Članak

“Nečujni krik” osnažuje žrtve da javno govore

12. Decembra 2014.00:00
Film “Nečujni krik” se bavi “kulturom šutnje” koja dominira u postkonfliktnim društvima. Većina od 20.000 do 50.000 preživjelih odlučuje se da ne progovori o traumama i silovanjima koje je doživjela.

This post is also available in: English

Jedan od stručnjaka u filmu navodi: “Svi znaju šta se desilo, ali niko ne priča o tome.” Shvatamo ovaj film kao jednu vrstu alatke za podizanje svijesti o ovom problemu. Kako to opisuje jedan od preživjelih: “Ako svi šutimo, nigdje nema istine.” Ova poruka je jasna.

Ponavljanje navoda preživjelih iz filma “Nečujni krik” svakako nedovoljno opisuje strahotu njihovih patnji. Gledajući kako se njihovi izrazi mijenjaju, a glasovi drhte, te svjedočeći o tome kako se osnažuju javnim istupima u ovom odličnom dokumentarnom filmu, postali smo svjesniji njihovih iskustava kao preživjelih torture i onog što se treba učiniti kako bi im se pomoglo.

Sedmicu prije nego što je film prikazan na Univerzitetu u New Yorku, na času o ratu i normama smo razgovarali s profesoricom Annom Di Lellio o silovanju kao ratnom zločinu. Obično se kada ljudi govore o silovanju vrlo malo pažnje posvećuje muškarcima. Naprosto se pretpostavlja da su žene jedine žrtve. Satima smo razgovarali o tome zašto muškarci uglavnom šute o pretrpljenim zločinima, i kako tradicionalna očekivanja muškaraca utiču na njihovo ponašanje.

Tokom gledanja filma, primijetili smo da prisustvo muških glasova u “Nečujnom kriku” mijenja cijeli koncept filma. Preživjeli muškarci su govorili o silovanju kao torturi, za razliku od žena, koje su se vrlo teško odlučivale da progovore. Dok smo razmišljali o filmu, shvatili smo da nam se “sviđaju” muški likovi i da želimo više čuti od njih, djelimično jer su se “proaktivnije” nosili s traumom od žena.

Ustvari, razlog zbog kojeg smo željeli čuti više od muškaraca jeste to što nam je njihova reakcija davala više nade. Željeli smo vjerovati da tortura neće biti uspješna, da je nemoguće slomiti nečiji duh i da život ide dalje. Osjećaj nemoći koji je prisutan kod svih žrtava znači da je počinilac bio uspješan. Ukoliko su žrtve osnažene, to znači da on nije uspio. Razumijemo da patrijarhalna društva stigmatiziraju žene, ali nam je bilo neobično zašto veliki broj muškaraca nije osjećao stid, dok su žene uglavnom odbijale da javno govore. Zašto je simpatični lik Nasihe odlučio tek sada da progovori? Zašto ne ranije?

Ključ za osnaživanje žrtava, kako to film pokazuje, jeste natjerati ih da javno govore o traumama. Psiholozi, sociolozi, aktivisti, sudije, preživjeli i ostali akteri filma govore o razlozima za tragediju, ali morat ćete pogledati film kako biste shvatili cijelu priču. Naša grupa je uvidjela dominantan stav da je prisustvo porodične podrške ključno za osnaživanje žrtava. U više slučajeva, preživjeli su istakli da su se mogli otrgnuti iz posttraumatske paralize ukoliko su mogli otvoreno razgovarati s onima koji su im najbliži. To je ustvari geneza dugog, bolnog procesa rehabilitacije. Jako je značajno što smo to vidjeli u ovom filmu.

Svi akteri u filmu su se složili, bilo da se radi o aktivistima ili samim preživjelim, kako je značajan dio rehabilitacije kažnjavanje počinilaca. Shvatamo koliko je delikatna situacija. U najboljem slučaju, preživjeli nerado javno govore, a u najgorem slučaju su toliko traumatizirani da jednostavno brišu incident iz sjećanja. Preživjeli koji su svjedočili na suđenjima imaju toliko dobar tretman da se čini nestvarnim. S druge strane, preživjeli koji traže kompenzaciju moraju proći kroz toliko komplikovan proces, da se čini da je njihov pristup reparacijama potpuno onemogućen.

Gabrielle Belli je studentica međunarodnih odnosa na Univerzitetu u New Yorku.

Gabrielle Belli


This post is also available in: English