, koja je izrodila film Svi predsjednikovi ljudi. Odatle smo mi počeli.

Naišli smo na priču njemačkog pisca o mladom advokatu koji živi u Beču, a koji se upoznao s nekim ženama iz Bosne. Razgovarali smo o ovoj priči, i raspravljali o mogućnosti da napišemo scenarij na osnovu nje, ali nije uspjelo, jer priča jednostavno nije bila pogodna za ekraniziranje. Ali smo se zainteresirali za moralna i politička pitanja koja je ta priča pokrenula. Zatim, nakon čitanja novinskog članka o njemačkoj tužiteljici u Tribunalu, susreli smo se s njom. Mislim da nam je taj susret zapravo potvrdio da bi taj film uspio kada bismo tu tužiteljicu napravili glavnim likom.

Ona je radila na slučajevima u vezi s Fočom, a također nam je ispričala i o svom iskustvu sa žrtvama i svjedocima. Od tog momenta, imali smo priču.

P: Šta ste prije toga znali o Bosni i o ratu u ovoj zemlji?

O: Ništa. Ili, da budem precizniji, ništa više od bilo kojeg prosječnog Nijemca. Znali smo da se vodio rat – vidjeli smo to na TV-u i čitali u novinama.

Ali tokom vremena postalo je prekomplicirano. A znate kakvi su ljudi; ima nešto u vezi sa senzacijama…

Kao kad je uhapšen Karadžić. Ta je vijest bila u svim novinama, svaki dan tokom dvije sedmice. Ali, nakon tog perioda, informacije se prenose na način da… Pogledajte izvještaje o ratu u Iraku. Postoji malo ljudi koji imaju istinski, dubok i stalni interes za ono šta se tamo dešava, koji osjećaju da bi trebali shvatiti šta je u pozadini tog rata.

I, znate, pohađao sam filmsku školu u Münchenu od 1992. do 1995. Jugoslavija je za mene bila samo zemlja u koju sam išao na odmor s roditeljima u ranim 80-im.

P: Šta je bila prekretnica u Vašem istraživanju? Kada je to postala priča o tužiteljici koja se bori da radi svoj posao i žrtvi koja očajnički pokušava pronaći način da ispriča svoju priču?

O: Bio je to dug proces pisanja, i ponovnog pisanja.

S jedne strane, tražite dramatiku – želite zabaviti publiku, razviti priču, dodajući joj intrige i emocije. Želite na ljude ostaviti jak dojam.

S druge pak strane, morate ostati vjerni svom istraživačkom materijalu, svemu što su vam ljudi rekli, vašim bilježnicama.

Tada pokušavate napraviti nešto što je vjeran odraz onoga što se desilo ili, u najmanju ruku, onoga što se moglo desiti.

Uvijek smo bili uvjereni da se nismo htjeli usmjeriti samo na jedan slučaj. Htjeli smo ostvariti neki uopćeniji pristup, nešto što se moglo desiti nedavno, a ne nešto od prije tri ili četiri godine, ili još prije, u doba Miloševića, ili tako nešto… I, na kraju smo napravili ovakav kompromis.

Mislim da smo također dobili interesantan spoj likova. Imamo ženu u 40-im koja je tužiteljica i ženu 30-ih godina koja je i svjedok i žrtva.

A tada smo upoznali Nermu Jelačić tokom naše prve sedmice u Sarajevu, a potom smo je ponovo sreli u Tribunalu (Jelačić je osnivač BIRN-a u Bosni i Hercegovini, a trenutno je glasnogovornica MKSJ-a, op. aut.). Pokrenula je priču o Višegradu, a njene informacije i naša rasprava o slučaju “Lukić” učinili su da shvatimo da nismo tako daleko od stvarnosti, što je, naravno, bilo veoma važno za nas.

P: Šta je bilo najteže razumjeti u vezi s ratom i radom MKSJ-a?

O: Ne znam šta je bilo najteže. Mislim da je nemoguće za muškog reditelja koji je živio u Berlinu da makar i približno shvati ili čak zamisli kako je to izgledalo biti silovana u ratu. Pokušali smo… Pročitao sam knjigu o Omarskoj i razgovarali smo o njoj s glumicom, ali ni ona također ne može zaista zamisliti kako je to bilo. Tako da smo probali napisati scenu gdje ona priča o tome šta joj se desilo prije 15 godina, a koja ima jedan emocionalni naboj…

Neću se čak ni pretvarati kako znam kakva je danas situacija u Bosni. Ali za potrebe scenarija zaista smo se trudili da budemo precizni, da navedemo šta bi neki političar iz Banje Luke vjerovatno rekao.

