Članak

Haški tribunal: Od političkog do suda pravde

20. Decembra 2017.13:41
Haški sud nije doprinio pomirenju, osigurao je premalo pravde i često je politiziran, složni su osuđenici za ratne zločine kojima se sudilo pred ovom institucijom iako su različitih etničkih pripadnosti.

This post is also available in: English

Esad Landžo jedan je od rijetkih osuđenika Haškog tribunala koji nije priznao krivicu, ali je vremenom prihvatio presudu kojom je osuđen na 15 godina zatvora zbog ratnih zločina počinjenih 1992. u logoru “Čelebići” kod Konjica.

Tokom sudskog procesa Landžo je doživio katarzu i shvatio “šta se stvarno desilo”, ali i dalje, poput većine haških osuđenika, smatra da je Haški tribunal “politički sud”.

“Svi mi znamo da je to bio više politički sud, nego da se dokaže prava istina…”, kazao je Landžo, koji je osuđen za maltretiranje zarobljenika u Konjicu.

Njemu su bile nejasne procedure imenovanja sudija u Tribunal.

“U mom slučaju je sudija bio iz Nigerije, a mi svi dobro znamo kako se ponaša nigerijska vojska i kakav zakon vlada u zemlji u kojoj uopće nema demokratije, a meni su postavili tog sudiju da mi presudi i pravdu provodi. S te strane, iako se stalno isticalo da je Sud tu radi pravde, ja mislim da nije”, rekao je Landžo.

Slično mišljenje imaju i Momčilo Krajišnik, koji ne prihvata presudu kojom je osuđen na 20 godina zatvora za zločine u BiH, kao i Vlatko Kupreškić, koji je oslobođen krivice za zločine u Lašvanskoj dolini, ali uprkos tome ne vjeruje u međunarodnu pravdu.

Sva trojica su doživjela na svojoj koži kako Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) sprovodi pravdu i uprkos tome što su im presude potpuno drugačije, što dolaze iz različitih etničkih grupa i što imaju drugačiji odnos prema zločinima iz svojih presuda, složni su da je Tribunal bio “politički sud” koji, po njima, nije doprinio pomirenju.

Tribunal krajem 2017. godine službeno zatvara vrata, nakon 24 godine postojanja. U toku ovih skoro četvrt stoljeća, Tribunal je optužio 161 osobu od kojih je 90 osuđeno, 19 oslobođeno, a 37 je umrlo ili su optužnice protiv njih povučene.

Predmeti protiv 13 osoba su prebačeni u regionalne sudove, a neki žalbeni i ponovljeni postupci će biti završeni pred Mehanizmom za međunarodne tribunale, tijelom koje će procese dovesti do pravosnažnih presuda.

Prekretnica za pravdu

Haški tribunal. Izvor: BIRN BiH

Predsjednik Tribunala Carmel Agius, obraćajući se Vijeću sigurnosti, osnivaču ovog Suda, posljednji put prije njegovog gašenja kazao je da je ova institucija bila “prekretnica za međunarodnu pravdu”.

“Neke od presuda Tribunala predstavljaju tačke poslije kojih nema povratka, koje su nepovratno promijenile sliku međunarodnog pravosuđa”, rekao je Agius.

Uprkos ovakvim stavovima i rezultatima, osobe kojima se sudilo, uključujući i one koji priznaju zločin za koji su osuđeni, imaju prilično loše mišljenje o ovom Sudu.

Momčilo Krajišnik, nekadašnji predsjednik Skupštine Republike Srpske, koji je u Haagu osuđen na 20 godina zatvora, kaže da vjeruje u iskrenu namjeru Tribunala da se kazne počinioci zločina i da dođe do pomirenja u BiH, ali misli da to nije postignuto.

“Nije postignuto iz više razloga. Mislim da je suđenje na neki način bilo selektivno i onda ispada kao da na jednoj strani se vrše zločini, a nisu na sve tri strane”, navodi Krajišnik, ali dodaje da ne vjeruje da su zločini vršeni na sve tri strane podjednako.

Slične primjedbe na rad Tribunala ima i Vlatko Kupreškić, uprkos činjenici da ga je ovaj Sud oslobodio krivice za zločine u Lašvanskoj dolini.

Kupreškić tvrdi da je sud u Haagu “politička institucija koja nije postavila ni pravo ni pravdu”. Dodaje da je nepojmljivo da čovjek provede skoro pet godina u pritvoru pa bude pušten, oslobođen.

“Nisu ni izvini rekli”, kazao je Kupreškić, u izjavi za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Tvrdi da je pozitivno što je Tribunal skupio građu i dokaze, kao i da je optužio rukovodeće osobe, poput bivšeg srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića. Međutim, prebacuje Tribunalu što nije na isti način optužio i druge strane, te što nije ubrzao svoje postupke.

