Članak

Radovan Karadžić – Psihijatar, pjesnik, političar i osuđenik

21. Marta 2016.00:00
Presuda ratnom predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću za genocid i druge zločine u BiH najiščekivanija je u historiji Haškog tribunala, a sam optuženi je u životu imao brojne uloge – od psihijatra do pjesnika, od političkog vođe do bjegunca i osuđenika za privredni kriminal.

This post is also available in: English

Radovan Karadžić rođen je sredinom juna 1945. godine u selu Petnica blizu Šavnika na području Crne Gore.

Djetinjstvo je proveo u Crnoj Gori, završivši osnovnu školu u Nikšiću, a u glavni grad Bosne i Hercegovine se doselio kako bi upisao srednju medicinsku školu.

U Sarajevu je završio medicinski fakultet, a u bolnici na Koševu je specijalizirao psihijatriju.

Karadžić sa suprugom Ljiljanom Zelen ima dvoje djece – sina Sašu i kćerku Sonju.

Njegova supruga također je doktorica, a kćerka Sonja Karadžić-Jovičević danas je potpredsjednica Narodne skupštine Republike Srpske.

Uz svoj rad u bolnicama u Sarajevu i Beogradu, gdje je radio s pacijentima koji boluju od depresije, Karadžić se bavio i pisanjem poezije.

Napisao je četiri knjige pjesama – “Ludo koplje”, “Pamtivek”, “Ima čuda, nema čuda” i “Crna bajka”, a dobitnik je i nagrade “Staze djetinjstva”.

U godinama dok je radio na klinici u Sarajevu, Karadžićev šef bio je Ismet Cerić, koji se u jednom intervjuu američkim novinarima prisjetio kako je Karadžić oduvijek imao “nevjerovatno visoko mišljenje o sebi”.

“Na početku smo mislili da ima neobičan smisao za humor. Govorio je: ‘Ja sam izvrstan pjesnik, izvrstan psihijatar, izvrstan biznismen u komunističkom sistemu.’ To je bilo potpuno nevjerovatno”, rekao je Cerić.

Cerić je ispričao da je Karadžić u godinama rada na klinici bio “prilično omiljen”, a opisao je njegov psihijatrijski rad kao “kvalitetan, ali ne izvrstan”.

Problemi sa zakonom

Karadžić je sredinom 1980-ih godina imao problema sa zakonom. Naime, uhapšen je i pritvoren pod sumnjom da je pronevjerio novac kako bi sagradio vikendicu na Palama. Nakon što je proveo skoro godinu dana u pritvoru, pušten je na slobodu.

Kasnije je osuđen na četiri godine zatvora, ali zbog vremena koje je proveo u pritvoru, nije morao ponovo ići u zatvor.

Skupa s Karadžićem, u pritvor je, zbog optužbi za privredni kriminal u “Energoinvestu”, smješten njegov poznanik Momčilo Krajišnik, koji je za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN) BiH rekao da ih je to iskustvo “zbližilo”.

“Smatram ga prijateljem i dobrim čovjekom. Prošli smo skupa kroz tu situaciju, koje se ne želim prisjećati, i kasnije smo zajedno ostali bliski. Znam da nikada nikoga nije mrzio i da nije želio nikakvo zlo”, kaže Krajišnik.

Sredinom 1990. dolazi do osnivanja Srpske demokratske stranke (SDS), a za predsjednika ove političke partije Karažić je imenovan 12. juna te godine.

U intervjuu datom Srpskoj novinskoj agenciji (SRNA) 2012. godine, Karadžić je kazao da je taj položaj prihvatio mimo svoje volje.

“Svakako nisam želio da budem aktivan političar. Ali bio sam spreman da žrtvujem dosta vremena i energije da pomognem koliko mogu da se ustanovi SDS (Srpska demokratska stranka), ali ne da je i vodim. Nisam imao razloga da mijenjam svoj život, pošto je on bio dobar. Nisam želio ni da vodim Republiku Srpsku, a i ne bih da nije bilo vanrednih događaja. Međutim, moje razumijevanje ljudske sudbine jeste da čovjek mora izvršiti sve dužnosti”, rekao je Karadžić.

Prvi višestranački izbori u BiH održani su u novembru 1990. godine, i uz Karadžićev SDS, pobijedile su još dvije nacionalne partije – Stranka demokratske akcije (SDA) i Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ BiH). Ove tri stranke su nakon izbora raspodijelile vlast.

Miro Lazović, koji je prije rata bio šef kluba poslanika Socijaldemokratske partije (SDP) u Skupštini Republike BiH, za BIRN se prisjeća kako je “često u tom periodu vodio bitku protiv politike Radovana Karadžića”.

“Karadžić je prije rata zagovarao koncept stvaranja ‘velike Srbije’… Za takvu njegovu politiku i pogotovo riječi upućene u oktobru 1991. godine – ‘ukoliko BiH krene putem samostalnosti da će nestati i muslimanski narod i država’ – jednostavno moralo se unutar Skupštine Republike BiH krenuti putem referenduma, da se građani izjasne o nezavisnoj BiH”, prisjeća se Lazović.

Karadžićev govor pred Skupštinom, u kojem je upozorio Bošnjake na opasnosti rata, održan je u jesen 1991. godine.

“Ovo je put na koji vi želite izvesti Bosnu i Hercegovinu, ista ona autocesta pakla i stradanja kojom su krenule Slovenija i Hrvatska. Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer se ne može odbraniti ako rat bude ovdje”, rekao je tada Karadžić.

Rat i bjekstvo

Nakon referenduma o nezavisnosti BiH u proljeće 1992. godine, dolazi do početka sukoba u BiH, a Karadžić će tokom troipogodišnjeg rata ostati na funkciji predsjednika Republike Srpske i vrhovnog komandanta njenih oružanih snaga.

Govoreći o tom periodu, ratni predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Momčilo Krajišnik kaže da se Karadžić “uvijek borio protiv zločina”.

“On te zločine jednostavno nije želio i ako bude pravde, on će biti oslobođen na ovom suđenju”, ističe Krajišnik.

Nakon masovnih zločina u Prijedoru, koje su svijetu otkrili međunarodni novinari Penny Marshall i Ed Vulliamy, dolazi do osnivanja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) u Haagu. Prva optužnica za zločine u BiH protiv njega podignuta je 1995. godine, ubrzo nakon genocida počinjenog u Srebrenici.

Potjernica za Karadžićem izdata je tek godinu kasnije, ali se on tada već nalazio u bjekstvu. Sjedinjene Američke Države (SAD) ponudile su nagradu od pet miliona dolara za informacije o tome gdje se nalazi, ali Karadžić je 12 godina kasnije, u ljeto 2008., uhapšen u Beogradu, gdje se krio pod pseudonimom Dragan Dabić.

Nakon maratonskog suđenja, tokom kojeg je u šest godina saslušano oko 500 svjedoka, presuda Karadžiću se očekuje u četvrtak, 24. marta.

Denis Džidić


This post is also available in: English