Susreli smo se s jednom osobom tamo i pokušali smo razumjeti šta nam govori. Rekao je da je on jedna od demokratskih snaga u Republici Srpskoj, da mu je drago što nacionalističke partije više nisu tako moćne, da vjeruje u Dodika.

S druge strane, čitali smo novine koje su sasvim drugačije objašnjavale situaciju. Tako da je to bio težak proces – uvrstiti u scenarij rečenice koje pokazuju kako stvari nisu crno-bijele, kako postoje i sive zone.

Da, postoje mladi ljudi u Banjoj Luci koji žele imati dobar život. I, da, vjerovatno je teško održati vezu između pravde i zakona i politike, ali ništa nije lako za toliko udaljeni Tribunal i Haag… nije lako govoriti o Holandskom bataljonu u Srebrenici i svemu što se desilo. Sve ima tako mnogo, mnogo slojeva emocija i tenzija, i možete se samo truditi da budete znatiželjni, da probate slušati, da probate napisati scenarij i onda vidjeti šta će od svega toga biti na kraju.

P: S obzirom da je ovo priča o posljedicama rata koji se nedavno desio u Evropi, koliko je ovaj film važan za Evropu?

O: Mislim da je veoma važan. Ne znam da li će ga puno ljudi pogledati u Njemačkoj, Francuskoj ili Holandiji, ali ovo je dio Evrope – ovdje, gdje sada sjedimo u Sarajevu… Važno je dati političarima vremena da nađu svoj put.

P: Cinični ste i kritični prema Evropskoj uniji u Vašem filmu. Mislite li da im treba više vremena da razumiju pitanja s kojima ste se Vi upoznali tokom istraživanja?

O: Ne znam. Mi smo samo pisci scenarija i pokušali smo da to shvatimo radi sebe. Oni su velika birokratska snaga. Mislim da postratnom društvu ne treba pet ili možda 15 godina nakon Daytona. To traje duže. Barem u Njemačkoj bi političari to trebali znati. Može biti potrebno 50 godina dok većina zemlje ne počne razmišljati drugačije, čak i onda kada je istina očigledna.

P: Želite li ovim filmom poslati poruku?

O: Ne mogu to uraditi. Jer, na kraju krajeva, film je samo film. Kad god pokušate prenijeti neku poruku filmom, počinje se raspadati i, umjesto da pričate svoju priču, likovi na kraju pričaju samo u kontekstu te poruke.

Ja uvijek jasno znam kako bi stvari trebale funkcionirati. Želim da gledaoci, nakon što pogledaju film, izađu iz kina želeći razgovarati o njemu, ali ne vjerujem da film odista ima moć da mijenja politiku.

To se dosad desilo samo jednom ili dvaput u historiji filma. Ne, moja je poruka da bi ljudi trebali biti tolerantni i ne ići u rat ni iz kakvog razloga, nego pokušati živjeti zajedno. A to se odnosi i na ljude u Bosni, ali i na ljude u cijeloj Evropi.

P: Kako ste se osjećali gledajući svoj film u Sarajevu?

O: Izuzetno emocionalno. Bilo me je zaista, zaista strah da će sve što smo uradili ispasti pogrešno kad ljudi koji su ovdje živjeli u ratu dođu pogledati film.

Bojao sam se da će reći “idi nazad u svoju zemlju, gdje situaciju poznaješ mnogo bolje”. Ali to se nije desilo. Razgovarao sam s mnogim ljudima koji su preživjeli rat. Oni su mi rekli da je dobro imati viđenje nekoga sa strane o tom vremenu. Bio sam zaista sretan zbog toga.

P: Šta će dalje biti s filmom?

O: Film je imao premijeru u februaru u Berlinu. U narednih šest mjeseci film će se prikazivati u Francuskoj, Danskoj, Austriji, Švicarskoj… A onda i na festivalima. Prikazat ćemo film u Indiji, i nemam pojma kakve će reakcije biti tamo.

Nidžara Ahmetašević


This post is also available in: English