Otpor i spas u sarajevskim ratnim školama

8. Aprila 2016.00:00
Tokom opsade Sarajeva, na desetine hiljada učenika školovalo se u improvizovanim i neuslovnim učionicama, često stavljajući život “na kocku”.

This post is also available in: English

Ratno Sarajevo. Foto: Wikimedia

“Djeca dolaze na nastavu gladna, blijeda, promrzla, ali dolaze svako jutro… Loše se osjeća djevojčica, blijeda, a prsti joj modri jer nije rukavice imala… Pitam je: ‘Pa što si došla kad se loše osjećaš? Jesi jela?’ A ona meni reče: ‘Nisam stigla, žurila sam da ne zakasnim.’ A ja znam da pored toga možda i nije imala šta da jede”, prisjeća se Munevera Kanlić.

Ona je tokom više od 1.400 dana opsade Sarajeva, najveće u modernoj historiji, predavala bosanski jezik i književnost u podrumima, frizerskim salonima i apotekama u koje su na nastavu išli učenici Treće gimnazije.

Prisjeća se kako su učenici imali nastavu u podrumima tako što su čučali u ćoškovima sa čitankama i papirom na krilu. Tokom zime i velikih minusa, učenici su donosili drva, a nastavu koja se odvijala pod svijećama i kandilima, slušali su u jaknama i rukavicama.

Selma Rađo, nekadašnja učenica Dobrinjske gimnazije, kaže da je na nastavu išla u “poslovni prostor u kojem su bili kasino poker-aparati i stolovi”.

“Napravljene su improvizirane učionice, bilo ih je možda sedam ili osam, a bile su odvojene samo folijama”, sjeća se Rađo i ističe da je jedne prilike od hladnoće dobila promrzline pa su se ljekari morali boriti da ne dođe do amputacije prstiju na ruci i nozi.

Sreća humanitarne pomoći

Tokom rata nastava u Sarajevu bila je na takozvanim punktovima koji su organizovani unutar mjesnih zajednica. Jedna škola je imala više punktova, pa se tako nastava odvijala u haustorima, kotlovnicama, stanovima, salonima i drugim poslovnim prostorima. Određeni su koordinatori koji su organizovali nastavu, predmetne profesore, učionice i sredstva za rad.

Za osnovni školski pribor se snalazilo na različite načine. Početak rata je zatekao prosvjetne radnike sa nešto udžbenika, pripremnog materijala za nastavu, a učenike s pokojom sveskom i olovkom ili knjigom. Kasnije su pribor dobijali putem humanitarne pomoći.

Profesorica tjelesnog odgoja Nermina Borić objašnjava da se nastava u Osnovnoj školi “Edhem Mulabdić” odvijala uglavnom putem sistema listića koje su ručno pisali i dijelili učenicima. Listić je sadržavao dio lekcije i pitanja na koja su djeca odgovarala.

“Kad dobiju svesku koja je došla u humanitarnoj pomoći i olovku, ili kad dobiju kući paket nekakav ili humanitarnu pomoć u kojoj su lanč-paketi – koliko su se ta djeca radovala”, kaže Borić.

Profesorica Kanlić dodaje da je škola predstavljala spas za djecu.

“Djeca su pobjegla od zvuka granate, metaka i straha. Bježali su isto kao i mi, jer su osjetili da škola, razgovor, slušanje, pa i susret s drugovima, znači da godine ne prolaze uzalud”, priča Kanlić.

Zbog ratnih uslova, pojašnjava Kanlić, Sekretarijat za obrazovanje nije insistirao da učenici moraju dolaziti u školu. Roditelji su odlučivali da li će djecu slati na nastavu. Kanlić ističe da su djeca dolazila i to masovno.

Iako se nastava održavala na punktu, kaže profesorica Kanlić, ipak je bilo ispitivanja, negativnih ocjena i suza.

“Nismo gledali kroz prste učenicima”, priča Kanlić i dodaje da se od djece tražilo onoliko znanja koliko im je bilo pruženo u takvim uslovima.

Mirsada Bukva, koja je tokom rata pohađala punkt Osnovne škole “Hrasno” u improvizovanoj učionici smještenoj u poslovnom prostoru u blizini njene kuće, prisjeća se da je njen razred bio “jako disciplinovan”.

“Sjećam se, učila se priroda i društvo, a nas troje je dijelilo knjigu. Knjiga je došla u nedjelju predveče kod mene. I ja sam ostala ispred zgrade sa prijateljicom da učim lekciju o ribama… Naišla je tad učiteljica i pitala: ‘Mirsada, je li se to uči tek sad?’ I ja kažem: ‘Da, sad je knjiga došla do mene’… Sutradan je mene prvu prozvala za te ribe, koje ja nisam stigla da spremim kako treba, i dobila sam dvicu”, prisjeća se Bukva.

Bukva dodaje da je do učionice pretrčavala između zgrada, s torbom koja nije bila posebno teška s obzirom da je imala jednu svesku za sve predmete.

Forma otpora

U trenucima granatiranja ponekad nastavnici nisu mogli doći na posao, te se dešavalo da profesor tjelesnog predaje i muzičko obrazovanje. Nastojalo se da nijedan predmet ne bude izostavljen. Na putu do škole učenici i prosvjetni radnici su bili ranjavani i gubili živote.

“Teško je bilo kad čujete da je neko dijete nastradalo. Da je komšija nastradao. Da su nastradali otac ili majka nekog djeteta”, prisjeća se profesorica Borić.

Selma Rađo kaže da je kretanje po Dobrinji bilo izuzetno opasno zbog granatiranja, snajperske vatre i mitraljeza “sijača smrti”.

Učiteljica Fatima Gunić i učenici Adis Mujalo, Vedad Mujkanović i Feđa Salkić izgubili su svoje živote 9. novembra 1993. godine u improvizovanoj školi u sarajevskom naselju Alipašino Polje. Tom prilikom su ranjena 23 učenika.

Profesorica Kanlić smatra da činjenica da je u Sarajevu pod opsadom svakodnevno radilo na stotine škola, predstavljala je “veliku pobjedu”.

“Evo nas, školujemo se, radimo, ubijate nas na različite načine… Ali mi živimo, mi se borimo, mi postojimo i mi ćemo pobijediti… Možda čudan zaključak kad kažem ‘bilo je lijepo raditi’… Ja sam jako sretna što sam preživjela strah, glad, zimu i neizvjesnost i što sam bila to što jesam. Što sam se odlučila da svaki dan četiri godine budem profesor, trčim na nastavu, skupim tu djecu, pričam s njima, živim njihov i svoj život”, zaključuje Kanlić.

Lamija Grebo


This post is also available in: English