Članak

Garić: Strah i želja za spašavanjem

Svjedočeći na suđenju Radetu Gariću, zaštićeni svjedok MK-1 se prisjetio boravka u školi u mjestu Luke kod Vlasenice, premlaćivanja i bježanja od smrti.

Zaštićeni svjedok je ispričao da je 11. jula 1995., nakon pada Srebrenice, s majkom, suprugom i kćerkom odlučio da krene prema Potočarima, gdje je bio u jednoj od fabričkih hala, a iste večeri vojnici su ulazili i legitimisali muškarce. Pojasnio je da ti vojnici nisu imali “govor Podrinja”.

“Ljudi su bili izvođeni, ali sam čuo krike uvečer – ‘pusti me’, ‘ostavi me’, ‘nije on kriv’… To su bili krici žena”, opisao je svjedok, dodavši da je 13. jula, zajedno sa ostalim narodom, usmjeren prema dva holandska transportera, a izlazak su kontrolisali holandski i srpski vojnici.

Naveo je da je, prilazeći vojnicima, čuo glas srpskih vojnika koji su govorili muškarcima da idu na lijevu stranu, te ih tako odvajali. Kako je kazao, on je imao sreću da izbjegne vojnike, te je tako, krijući se, ušao u posljednji autobus.

Ovaj zaštićeni svjedok je dao iskaz na suđenju Radetu Gariću, kojem se na teret stavlja da je u julu 1995. godine, kao komandir Interventnog voda pri Vlaseničkoj brigadi Vojske Republike Srpske (VRS), došao u mjesto Luke i s pripadnicima voda ulazio u prostorije škole, oduzimao novac i druge dragocjenosti te učestvovao u premlaćivanju zarobljenika iz Srebrenice. Garić je optužen i za zločine u Vlasenici počinjene 1992. godine.

Svjedok MK-1 je rekao da ih je autobus dovezao do mjesta Luke, gdje se vozač obratio ženama i djeci govoreći im da s tog mjesta moraju pješke. Izlazeći s kćerkom u rukama, kazao je svjedok, primijetio ga je jedan od vojnika i izdvojio, a drugi čovjek, kojeg su zvali “major”, pokazao je rukom da ga vode iza.

Vojnik ga je, kako je ispričao, doveo u dvorište škole, vezao mu ruke na leđima te ga posjeo pored medicinskog tehničara Abdulkadira. Potom dovode nove ljude, a do večeri su bila 22 zavezana muškarca, rekao je svjedok. Kada je pao mrak, kazao je MK-1, pretresli su ih, oduzeli im lične stvari i novac, a potom ih uveli u učionice.

“Čuje se zvuk nekog vozila, kamiončića, ulazi jedan vojnik koji je drugačije obučen, imao je kombinezon. Kasnije ću prepoznati da je to Garić Spomenko. Pitao je ko ima ovdje iz njegove firme, i ja sam ustao. Pitao me otkud ja ovdje i rekao: ‘Vidjet ćemo nešto za tebe ujutro.’ Odmah nakon izlaska Garića, ulaze drugi momci, isto obučeni – kreću psovke i premlaćivanja. Abdulkadira udaraju, šutiraju ga. Dok leži na podu, njegovu glavu kao loptu šutaju”, naveo je svjedok.

Vojnici su, kazao je, nosili zelenu zastavu i pitali svakog zarobljenika koja je to zastava, a nakon njihovog odgovora uslijedili bi udarci. Kada su došli do njega, svjedok je rekao da je to džamijska zastava te su ga udarili u predjelu desnog oka. Dodao je da su neki u učionici podlegli povredama.

Nakon sat vremena udaranja, kazao je, ti momci su izašli, a ušao je vojnik za kojeg su rekli da je komandant, te im je pojasnio da on nema nadležnosti nad tim momcima koji su ga tukli, i da je to jedinica s velikim ovlastima. Taj komandant im je kazao da ih vani čeka kamion koji će ih prebaciti u vojni zatvor.

Na kamionu bez cerade, kako je rekao svjedok, bili su oni i četiri vojnika, dok su u kabinu ušla dva vozača i komandant.

“Kamion se zaustavlja u nekom dijelu puta, na neko mjesto. Vojnici silaze s kamiona i trojica iz kabine. Otvaraju stranicu kamiona, izvlače ljude i pucaju. Trojica su ubijena, a troje pored mene kreću bježati, ali ne dugo jer su pogođeni. U tom momentu ja skačem s kamiona i nastavljam bježati… Imao sam strah i želju za spašavanjem”, posvjedočio je on.

Naredno suđenje je zakazano za 11. juli.

Emina Dizdarević Tahmiščija