Članak

Ratko Mladić: Moćna figura

30. Maja 2011.00:00
Uloga Ratka Mladića u genocidu u Srebrenici i udruženom zločinačkom poduhvatu detaljno je opisana u mnogim optužnicama i presudama domaćih i međunarodnih pravosudnih organa.

This post is also available in: English

Ime Ratka Mladića, bivšeg komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), spominje se u brojnim presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) i Suda BiH. On se najčešće spominje kao “glavni pokretač ubijanja” u Srebrenici u julu 1995. godine, te da je sudjelovao u “osmišljavanju” udruženog zločinačkog poduhvata.

Prema podacima iz zvanične biografije, Mladić je 12. maja 1992. godine imenovan za komandanta Generalnog štaba VRS-a i, kako stoji u presudi Momčilu Krajišniku, učestvovao je u udruženom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bilo “trajno uklanjanje, silom ili drugim sredstvima”, Bošnjaka i Hrvata.

Krajišnik, član tog udruženog zločinačkog poduhvata, bio je tokom rata predsjednik Skupštine Republike Srpske, a zbog svoje uloge u zločinima pravomoćno je osuđen u Haagu na 20 godina zatvora.

U junu 1992. godine, kako stoji u Krajišnikovoj presudi, VRS je brojala 177.341 vojnika, raspoređenih u pet korpusa i nekoliko jedinica koje nisu djelovale uz njih, ali su svi bili pod “Mladićevom komandom”. Mladić je redovno prisustvovao sjednicama Skupštine, gdje se, između ostalog, govorilo o “strateškoj situaciji i daljnjim planovima”.

Prema pravomoćnoj presudi iz februara prošle godine, koju je Sud BiH izrekao Zdravku Božiću, Mladenu Blagojeviću, Željku Zariću i Zoranu Živanoviću, bivšim pripadnicima jedinice Vojne policije Bratunačke lake pješadijske brigade VRS-a, Mladić je direktno sudjelovao u planiranju napada na Srebrenicu.

Ovom presudom Blagojević je proglašen krivim i osuđen na sedam godina zatvora, dok su ostala trojica oslobođena krivice.  

U presudi stoji da je Radovan Karadžić u martu 1995. godine izdao direktivu u kojoj od VRS-a traži da se izvrši potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, te da se stvore teški uslovi života za stanovništvo u Srebrenici.

Karadžiću, prvom predsjedniku Republike Srpske i vrhovnom komandantu oružanih snaga, sudi se u Haagu za genocid, zločine protiv čovječnosti, te kršenje zakona i običaja ratovanja. Uhapšen je u julu 2008. godine u Beogradu.

U martu 1995. godine, Glavni štab VRS-a izdao je drugu direktivu, koju je potpisao Mladić, tražeći od Drinskog korpusa VRS-a da sprovede “aktivna borbena dejstva (…) oko enklava”.

O daljnjim pripremama za napad na Srebrenicu govori se i u nepravosnažnoj presudi Suda BiH protiv 11 bivših pripadnika Drugog odreda Specijalne policije Šekovići i VRS-a koji su bili osuđeni na ukupno 284 godine zatvora. Drugostepenom presudom, četvorica pripadnika Specijalnog odreda Šekovići su oslobođeni krivice, dok su ostali osuđeni na ukupno 181 godinu zatvora.

Prema pravosnažnoj presudi iz oktobra 2009. godine, Milenko Živanović, tadašnji komandant Drinskog korpusa, 2. jula 1995. godine naredio je napad na Srebrenicu, tada već UN-ovu zaštićenu zonu,  te je operacija dobila naziv “Krivaja 95”.

Vijeće sigurnosti UN-a je 16. aprila 1993. godine usvojilo Rezoluciju 819, kojom su Srebrenica, Goražde i Žepa proglašeni zaštićenim zonama koje ne smiju biti izložene nikakvoj vojnoj ofanzivi.

U presudi se dalje navodi da je vojna operacija u Srebrenici trajala od 6. do 10. jula 1995. godine, a počela je granatiranjem grada.

Drinski korpus je 9. jula 1995. dobio novo naređenje – i ovaj put od Karadžića – tada je dato “zeleno svjetlo da se zauzme grad Srebrenica”, što je i učinjeno 11. jula 1995. godine.

Mladić je, u pratnji Živanovića, Radislava Krstića, bivšeg načelnika štaba Drinskog korpusa osuđenog na 35 godina zbog zločina u Srebrenici, i drugih oficira VRS-a, 11. jula 1995. godine “trijumfalno prošetao praznim ulicama Srebrenice”.

U presudi Krstiću navodi se da je Mladić bio “moćna figura”, te “glavni pokretač ubijanja” tokom jula 1995. godine u Srebrenici.