“Oni su unaprijed postavili sve krivo – da zavade tri naroda. Ovako su postavili, Srbi se najviše privode i kažnjavaju, a gdje to može u pravu i to je zaista tako, pa onda Hrvati i onda muslimani. Tako da su kazne ovima doživotno, ovima 20 godina, a ovima pet, tri godine. Katastrofa. Dabogda se nikada to više ne ponovilo”, zaključuje on.

Krajišnik ima miješana osjećanja po pitanju suđenja za ratne zločine u Haagu – s jedne strane, kako kaže, malo je vjerovatno da bi se u BiH uopšte vršilo procesuiranje zbog pristrasnosti, ali s druge strane smatra da su mjerila stranih i bh. sudija potpuno drugačija.

“Naša mjerila u BiH, mi po njima tačno znamo ko je kriv, a ko nije. To se jednostavno prepričava ili se prenosi informacija o svakom čovjeku. To je različito od onog što se dešava u Haškom tribunalu i zato mnogi optuženi i osuđeni ne mogu da shvate u čemu je njihova krivica jer po našim mjerilima ne bi trebali da budu krivi”, kazao je Krajišnik.

Katarza nakon suđenja

Esad Landžo jedan je od rijetkih koji je imao drugačije iskustvo.

Esad Landžo. Izvor. BIRN BiH

“Što se tiče mene lično, Sud je uradio ono što nije na većem broju optuženika, a to je da mi je pokazao istinu i šta se stvarno desilo u mom slučaju. Smatram da je svaki pojedinac u Haagu trebao da dođe do lične spoznaje… Bitno je da se pojedinac koji je počinio djela, hajmo reći probudi”, smatra Landžo.

 Kroz pomoć koju mu je Tribunal pružio, psihološke terapije, razgovore s profesionalcima, Landžo je prošao kroz preobražaj i kaže da je smogao snage da se “suoči sa svojim žrtvama, svojim djelima i sam sa sobom”.

“Do dolaska u Tribunal nisam vjerovao da je ono što sam uradio pogrešno, a poenta je da bi svi trebali da izađu bolji iz Tribunala nego što su došli u njega. Ipak, više je onih koji su ušli s negiranjem i izašli s istim stavom iz Tribunala i onda se postavlja pitanje gdje je tu pravda i gdje je tu istina”, rekao je Landžo.

Krajišnik smatra da je Tribunal izgubio povjerenje kada je “drastično mijenjao prvostepene presude”, kao i zbog toga što je “gledao iz jednog konfornog položaja kancelarije i mislio da se nešto moglo uraditi u toku rata gdje je bio metež i gdje se nije znalo ko pije, a ko plaća”.

On kaže da je vrijeme da se izvrši “amnestija” svih zločina, da se stavi tačka na prošlost i da se bavimo “normalnim životom”.

“Ja priznajem da postoji presuda u kojoj sam ja proglašen ratnim zločincem. Radi presude sam se trudio, borio, dokazujući da nisam kriv, ali pošto sam se ja borio i dokazivao, ja sam i danas uvjeren da je Haški tribunal pogriješio. Zbog toga ću sve učiniti da u jednoj reviziji dokažem da nisam čovjek iz te priče”, rekao je Krajišnik i pozvao svakog građanina da mu se javi ukoliko mu je nešto “lično učinio nažao”.

Kupreškić također smatra da se sve žrtve u BiH trebaju okrenuti budućnosti.

Predstavnici žrtava u BiH, međutim, imaju potpuno drugačije gledište na Tribunal, presude i ratne zločine.

Goran Krčmar, rukovodilac Operativnog tima za traženje nestalih lica Republike Srpske, kaže da je “razočaran Tribunalom”.

“Vjerovao sam u mnogo veće rezultate, da će se zadovoljiti pravda. Da će porodice žrtava biti zadovoljne. Oni su najbolji parametar te priče. Slušajući njih, vidim da niko nije zadovoljan”, kaže on.

Neki ipak nalaze utjehu u presudama Tribunala, poput Zuhdije Bašića koji je preživio torture tokom zatočenja u ratu na području srednje Bosne.

“Uglavnom jesmo zadovoljni radom Tribunala i onime što je presudio do sada. Treba da bude zadovoljena pravda, a pravičnost nikada neće biti. Pravda je sve što je Tribunal do sada donio. Možda su ljudi očekivali da će on donijeti pomirenje, međutim nije došlo do toga. Svako ima svoju pravdu u BiH, jer tri naroda nikad se ne mogu usaglasiti oko jedne pravde. Opet je dobro, jer mnoge su se stvari saznale i obistinile, zahvaljujući Tribunalu”, zaključuje on.

This post is also available in: English