Članak

Trebinje: Pravda bez svjedoka

26. Oktobra 2007.15:31
I pored volje da procesuira ratne zločine, Okružno tužilaštvo Trebinje suočava se s problemima od kojih su najveći nedostatak svjedoka i nedostupnost materijalnih dokaza.

This post is also available in: English

Najveći problem pri procesuiranju optuženih za ratne zločine pred Okružnim tužilaštvom Trebinje jeste nemogućnost pružanja adekvatne zaštite svjedocima, saznaje Justice Report.

Nevladine organizacije koje okupljaju žrtve kažu da se osobe koje bi mogle biti svjedoci plaše pojaviti pred sudom, gdje moraju stajati zajedno sa ostalim posjetiocima, porodicom ili prijateljima optuženih.

“Bila sam sa svjedocima koji su pozvani u Trebinje da svjedoče. Bilo je jako neprijatno pri samom ulasku u zgradu dok su nam iz obližnjih kafića dobacivali pogrdne riječi”, kaže za Justice Report Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žene žrtve rata”, dodavši da svjedoci sa kojima je ona u kontaktu hoće da svjedoče o onome što su preživjeli, “ali u nekom drugom prostoru”.

Nedostatak svjedoka, ali i teškoće u obezbjeđivanju materijalnih dokaza, za Okružni sud u Trebinju predstavlja veliki problem u pokušajima da procesuira optužene za ratne zločine. Svjedoci koji se pojave – kako su Justice Reportu rekli djelatnici Suda i Tužilaštva – kada se nađu u sudnici, često promijene iskaz u odnosu na ono što su govorili u toku istrage.

Presude za zločine u Istočnoj Hercegovini

Okružni sud Trebinje nadležan je za područje Istočne Hercegovine, na kojem je u ratu počinjeno etničko čišćenje nad Bošnjacima i Hrvatima, što je dokazano u nekoliko presuda izrečenih pred Međunarodnim sudom u Haagu te Sudom BiH u Sarajevu. U nadležnosti ovog suda je deset općina i to Bileća, Ljubinje, Berkovići, Gacko, Nevesinje, Istočni Mostar, Kalinovik, Foča i Čajniče.

Prema podacima Informaciono-dokumentacionog centra, na ovom području je nestalo i ubijeno preko 6.000 osoba, od čega je na području Foče nestalo 2.805 osoba.

Od kraja rata, pred Okružnim sudom u Trebinju izrečene su tri oslobađajuće presude optuženima za zločin protiv civilnog stanovništva, te jedna osuđujuća, koja je nakon uložene žalbe i obnovljenog procesa pred Vrhovnim sudom Republike Srpske promijenjena u oslobađajuću.

Oslobađajuće presude izrečene su za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i to Živku Miletiću, Momiru Skakavcu i Dragoju Radanoviću za zločine počinjene na područje Foče, te Fikretu Boškailu, koji se teretio za zločine počinjene u Čapljini.

Predstavnici nevladine organizacije Istraživačko-dokumentacioni centar iz Sarajeva, čiji su promatrači pratili suđenja za ratne zločine u Trebinju, zaključuju da je razlog oslobađajućih presuda “nepojavljivanje svjedoka na suđenjima”.

Zbog zločina u Istočnoj Hercegovini koji se kvalificiraju kao “osjetljivi”, pred Okružnim sudom Trebinje u toku je suđenje Miletu Govedarici, koji se tereti za silovanje jedne osobe te ubistvo na području Gacka.

Najpoznatiji zatočenički centri na području Foče, prema izjavama žrtava i izrečenim presudama, jesu Kazneno-popravni dom Foča, u kojem su zatvarani pretežno muškarci Bošnjaci, te sportska dvorana “Partizan” u Foči i Karaman kuća, koja je tokom 1992. godine pretvorena u logor za žene koje su seksualno zlostavljane. Među zatočenicama su bile i 12-godišnje djevojčice, a najstarija je imala 23 godine.

Za zločine na području Foče do sada su pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osuđeni Dragoljub Kunarac na 28 godina, Radomir Kovač na 20, Zoran Vuković na 12 i Milorad Krnojelac na 15, dok je Dragan Zelenović priznao krivicu i dobio 15 godina i taj postupak je pred Žalbenim vijećem.