U Srebrenici je Mladića vidio i Dražen Erdemović, bivši pripadnik 10. diverzantskog voda VRS-a, koji je pred MKSJ-om osuđen na pet godina zatvora nakon što je priznao krivicu za učešće u strijeljanju Srebreničana 16. jula 1995. godine na poljoprivrednom dobru Pilica kraj Zvornika.

Nakon zauzimanja Srebrenice, kako se navodi u nekoliko optužnica i presuda za genocid u Srebenici, VRS i MUP RS-a “skovali su i sproveli plan” pogubljenja više hiljada muškaraca i dječaka koje su “smišljeno i metodično” ubijali samo zbog njihove nacionalne pripadnosti.

Usljed granatiranja, oko 25.000 žena, djece i starijih pokušalo je zatražiti zaštitu od Holandskog bataljona UN-a u Potočarima. Tada je, kako stoji u presudi nekadašnjim pripadnicima Specijalnog odreda policije Šekovići, oko 15.000 Bošnjaka (vojnika i civila) krenulo kroz šumu prema Tuzli, u nadi da će pronaći spas.

Prema presudi, Mladić se zajedno s Krstićem i drugim predstavnicima srpskih vojnih i civilnih vlasti, 11. i 12. jula 1995. godine u Bratuncu sastao sa predstavnicima UNPROFOR-a i Bošnjaka izbjeglih u Potočare.

Tada im je kazao da će “nadgledati” evakuaciju izbjeglica iz Potočara, te da želi izvršiti provjeru muškaraca od 16 do 60 godina kako bi se utvrdilo da li među njima ima “ratnih zločinaca”.

Na tom sastanku, kako se navodi i u Krstićevoj presudi, Mladić je rekao da civili nisu meta njegovih akcija, te je zamolio UNPROFOR da osigura autobuse za njihov prijevoz.  

Uz prisustvo Mladića, kao i Krstića i drugih oficira, 12. jula 1995. godine je blizu vojne baze UN-a u Potočarima stiglo od 50 do 60 autobusa i kamiona, kojima su žene, djeca i starci prisilno iseljeni.

U presudi koju je MKSJ izrekao Vidoju Blagojeviću, bivšem komandantu Bratunačke brigade VRS-a, i Draganu Jokiću, bivšem načelniku inžinjerije Zvorničke brigade VRS-a, navodi se da je MUP, na osnovu Mladićevog naređenja, “odigrao glavnu ulogu u prijevozu izbjeglica iz Potočara”, te da je on bio prisutan zajedno s drugim visokorangiranim oficirima u tom mjestu.

Blagojević i Jokić osuđeni su pred MKSJ-om na 15 i devet godina zatvora zbog zločina počinjenih na području Srebrenice tokom jula 1995.

Razdvajanje muškaraca, žena i djece u Potočarima, blizu baze UN-a, vršili su pripadnici VRS-a i MUP-a 12. i 13. jula.

Mladić je na sastanku u Bratuncu pokušao dogovoriti predaju pripadnika Armije RBiH iz Srebrenice, ali pošto u tome nije uspio, jedinice VRS-a i MUP-a dobile su zadatak da blokiraju kolonu izbjeglica.  

Na području Kravice, Sandića, Konjević Polja i Milića 13. jula 1995. godine snage VRS-a i MUP-a su zarobile, ili im se predalo, između 5.000 i 6.000 Bošnjaka, većinom muškaraca. Dio zarobljenika poveden je prema Zemljoradničkoj zadruzi u Kravici, gdje su 13. jula strijeljani.

U prvoj presudi za genocid izrečenoj u Sarajevu, stoji da je Mladić bio na livadi u Sandićima i u Zemljoradničkoj zadruzi, gdje se obratio zarobljenicima.

Prema presudi Draganu Obrenoviću, bivšem načelniku štaba i zamjeniku komandanta 1. zvorničke pješadijske brigade Drinskog korpusa, Mladić je 13. jula 1995. godine naredio da se dio zarobljenih muškaraca iz Srebrenice odvede u Zvornik i strijelja, što je i učinjeno.

Obrenović je pred MKSJ-om priznao krivicu za učešće u zločinu u Srebrenici, nakon čega je osuđen na 17 godina zatvora.

Muškarci koji su odvojeni u Potočarima, te drugi koji su zarobljeni na različitim mjestima, držani su u zatočeništvu izvjesno vrijeme, nakon čega su pogubljeni.

Nakon pogubljenja muškaraca na različitim lokacijama i zakopavanja njihovih tijela u masovne grobnice na području istočne Bosne po naređenju Mladića izvršena je ekshumacija posmrtnih ostataka i njihov ponovni ukop na drugim mjestima.

This post is also available in: English