Pred Sudom BiH je na 20 godina osuđen Radovan Stanković, koji se od maja ove godine nalazi u bijegu, te Neđo Samardžić, osuđen na 24 godine zatvora. Također je Gojku Jankoviću izrečena nepravosnažna presuda na 34 godine.

U toku su postupci pred Državnim sudom za Mitra Raševića i Savu Todovića, dok Radmilo Vuković čeka obnovljeno suđenje pred Apelacionim odjeljenjem, također se očekuje početak suđenja Rajku i Ranku Vukoviću.

Pravosuđe u Trebinju je, nakon provedene istrage, Državnom tužilaštvu predalo predmete Krste Savića i Mileta Mučibabića, koji se sumnjiče za zločine na području Nevesinja, Kalinovika i Bileće.

Kada je riječ o istragama o ratnim zločinima počinjenim na teritoriji Istočne Hercegovine, u Okružnom tužilaštvu Trebinje ističu da su imali 64 istrage protiv 495 lica, a trenutno je 17 predmeta u fazi provjere.

Nedostatak dokaza

Glavna tužiteljica u Okružnom tužilaštvu Trebinje Slobodanka Gačinović kaže da je za djelatnike njenog ureda veliki problem osigurati prisustvo svjedoka. Kako je kazala Justice Reportu, mnogi svjedoci se nalaze van granica BiH i često unaprijed traže novac kako bi došli i svjedočili, a “Tužilaštvo ta sredstva, budući da se radi o velikim iznosima, nema”.

Uz problem nedostatka svjedoka, prema riječima Srđana Vukanovića, sekretara Okružnog tužilaštva Trebinju, teškoća je i “nedostatak materijalnih dokaza, čemu je uzrok protok vremena s obzirom da se najčešće vode istrage o zločinima iz 1992. godine ”.

“Većina svjedoka ne želi se prisjećati ratnog perioda, dok se jedan dio njih vratio u ranije mjesto prebivališta pa ih je strah okoline, a uz to neki su raseljeni van zemlje i teško im je naći adresu prebivališta”, pojašnjava Vukanović probleme sa kojima se Tužilaštvo suočava pri pozivanju svjedoka.
Ako se pronađu adrese mjesta prebivališta van BiH, tvrdi sekretar Tužilaštva, “neki traže da im budu pokriveni troškovi dolaska, što ovo tužilaštvo nije u mogućnosti uvijek podnijeti jer se nerijetko radi o velikim iznosima, osobito ako su svjedoci u prekookeanskim zemljama”.

Kao mogući izlaz iz ovog problema, kažu u Tužilaštvu, u toku jednog suđenja pred Okružnim sudom Trebinje zatražena je pomoć od Ministarstva pravde BiH, odnosno da ova institucija uruči poziv dvojici svjedoka koji su se nalazili van granica BiH i pomogne u njihovom dolasku, “kao dio međunarodne pravne pomoći”.

Odgovor Ministarstva pravde BiH je bio da pozivi “nisu u skladu sa međunarodnim standardima u postupku pružanja međunarodne pravne pomoći jer se pozvani svjedok mora poučiti da će sud snositi troškove prijevoza i druge troškove koji nastanu u vezi s njegovim pozivanjem. U takvim slučajevima prekookeanskih zemalja, saslušanje je moguće jedino zemaljskim putem jer se na drugi način neće izvršiti”.

Za razliku od ovog slučaja, u MKSJ-u i Sudu BiH sve putne troškove dolaska svjedoka snosi sud.
Ako svjedok putuje iz zemalja bivše Jugoslavije na svjedočenje u Haag, s njim ide jedan od terenskih pomoćnika i predaje mu već plaćenu avionsku kartu, te pomaže kod čekiranja na aerodromu, pri carinskim i imigracionim kontrolama.

Prema pravilima MKSJ-a, ukoliko je svjedoku potrebna i pratnja, i ukoliko se ona odobri, sud snosi troškove i za tu osobu.

Za vrijeme provedeno na putu, te za vrijeme provedeno u Haagu, svjedoku se isplaćuje naknada za prisustvovanje u visini minimalne plate zaposlenih u Ujedinjenim nacijama u zemlji u kojoj svjedok ima boravište. Ova naknada neće biti isplaćena pratiocima ili uzdržavanim osobama koje su eventualno sa svjedokom došle u Haag.

Problem nedostatka dokaza i svjedoka primjećuju i sudije u Trebinju. Time objašnjavaju i veliki broj izrečenih oslobađajućih presuda, kako kaže sudija Duško Popić, koji smatra da “tužilaštvo treba tome posvetiti više pažnje kako se ne bi dešavalo da svjedoci na glavnom pretresu mijenjaju iskaze, uglavnom u korist optuženog”.

“Pretpostavljam da će se tumačiti da su oslobađajuće presude zbog toga što to radi sud u Trebinju, ali ja garantiram da je to zbog nedostatka dokaza”, kazao je Popić, koji je ujedno i predsjedavajući vijeća koje vodi predmete ratnih zločina.

Mnogi svjedoci, kako kaže Bakira Hasečić, zbog toga što nema mehanizma zaštite u Trebinju, predlažu da ih Sudsko vijeće Okružnog suda Trebinje sasluša na Sudu BiH.

Sudija Popić se žali kako Sud nema mogućnost mehanizma zaštite, poput svjedočenja iz druge prostorije, promjene glasa ili izgleda, te jedino što mogu uraditi jeste da Sudsko vijeće sasluša svjedoke.

“Zaštićene svjedoke ispituje Sudsko vijeće. Ukoliko se desi da Tužilaštvo i Odbrana imaju dodatnih pitanja, pisanim putem ih upute Sudu i onda ih Vijeće postavi svjedoku”, pojašnjava sudija Duško Popić, ističući da bi im “mogućnost upotrebe videolinka puno olakšala posao, barem kod svjedoka koji su starije osobe ili koji se nalaze u udaljenim područjima”.

Tužiteljica Slobodanka Gačinović kaže da najčešće sa svjedocima razgovaraju putem telefona, a ne lično, te da tek “ako svjedok pristane svjedočiti, on bude pozvan i saslušan”.

Suradnja sa Udruženjem “Žene žrtve rata”, pojašnjavaju u Tužilaštvu, “u najvećem broju slučajeva ne pomaže”, te žrtve kontaktiraju direktno.

Hasečić pak kaže da Tužilaštvo zbog nezainteresiranosti kontaktira žrtve telefonom, umjesto da ih, kako ona smatra, pronađe i s njima lično razgovara u mjestima gdje žive ili u prostorijama Državnog tužilaštva.

Neusklađeni zakoni

Suradnja Okružnog suda i Tužilaštva Trebinje sa ostalim sudovima i tužilaštvima u državi, ističu u ovim institucijama, jeste jako dobra. Sudija Popić kao primjer navodi da im je Kantonalni sud u Sarajevu za jedno suđenje ustupio sudnicu “jer dva svjedoka zbog starosti nisu mogla doputovati u Trebinje”.

Procesuiranje ratnih zločina pred Sudom u Trebinju vrši se prema Krivičnom zakonu SFRJ, kao i pred svim lokalnim sudovima u državi. Popić pojašnjava da je najmanja kazna propisana ovim zakonom pet godina, dok se po pitanju najviše kazne “stvara dilema”. Sudija kaže da je, po zakonu koji primjenjuju, propisana smrtna kazna kao najstrožija, ali je ona ukinuta, te je najstrožija kazna koja se sada može izreći 20 ili 15 godina.

Za razliku od lokalnih sudova, Sud BiH koristi Krivični zakon BiH usvojen 2003. godine. Neujednačena primjena zakona razlog je zbog kojeg su se optuženi pred Državnim sudom već dva puta odlučili na štrajk glađu, što za sada nije dalo efekta.

Govoreći o činjenici istovremene primjene više od jednog zakona u procesima protiv optuženih za ratne zločine u BiH, Popić kaže da “pravnici misle da je veća pravda i sigurnost ako postoji više zakona”.

Za razliku od njega, sekretar Tužilaštva Srđan Vukanović kaže da se treba riješiti problem postojanja više zakona, odnosno da treba doći do usklađivanja zakona.

“Mi radimo po zakonu koji je važio u vrijeme počinjenja djela i koji je blaži za počinioca, a Državni sud po zakonu koji je donesen prije nešto više od četiri i po godine”, dodaje Vukanović.

Erna Mačkić je novinarka Justice Reporta. Justice Report je online publikacija BIRN-a BiH. Ovaj tekst je dio serije članaka koju BIRN Justice Report realizira u okviru projekta “Lokalno pravosuđe pod lupom”. Projekt su podržali građani Sjedinjenih Američkih Država kroz USAID u BiH.

Erna Mačkić


This post is also available in: English